petak, 10. veljače 2017.

Meštrovićeva misao o Alojziju kardinalu Stepincu




Njegova će smrt kod njegovih mučitelja izazivati jezu, kad osjete da im je on opasniji protivnik iz groba, nego li je bio iz njihove tamnice. Neće ih progoniti Stepinac koji je za njih dnevno molio, nego će ih progoniti njihova savjest za njemu učinjenu nepravdu i za posljedice, koje grijehu slijede. 


nedjelja, 25. prosinca 2016.

Nativitas Domini nostri Iesu Christi




Puer Natus est nobis 
Et filius datus est nobis 
Cuius imperium super humerum eius 
Et vocabitur nomen eius 
Magni consilii Angelus. 


Blagoslovljen bio sat i trenutak u kojem je prečista Djevica Marija rodila Sina Božjega, u ponoć, u Betlehemu. 

Čestit Vam i radošću blagoslovljen Božić!

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Ego sum Immaculata Conceptio




Danas se kidaju okovi neplodnosti. Joakim i Ana bivaju uslišani, jer im Bog iznad svakog očekivanja obećaje, da će oni poroditi službenicu Božju, iz koje će se roditi neobuhvatni Bog i postati čovjekom.

On zapovijedi anđelima da joj pjevaju: Raduj se milosti puna, Gospod je s tobom! 

Bezgrješno Začeće, moli za nas! 



srijeda, 30. studenoga 2016.

Smiljana Rendić u obrani nadbiskupa Marcela Lefebvrea




[...] Sva ta tri načela - Liberte, Egalite, Fraternite (sloboda, jednakost, bratstvo) - msgr. Lefebvre smatrao je masonskim načelima, načelima modernog liberalizma. Svoje stavove msgr. Lefebvre temeljio je na tome što niti jedan Papa od Francuske revolucije do Drugog vatikanskog sabora nije revidirao niti poništio nauk Katoličke Crkve protiv temeljnih načela Francuske revolucije, niti jedan Papa nije ukinuo ili reformirao Silab Pia IX. u kojemu se osuđuju sva antikršćanska i antikatolička strujanja.

Stoga, svaki razboriti kršćanin ne treba samo tako slušati glas masonskih misionara u Crkvi, konformističkih i poslušnih biskupa koji puštaju da im biskupije preplavljuju ostaci protestantizma i ,,neokarizmatična" grupnosolipsistička samovolja, i koji će msgr. Lefebvra nazvati sablažnjivim i zadrtim neposlušnikom, već se treba zamisliti da li njegovi razlozi otpora i njegov neposluh ipak imaju solidan crkveni temelj u vremenu teološkog glavinjanja, kronolatrije i ponovnog javljanja arijanske hereze?

(Smiljana Rendić: Mon Eglise, Izvod iz pisma S. Rendić upućenoga Radovanu Grgecu, Marulić, br. 4., 2002.)

O vječnom djevičanstvu Marijinu




U ovoj svojoj raspravi, polemici "Protiv Helvidija", jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, veliki svetac i mistik Jeronim snažno brani Marijino djevičanstvo - prije poroda, u porodu i nakon poroda, pobijajući Helvidijeve navode izvrsnim poznavanjem Svetoga pisma i njegovom primjenom. 

Pri tome očituje svu svoju oštroumnost i čvrstoću svojih dokaza; svoje dogmatsko-teološko znanje, svoju vjeru, svoju dušu i ljubav prema Bezgrješnoj, zanesen od Njene ljepote i čistoće, od punine milosti, koju joj je sam Bog podario, izabirući je za Majku Utjelovljene Riječi. 

Braneći Marijino djevičanstvo, brani glavne istine naše vjere, potvrđene na svim saborima i sinodama Katoličke Crkve. Jer ako se niječe povlastica Neoskrvnjenoga začeća, niječe se i povlastica materinstva Božjega, a dok se brani njeno božansko materinstvo, brani se i djevičansko začeće Kristovo i Kristovo božanstvo; brani se vjera u transcedentnoga Boga. 

Bijelo polje je povijesno starije u Hrvatskom grbu




Uložio sam mnogo truda i koristio više izvora kako bih činjenično imao uporište o Hrvatima i njihovu povijesnom grbu, ne šahovnice jer je to uvreda i poruka državnim simbolima i njegovu narodu. to su četvorini, odnosno kvadrati. Nakon što sam već objavio na nekim portalima ovaj tekst, došao sam preko Švicarske i do još starije uporabe bijelog polja u novčiću Nikole Iločkog za nekih tridesetak godina i jadno je i žalosno da o tome u Hrvatskom državnom saboru ne znadu ništa. 

