nedjelja, 11. svibnja 2014.

Poziv na svetu pričest


Sv. Ivan Marija Vianney
Dođite na svetu pričest! Dođite, živite od Isusa kako biste živjeli za Isusa! Sva stvorenja trebaju se hraniti da bi živjela, zato je dobri Bog htio da rastu stabla i bilje, kao pripravljeni stol na koji dolaze sve životinje uzeti hranu koja im je potrebna. Kad je Bog htio dati hranu našoj duši kako bi je uzdržao u životnom hodočašću, promatrao je sve stvorene stvari i nije našao ništa dostojno duše.

Tada svrnu pogled na sebe, i odluči dati joj samoga sebe. O, dušo moja, kolika je tvoja veličina, kad te samo Bog može zadovoljiti. Sve što molite Oca mojega u moje ime, dat će vam. Nikada ne bismo ni pomislili moliti Boga da nam dade svoga Sina. Ali ono što čovjek ne može ni zamisliti, niti što bi se ikad usudio željeti, Bog u svojoj ljubavi je zamislio, izrekao i ostvario.

Da li bismo se ikada usudili reći Bogu da dade svoga Sina da umre za nas, da nam dade jesti njegovo Tijelo i piti njegovu Krv? Kada naš Gospodin Isus Krist dođe nastaniti se u duši, zadovoljan je, te ispunja dušu radošću i srećom, daje joj velikodušnu ljubav da sve radi i trpi kako bi bila njemu po volji. Ne govorite nismo dostojni. To je istina, ali vam treba sveta pričest. Da je Gospodin imao na pameti naše "biti dostojni", ne bi nikada ustanovio sakramenat svoje ljubavi, jer nitko na svijetu nije je dostojan, ali On je mislio na našu potrebu, svi smo u velikoj potrebi.

Ne govorite prevelike su naše bijede... Radije bih vas htio čuti kako govorite da ste previše bolesni. A zašto ne želite lijek? Velika je nesreća zaboraviti se utjecati ovoj božanskoj hrani kako bi prošao kroz pustinju života, slično kao kad bi neka osoba umirala od gladi pored bogato pripremljenog stola.

Koje li radosti za kršćanina koji vjeruje da kada se pričešćen vraća sa svete Mise, u srcu nosi cijelo Nebo. Sretne li kuće u kojoj žive takvi kršćani. Kako bi trebalo poštovati takve osobe tijekom dana. To je kao imati u kući, jedan drugi Tabernakul gdje je Isus Bog uistinu boravio dušom i tijelom.

Reći ćete mi, ako je to tolika sreća, zašto Crkva im nalaže pričestiti se samo jednom na godinu? Ta zapovijed nije za dobre kršćane, nego za malodušne i hladne kršćane koji su indiferentni za spasenje svoje duše. Na počecima Crkve, najveća kazna kojom se moglo kazniti kršćanina bila je nedopustiti mu da se pričesti svaki put kad je bio na svetoj Misi.

Bože moj, kako je moguće da kršćani ostave svoju siromašnu dušu, tri, četiri, pet mjeseci bez ove nebeske hrane. Tako puste svoju dušu da umre od gladi. Bože moj, koje li nesreće, koje li sljepoće, budući da imaju toliko sredstava za izliječiti dušu i tako prikladnu hranu uzdržati je zdravu. Budući da su kršćani postajali sve manje osjetljivi za tu svoju nesreću, Crkva je na kraju propisala zapovijed da pristupe pričesti barem jedanput godišnje. O, Bože moj, koje li nesreće, kojeg li zaslijepljenja, da jedan kršćanin bude zapovijeđu primoran tražiti svoju sreću.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)