Ogromna ideološka razaranja podrijetla Hrvata, kao naroda sa Starog Istoka i dan danas čini naša službena vlast. Etnos kome pripadaju Hrvati prati opće prešućivanje i zakonodavno uskraćivanje njihova identiteta kao da je sve nastalo pojavom članske iskaznice. Mnogo je parametara, o kojima bi se moglo danima govoriti i ukazivati, no u ovom osvrtu proanalizirati ćemo hrvatsku šahovnicu i ornament bijelo-crvenih četvorina tj. kvadrata. 

Dinarci, a i mnogi drugi koji igraju briškulu, trešetu, triumf i slično ,,treviđanama i triestinama" u svakoj igri spominju četvorinu, špadi, baštona, kupa i dinara, no u stvarnosti četvorina nema ni u jednoj karti. No, taj četvorin i šahovnica toliko je nazočna u njihovoj svijesti da će svega prije nestati nego će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti u kojoj je šahovnica i pleter osnova svake prepoznatljivosti, doslovno pojam naroda hrvatskog kako etnički tako i individualno. 

Bljuvotine kojima nas ,,katedrala hrvatskog duha" i umobolno novinstvo, gotovo paranoidno, svakodnevno natapa i razvlači po Prokurstovoj postelji neće satrti bilo ni povijest hrvatskog naroda, jednog od najstarijih do sada poznatih naroda ovozemaljskog svijeta. Suludo je zgražanje nad obilježjima barjaka koji sadrži boje hrvatske zastave, a eto počinju s bijelim poljem u figuri štita. Kako tek nazvati one koji na crnoj granitnoj ploči vide crvenu boju nego paranoidnim psihopatima koji uz sve to primaju plaću iz državne riznice!?

Po svemu onome što je dokazano, posebice onome što je pronađeno Indoarijanska-Huritska [hrvatska] kultura vezana je upravo za našu ornamentiku upravo u vidu šahovnice najznačajnije. Od kretanja iz Indije preko Zagrosa prema Gornjem Eufratu, šahovnica bijaše imanentna upravo tom etnosu, dakle, nama, Hrvatima. Posebice, (o čemu postoje brojni dokazi i o tome možete mnogo više naučiti iz djela Tihomira Mikulića, ,,Otvoreni pečati") ova ornamentika bila je upečatljiva na području Levanta (Izrael i Libanon).

Prapovijesno korištenje boja u označavanju strana svijeta svojstveno je samo Hrvatima i Perzijancima (koji i dan danas tako označavaju strane svijeta, istok zelena, nekad je bila plava, zapad bijela, jug crvena te sjever crna.). Upravo imigracije s područja današnjeg Irana prema Zakarpatju na zapadu i prema jugu na prostore Ilirske provincije čini i simbioza bijelo-crvenih četvorina.

Većinsko sjedilačko pučanstvo Dinaraca, dakle, naših prostora, pokrstio je sveti Pavao Apostol koncem prve polovice prvog stoljeća. Priznajem, i sâm sam do nedavno bio u zabludi i sve sam vezivao za papu Agatona i sedmo stoljeće te za to predmijevam da će čitatelji i štovatelji ovog osvrta biti mnogo razboritiji. Bijelohrvati su došli k nama na jug da nam pomognu u borbi kontra tadašnjih okupatora, da tako vojačkim terminom kažem Avara, Saklaba i Sklebonoi-a, kao kršteni arijanci. Upravo tu leži izmišljotina Latina o poganstvu Hrvata, a upravo je tako sve pogansko gdje se tvrdi da je inicijalna figura našeg grba pronacistička i ne znam kojekakva ako je prvo polje bijeli četvorin. To može biti djelo samo Sotone.



To potvrđuje i Konstantin Porphirogenet u svom djelu ,,De administrando imperio" [O upravljanju carstvom] u kojem tvrdi da je vođa Hrvata išao u Rim da s papom Agatonom zaključi ugovor o uzajamnom priznanju. Za one koji žele o tom vremenu saznati više upućujem na djelo akademika Mirka Vidovića, polihystora i Direktora Domovinskog rata, neprikosnoveno ime Zadarskog disidentskog odbora, Mirka Vidovića ,,Pad i uspon Ilirije".

Najpoznatiji pronađeni ornamenti bijelo-crvenih i/ili crveno-bijelih polja nalazimo na fresci boginje iz Marija, boginje sa Krete, Vrča sa Cipra, vrča Huru koji je posebice urešen tropleterom, Libanona, kratera iz Izraela iz cca 1400. godine prije Krista, vrča sa Krima, vrča iz Megida čak iz 1550. godine prije Krista, Tutankamonova kartuša sa sanduka njegova groba koji je također urešen hrvatskim pleterom i jedini poznati kartuš nekog faraona s ornamentikom bijelih i crvenih polja.

Zatim upečatljiv je četvorin šahovskog polja sa zida grobnice u Nepolisu (danas Simperofoli) na Krimu iz 3. stoljeća prije Krista i bilo bi vrlo zanimljivo da netko spozna što krije treća Tanajska (današnji Azov) ploča iz istog vremena (dvije je pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev).

Na području današnje Republike Hrvatske najstariji, za sada, poznati fragmenti ove ornamentike bijelih i crvenih četvorina su pronađeni u crkvici Svetog Ivana od Nimfeja u Puli iz početka IX. stoljeća, fragmenti iz crkvice Sv. Petra i Mojsija u Solinu, također iz IX. stoljeća, grb sa zvonika crkvice Svete Lucije u Juranduru (Baška, na otoku Krku) iz XI. stoljeća te Fojnički rokovnik ,,CROVATIAE" iz XIV. stoljeća.

Hrvatski grb, 5x5 četvorina s bijelim poljem kao početnim i u obliku štita nađen je u Senju. U tamošnjoj crkvi Sv. Matije, kao zadužbini Frankopana, na grobu plemićke obitelji Petrović i on potječe iz 1491. godine.

Hrvatski grb trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije koji se nalazi na krovu crkve Sv. Marka u Zagrebu datira iz 1882. godine. Ono što mnogi prešućuju i prodaju sa sabornice maglu jest i činjenica da je čak i dukat Kraljevine Jugoslavije iz 1932. godine počinjao s bijelim četvorinom (bijelo polje je glatkog reljefa). Znademo zašto je to učinio kralj Petar Karađorđević, koji je pod pseudonimom Petar Mrkonjić bio sudionikom Ustaškog ustanka u Bosni kontra Turaka 1875.-1876. godine, no nije mi jasno da se i danas nakon raspada ,,bitke za odumiranje države kao krajnjeg cilja komunista čiji su stvarni i pravni sljednici tkz. vodeći socijaldemokrati SDP-a i HDZ-a" čine isto.

Nije na odmet kazati da su ovi ornamenti nazočni i kod naših Bunjevaca koji potječu još iz Antike i koji jesu izvorno Hrvati, koji s Mađarima i Srbima nemaju nikakve veze i čije se jedno krilo naselilo čak u Francuskoj oko grada Bourbon te se zovu Bougnats. Eto dakle, od nas je potekla i jedna kraljevska loza Francuske, loza Burbona.

Sve ove svađe koje nam navodni antifašisti i slobodni zidari izmišljaju da bi se održali na vlasti, držeći nas za smeće poput Marxa (čija je majka bila Mađarica) ili gamad poput Tite, neka prouče doslovno ,,Ustaška načela" uočiti će da u njima nema mržnje, kao što je nema ni u našoj himni, a po sudu mnogih mržnju su nam u novijoj povijesti unijeli mađaroni iza kojih je stala Crkva, odobrivši mađarske ,,križarske vojne" kao osvetu što ih nikada nitko nije uspio, a i neće, polatiniti. Sada mi je Volterov zrak iz Rima, priznajem, mnogo poznatiji.

Kako znademo da pojam riječi Hrvat, znači ratnik, napovidam da je za Hrvate bila neprikosnoveno vezana navada da idu u boj za svog ,,Boga Hrvata" od nemila do nedraga i da tom prilikom sa sobom nisu vodili ni žene ni djecu. Davši zavjet papi Agatonu da to više neće činiti i da ostaju, ovdje gdje smo i mi danas, papa Agaton je priznao državu Hrvata. Hrvati jesu vjerovali u ,,Boga Hrvata" i sam Agaton je obećao da će se moliti ,,Bogu Hrvata" da zaštiti Hrvatsku od prodora pogana i Sotone u hrvatske zemlje koje je Sveta Stolica, nad grobom Sv. Petra priznala te joj zajamčila stabilnost njenih granica.

Nota bene: Hrvati arijanci [po etnosu] su dali slobodu kršćanstvu i na taj način stvorili Crkvu sveopću iz koje nikad nismo ni pomislili izaći i nitko nas iz nje (jer je naša) nije i neće istjerati i za nas živi Isus, inkarniran u svojim vjernicima koji žive po Njegovim naputcima, baš kao što reče Sv. Pavao: ,,Zašto bi savjest nekog drugoga određivala moju slobodu!"

Antun Gustav Matoš je kazao da je hrvatstvo riječ etična, riječ ljubavi i ponosa pa sam i sam ushićen što mogu kazati: Živjela Hrvatska, budi mi uvijek u cvatu (Vivat Croatia, Semper sint in flore!)

Drugi izvor

srijeda, 23. studenoga 2016.

Po Božjoj Pravdi




Svemogući Bog tjera duše siromaha kroz iglene uši u vječni spokoj, a visokopozicionirane licemjere i ohole dostojanstvenike teško kažnjava. 

Heretici i oni koji hlepe za visokim častima, kao i oni koji sprječavaju vladavinu Krista u društvu, nakon smrti baštine nagradu u Paklu koji je po riječima sv. Ivana Krizostoma, popločan lobanjama biskupa. 

Tko je više dobio, više će platiti u dan podmirenja računa. 

Toma Kempenac napisa: 

Bog živi u skromnim ljudima, objavljuje se poniznima i daje razumijevanje malenima; otvara smisao čistim dušama, a ne da milosti radoznalima i oholicama. Čovječji je razum slab i može se prevariti, a prava se vjera ne može prevariti. (Knjiga IV., glava 18.) 

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Biskup Athanasius Schneider upozorava na Kika i Neokatekumenski put




Mons. Athanasius Schneider je u intervjuu koji je dao Danielu Fülepu podcrtao prirodu Neokatekumenskog puta i upozorio na utemeljitelja Kika Arguella, te središnju okosnicu njihove nove liturgijske deformacije iz koje su se izrodile krajnje bizarne hereze i ,,pogrješke u nauku i liturgiji". Intervju je objavljen na hrvatskom jeziku 23. travnja 2016., no liturgijski i drugi problemi koje producira Kikov Neokatekumenski put i dalje su aktualni.

*** 
Mr. Fülep: Dok se Tradiciju progoni, jako se podupire neke nove moderne pokrete. Jedan od njih je Kikova zajednica. Kakvo je Vaše mišljenje o Neokatekumenskom putu? 

Biskup Schneider: To je vrlo kompleksan i žalostan fenomen. Otvoreno govoreći: To je trojanski konj u Crkvi. Poznajem ih jako dobro jer sam bio biskupski delegat za njih nekoliko godina u Kazahstanu u Karagandi. Asistirao sam također na njihovim misama i susretima te sam pročitao Kikova djela, njihova utemeljitelja, tako da ih dobro poznajem. Govoreći otvoreno, nediplomatski, moram konstatirati: Neokatekumenat je protestantsko-židovska zajednica unutar Crkve samo s katoličkom dekoracijom. Najopasniji aspekt tiče se euharistije, jer je euharistija srce Crkve. Kad je srce u lošem stanju, cijelom tijelu je loše. Euharistija je za neokatekumene prvotno bratska gozba. To je protestantski, tipično luteranski pristup. Oni odbacuju ideju i naučavanje o euharistiji kao istinskoj žrtvi. Oni čak smatraju da tradicionalno učenje i vjerovanje o euharistiji kao žrtvi nije niti kršćansko nego pogansko. To je potpuni apsurd, to je tipično luteranski, protestantski. Tijekom njihovih euharistijskih liturgija, oni tretiraju Presveti Oltarski Sakrament na tako banalan način da to ponekad postaje užasno. Oni sjede dok primaju Pričest, i onda gube čestice hostije jer ih nije briga za njih te nakon Pričesti plešu umjesto da se klanjaju Isusu u tišini. To je stvarno svjetovno i poganski, naturalistički. 

Mr. Fülep: Problem možda nije samo praktični... 

Biskup Schneider: Druga opasnost je njihova ideologija. Glavna ideja neokatekumena prema njihovom utemeljitelju Kiku Arguellu je sljedeća:  Crkva je imala idealan život samo do Konstantina u IV. stoljeću, samo to je bila učinkovito prava Crkva. I s Konstantinom je Crkva počela propadati: doktrinarno, liturgijski i moralno. U svom propadanju dno je dotakla s dekretima Tridentskog sabora. Međutim, suprotno njegovom mišljenju, upravo je obrnuto istina: to je bio jedan od najsjajnijih trenutaka u povijesti Crkve zbog jasnoće nauka i stege. Prema Kiku, mračno doba Crkve trajalo je od IV. stoljeća do II. vatikanskog sabora. Tek je s II. vatikanskim saborom svjetlo došlo u Crkvu. To je hereza jer se time kaže da je Duh Sveti napustio Crkvu. I to je stvarno sektaški i jako na liniji Martina Luthera, koji je rekao da je do njegovog pojavka Crkva bila u mraku i da je samo kroz njega došlo svijetlo u Crkvu. Kikova pozicija je fundamentalno identična s Lutherovom, samo što Kiko postulira mračno doba Crkve od Konstantina do II. vatikanskog sabora. Tako su dakle oni krivo interpretirali II. vatikanski sabor. Oni kažu da su apostoli II. vatikanskog. Tako opravdavaju sve svoje heretične prakse i učenja II. vatikanskim saborom. To je teška zloporaba. 

Mr. Fülep: Kako je ta zajednica mogla biti službeno priznata od strane Crkve? 

Biskup Schneider: To je još jedna tragedija. Oni su uspostavili snažni lobi u Vatikanu najmanje prije trideset godina. Postoji još jedna prijevara: na mnogim sustetima s biskupima oni predstavljaju mnoge plodove obraćenja i mnoštvo duhovnih zvanja. Mnogi biskupi su zaslijepljeni tim plodovima te ne vide pogrješke i ne istražuju ih. Oni imaju velike obitelji, imaju mnogo djece te imaju visoke moralne standarde u obiteljskom životu. To je, naravno, dobar rezultat. Međutim, tu postoji neka vrsta pretjerivanja tako da vrše pritisak na obitelji kako bi dobili maksimalni broj djece. To nije zdravo. I oni kažu, mi prihvaćamo Humanae Vitae, i to je naravno dobro. Ali u konačnici to je iluzija, jer postoji također jako puno protestantskih grupa danas u svijetu s vrlo visokim moralnim standardima, koje također imaju veliki broj djece te koji također idu na proteste protiv rodne ideologije, homoseksualnosti i koji isto tako prihvaćaju Humanae Vitae. Ali, za mene, to nije odlučujući kriterij istine! Postoji također mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoge grješnike, ljude koji su živjeli u ovisnosti kao što je alkoholizam i droge. Dakle, plodovi obraćenja nisu odlučujući kriterij za mene i ja neću pozvati takvu dobru protestantsku grupu koja obraća grješnike i ima mnogo djece u moju biskupiju kako bi se angažirala u apostolatu. To je iluzija mnogih biskupa koji su zaslijepljeni takozvanim plodovima. 

Mr. Fülep: Koji je zaglavni kamen nauka? 

Biskup Schneider: Nauk o euharistiji. To je srce. Pogrešno je prvo gledati na plodove i ignorirati ili ne brinuti za nauk i liturgiju. Siguran sam da će doći vrijeme kad će Crkva objektivno, dubinski istražiti tu organizaciju bez pritiska lobija Neokatekumenskog puta, te da će se onda istinski pokazati njihove pogrješke u nauku i liturgiji. 


Izvor: paxtibi.net 

subota, 12. studenoga 2016.

Feminizam kao jedan od stupova lažnih karizmatskih pokreta




Našminkana u nastupima koji plijene pažnju, lažna američka karizmatičarka Joanne Petronella je dokaz da su žene preuzele pentekostalni karizmatski pokret koji se s dopuštenjem mnogih reformiranih biskupa uvukao među katolike. Otkada se taj nekatolički pokret ušuljao na hrvatske povijesne prostore, katolička se vjera i poznavanje njenih osnovnih normi koje su naraštaji učili iz katekizma, srozala na zabrinjavajuće nisku razinu koja prijeti neminovnome urušavanju vjere ako se popularni karizmatski trendovi nastave. Dokazi na Zapadu su neumoljivi i otkrivaju nam veliku duhovnu pustoš koju su izazvali "katolički" karizmatski pokreti. 

Feministički principi su duboko ukorijenjeni u sve lažne karizmatske pokrete. Izjava Joanne Petronella koja je snimljena na youtube, pokazatelj je krajnjeg stadija feminizma koji je preuzeo suvremene karizmatske pokrete detronizirajući Krista na način podčinjavanja muškaraca koji bi trebali biti temelj svećeništva i kršćanske obitelji. 

,,Jedan od tih svećenika bio je u mojoj zajednici. Ja sam ga obučavala", posvjedočila je našminkana feministička karizmatičarka Joanne Petronella. Žena ne smije i nema ovlasti duhovno voditi i poučavati svećenika i ostale muškarce. Emotivni ili osjećajni aspekt je vrlo opasan u ženi ako je nepročišćen pokorama, poniznošću, poslušnošću i trpljenjem. No neprijatelj Božji poznaje sve ženine slabosti koje okreće u svoju korist i na propast duša. Stoga ne čudi činjenica da je nakon karizmatskih tretmana sve više feminiziranih muškaraca, te su postali destabilizirajući faktor koji presjeca kršćansko korijenje društva i države (bez obzira je li se radi o katoličkoj ili sekularnoj državi) jer sve je podređeno masonskim: liberalnim i ljevičarskim principima jednakosti između muškarca i žene. 

Katolička Crkva je pozicionirana naprijed na isturenome ratnom položaju i prva je na udaru kao čuvar Tradicije i nacionalnoga identiteta. Subverzivni feministički element koji joj nasilno ucjepljuju modernisti, obično producira najveću štetu jer zaraženi prelati i svećenici feminizirani na reformiranim bogoslovijama, najefikasnije kontaminiraju duhovnu strukturu do laičke baze uništavajući tradicionalnu katoličku obitelj. Blagoslovljenu obitelj u kojoj je muž hranitelj i glava koja ljubi suprugu kao Krist svoju Zaručnicu Crkvu, a supruga kroz poslušnost, poniznost i strpljenje podržava muža bez čije ženske potpore i majčinstva obitelj ne može opstati. 

Feministička karizmatičarka Joanne Petronella u hlačama, napadno obojane kose i frizure, našminkana i s naočalama tamnih stakala vodi glavnu riječ na javnome okupljanju spominjući "Kristoforima" nekoga svojega friziranog "Duha Svetoga" koji ju vodi na cvjetne poljane Drugog vatikanskog sabora i "proljeća Crkve". 



utorak, 8. studenoga 2016.

Hilarije od Poitiersa: Gospodin gradi i čuva svoj grad




Iz Rasprave o 126. psalmu, sv. Hilarija od Poitiersa, biskupa i naučitelja 

Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Vi ste hram Božji i Duh Božji boravi u vama. Ta je kuća i taj hram Božji ispunjen naukom i krepostima Božjim i nastanjen svetošću božanskoga srca te o njemu isti prorok ovako svjedoči: Svet je hram tvoj, čudesan u pravičnosti. Za Boga je hram svetost, pravičnost, ljudska suzdržljivost. 

Taj dom, dakle, po Bogu treba graditi. Ljudskim djelima sagrađen, ne održava se, niti može izdržati ako je sazdan svjetovnim naukom, niti će se očuvati našim uzaludnim trudom i brigom. 

Drugačije ga valja izgraditi, drugačije ga valja čuvati: ne smije se podignuti na zemlji ni na nestalnom i raspadljivom pijesku; temelj mu valja smjestiti na proroke i apostole. 

Ima se povećavati živim kamenjem, treba da zajedno drži zaglavni kamen, i treba da se izgradi vezom međusobne povezanosti u savršena čovjeka i do mjere Kristova tijela, a ima se uresiti i raznovrsnim ukrasom duhovnih milosti. 

Tako od Boga sagrađen, to jest sagrađen na njegovu nauku, neće pasti. Taj dom će rasti u brojne domove izgradnjom vjernika u svakome od nas za ures i proširenje onoga blaženog grada. 

Već dugo je Gospodin budni čuvar toga grada: već odonda kad je štitio Abrahama na njegovu putovanju, kad je spasio Izaka koji je imao biti žrtvovan, kad je obdario Jakova slugu, kad je prodana Josipa postavio nad Egipat, kad je učvrstio Mojsija protiv Faraona, kad je Jošuu izabrao za vođu rata, kad je Davida oslobodio svih opasnosti, kad je Salomona obdario darom mudrosti, kad je bio bliz prorocima, kad je Iliju uzeo, kad je Elizeja izabrao, kad je Daniela hranio, kad je u peći dječake orosio, kad se trojici kao četvrti pridružio, kad je po anđelu poučio Josipa da će se od Djevice roditi, kad je Mariju učvrstio, kad je Ivana unaprijed poslao, apostole izabrao, Oca molio govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih; kad sam bio s njima, čuvao sam ih u tvoje ime; kad je, napokon, on sam nakon muke obećao da će nad nama vječno bdjeti: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. 

Taj je sveti i blaženi grad vječno čuvan, i to je grad koji je od mnogih u jedno sabranih i u svakome od nas za Boga. Taj grad valja, dakle, sagraditi u Gospodinu da neprestano u njemu raste i dovršava se. Tek započeta gradnja nije još dovršenje; izgradnjom se postiže punina savršenstva. 

CXXVI. (126.) Psalam; (Novije izdanje nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića) - Ljudska muka i Božji blagoslov - Hodočasnička pjesma. Salomonova. 

Ako Gospod ne gradi kuće, 
uzalud se muče graditelji. 
Ako Gospod ne čuva grada, 
uzalud čuvar bdi. 

Uzalud ustajete prije zore 
i kasnite na počinak 
vi što jedete kruh muke, 
svojim miljenicima on ga daje dok snivaju. 

Evo, sinovi su dar Gospoda; 
nagrada je plod utrobe. 
Kao strijele u ratnikovoj ruci, 
to su sinovi mladosti. 
Blago čovjeku koji je njima 
napunio svoj tobolac! 
Neće se postidjeti kad se bude prepirao 
s neprijateljima na vratima. 

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Carstvo uzvraća udarac




Sjedinjene Američke Države i NATO savez su previše samouvjereni i sigurni u svoju dominaciju nad Rusijom i ostatkom svijeta. No ima jedna stvar koja je pogubna za one koji se smatraju jedinom svjetskom velesilom: osjećaj lažne sigurnosti koji se temelji na oholosti i prepotenciji. 

Ratne doktrine se mijenjaju prateći razvoj novog naoružanja. Cilj je što brže uništiti neprijatelja u prvom valu i sa što manje gubitaka tijekom izvođenja ratnih operacija. Potrebno je učiti povijest ratovanja i pratiti njegovu evoluciju kako bi se uz najbolje vojne inženjere i u tajnosti razvijali projekti unapređenja oružanih snaga. 

Gospa Fatimska je rekla malim vidiocima da će Bog strašno kazniti svijet ako Papa izričito ne posveti Rusiju Njezinom Bezgrješnom Srcu. Posvete Rusije do danas nije bilo! Bog će zacijelo teško kazniti bezbožne Sjedinjene Američke Države i NATO uz pomoć Rusije kao svojim glavnim instrumentom. Nisu li povjesničari hunskoga vojskovođu Atilu nazvali Bičem Božjim. Rusija bi zacijelo zaslužila naziv Božja Toljaga (...za utjerivanje dugova!).

Oktobarska revolucija je pomela sa svjetske pozornice rusku carsku kuću Romanov i zarazila narod komunizmom koji se proširio na istočnu Europu nakon II. svjetskog rata. Crvena Armija je pregazila istočnu i dio srednje Europe u pohodu prepunom zločina prema civilnom stanovništvu i zarobljenim vojnicima, te ušla u Berlin izbacujući Hitlera i Njemačku iz dotadašnje geopolitičke igre.

Hladni rat u kojemu je SSSR razmiještao svoje snage i baze po svijetu, eskalirao je Kubanskom krizom koja je mogla izazvati III. svjetski rat. S nuklearnom komponentom u posljednjoj fazi. Afganistan i mnoge druge države bile su pod utjecajem perjanice istočnoga bloka. SSSR se raspao, a Rusija kao njegov glavni istrument je nastavila dalje razvijati naoružanje i prilagođavati doktrinu ratovanja.

U miru i s malo buke i šepurenja, ruski su vojni inženjeri poboljšavali i konstruirali novu tehnologiju, opremu i naoružanje. Amerikanci su se hvalili da imaju najbolje ratne zrakoplove i helikoptere, no Rusi su dokazali da imaju bolje zrakoplove i helikoptere. Tako je i u nekim drugim segmentima.

Ameri i njihovi saveznici su pogledali film koji im je zaledio samouvjereni osmjeh i pokvario prepotentni entuzijazam baziran na mitovima i predrasudama o inferiornoj ruskoj vojnoj moći.

Rusi su barbarski okrutni u ratu i idealan su instrument osvete jer su međuostalim obilježeni duhom raskola koji ne podnosi katoličku vjeru. Najsvježiji primjer: Ukrajinski grkokatolici to najbolje znaju i mogu nam posvjedočiti iz svoje velike patnje.

,,Iz Rusije s ljubavlju", kako bi se reklo!


subota, 5. studenoga 2016.

Uzrok: Martin Luther - posljedica: Bergoglio u simbiozi s Lutherom


 


Jorge je nepozvan otputovao u Švedsku kako bi se na susretu s luteranima pomolio i pomiješao svoje duhovne molekule s Martinovim demoniziranim nasljednicima, a čija je smrtnim grijesima i ohološću reformirana osobnost promijenila duhovni, a time i politički zemljovid Europe 16. stoljeća. Toliko je ozbiljno eskalirala Lutherova reakcija prikovana na vrata crkve u Wittenbergu, 31. listopada 1517. (95 teza o indulgencijama, dogmama i disciplini Crkve) da je papa Pavao III. bio prinuđen 13. prosinca 1545. sazvati sabor u Trentu kako bi se popravila velika šteta i prijetnja kojom je reformacija ugrozila one krajeve Europe koji su ostali pošteđenima od novovjeraca nakon što su deformirali katolike svojim krivovjernim i simboličkim zahtjevima u vjeri; kreirajući do tada posve novi teološki sustav i protucrkvenu ekleziologiju. 

Prečicom do spasenja, sam svoj teolog: Sola Scriptura - Sola fide. Nova crkva bez hijerarhije i sakramenata. Svi su svećenici i nitko nije svećenik. Novi obred. Kruh je simbol Posljednje večere jer sam je Krist rekao: "Ovo činite meni na spomen"; što je aluzija na simboliku. Hostija je, dakle, simbol koji isključuje stvarnu Kristovu prisutnost u njoj. Dovoljna je jedna smrt na križu. Već smo spašeni i nije nam potrebno tražiti otpuštenje grijeha. Krist je jednom umro na križu i nije nam potrebno da se stalno žrtvuje za nas u nekom besmislenom obredu. 

Svaka nova hipoteza otvarala je pitanja u Lutherovoj glavi u besanim noćima koje su ga izjedale uvijek novim pitanjima kojima mu je sugestivno razarao misli onaj koji nikada ne spava. Inverzivne špekulacije iskrivljene i obojane Lutherovim maničnim samoopravdanjem ondje gdje je ono iluzija koja mu izluđuje misli i iskrivljuje hipoteze koje ga vrte u krug iz kojega ne može nikako izvući božanski impuls koji prosvjetljuje ratio ucjepljujući mu teološku istinu koju potvrđuje i srce po milostima Božjim: upravo onako kako je to ona (milost) činila velikim crkvenim ocima. 

Milost? Ponovno se nameću nova pitanja! Luther bijesan otvara novu bocu vina i prinosi je ustima već očajan tolikim kontradikcijama. Prodao bih dušu vragu kad bi mi pojasnio tolike kontradikcije i izveo me iz slijepe ulice, pomislio je Luther. 

Ponoć je došla. Iznenada je osjetio hladnu jezu koja mu se spuštala niz kralježnicu, a potom i neku strašnu prisutnost u sobi. Panični strah ga je paralizirao i prikovao za stolicu. Znao je tko je iza njega, no nije imao hrabrosti okrenuti se i pogledati mu u lice. 

- Martine, crve ljudski, došao sam na tvoj poziv kako bih te riješio tvoje bijedne ograničenosti i pojasnio ti sve teološke zamke u koje uporno upadaš, reče Sotona! 

- Hm, da, da! Baš te trebam kako bismo raspravili mnoge stvari. Razgovor mi je potreban pa bio on i s vragom, konstatirao je prestrašeni profesor teologije Luther. 

499 godina kasnije ... Lund, Švedska 

Franjo na sva usta hvali Lutherovu genijalnost. Za njega je on i naučitelj Crkve, a možda i svetac. Mnogo se može naučiti od Luthera. Franjo ga kuje u zvijezde. Luteranske biskupice i biskupi, pastori, dekadentna elita, "katolički" biskup iz Švedske, uzvanici, Franjina pratnja, kamere, novinari, potpisi na zajedničku izjavu, zagrljaji, pljesak prisutnih. Franjo pere Luthera od svih njegovih hereza, grijeha i bezakonja. Ako već ne može za kemiju, Franjo je možda za utjehu zaslužio bizarnu Nobelovu nagradu za mir od Švedske Kraljevske akademije. I nagradu od milijun dolara koju može podijeliti svojim omiljenim siromasima: Kasperu, Marxu, Forteu, Bianchiju i sličnima. Grandiozni pljesak uz neizostavne ovacije prokušanom revolucionaru: Živio govornik! I Franjin široki osmjeh: od uha do uha, reklo bi se! 

Dan prije u Nursiji i široj okolici dogodio se potres i pala je bazilika sv. Benedikta u njegovu rodnome gradu. No, uspoređujući materijalna razaranja s Franjinim duhovnim razaranjem - samo u Švedskoj, koje je izazvalo tektonske potrese i nesigurnost u dušama mnogih katolika koji su se njegovim činima osjetili izdanima i povrijeđenima veleizdajom Krista i njegove Katoličke Crkve u razbojničkoj Lutherovoj jazbini na sjeveru dekristijanizirane Europe. Lutherove izgubljene u prijevodu Sola Scriptura - Europe! Upravo onakve kakva je skrojena po karakteru i djelima Martina Luthera. Države koje su već poprilično skliznule u sotonizam. Onaj Lutherov! 

*** 
Sad konačno možemo reći, a do sada se takvu ideju nitko nije usudio izustiti, jer bi ga linčovali mediji, biskupi, kardinali..., smijemo pretpostaviti da iza ovoga potresa stoji kolektivna nesreća, rekli bismo Božja poruka nama za naše kolektivno ponašanje. Dosad je ovo bilo smatrano predrasudom, opskurantizmom i glupošću. To je nešto što jednostavno moderni čovjek i čovjek osvijetljen svjetlom Koncila ne bi mogao ni zamisliti... Bog nam šalje neprekidne potrese jer nešto općenito ne valja u Italiji. Citiram prijatelja Massima Viglionea koji potiče iz tog kraja. ,,Bazilika svetog Benedikta u Norciji je srušena. U Norciji je rođen zaštitnik Europe sv. Benedikt. Norcia je simbol srednjovjekovne kršćanske civilizacije koja je nastala iz pepela propalog Rimskog Carstva. 

Sada je Norcia u pepelu. Samo ja vidim u tome tragični simbolizam? Ako je sada i moguće izraziti neku sumnju: Možda se potresi ne događaju ovih dana na ovim mjestima slučajno. Papa ide u Švedsku da spoji Crkvu rimsku, katoličku, sakramentalnu sa Lutheranskom sektom. To je epohalni događaj nakon kojeg, kako bi radosno uzviknuo veliki majstor velikog orijenta, ,,u Crkvi nikada više ne će biti kao prije."