ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

Revolucionarno lice slobode



Na "slobodu" nastalu u francuskoj revolucionarnoj kuhinji 1789. godine, kao i na njezine užasne posljedice na poslanje Crkve, te izravni utjecaj na smjernice II. vatikanskog, upozorio je jedan Francuz - sin Crkve - mons. Lefebvre. Revolucionarne ideje "bratstva, jednakosti i slobode" i sve filozofije koje su u simbiozi s njom, osudili su prijekoncilski Prvosvećenici otkako je revolucija sablasno stupila na pozornicu Europe. 

Ostali su krvavi tragovi ateističkog beznađa, koji su stari kontinent unazadili stvaranjem novih bezbožnih država i naroda. Francuska je revolucija dekristijanizirala katoličke narode vraćajući suvremeno bezboštvo i barbarizam, te odredila buduće događaje koji su zahvatili noviju europsku povijest. Monsinjor nije bez razloga upozoravao na njezinu opasnu prirodu koja se fantomski provlačila kroz povijest, te rušila sve ono što je Bog kroz svoju Crkvu izgradio u francuskom narodu i kršćanskoj uljudbi uopće. 

U poznatom članku iz 1877. godine, biskup Gaume dao nam je personifikaciju revolucije: ,,Ja nisam ono što misliš da jesam. Mnogi govore o meni, ali me malo od njih poznaje. Ja nisam masonerija, ni neredi, ni promjena monarhije u republiku, ni zamjena jedne dinastije drugom, nisam privremeno remećenje javnog poretka. Ja nisam vika jakobinaca, ni Montagneov bijes, ni boj na barikadama, ni pljačke, ni paleži, ni zakon o zemlji, ni giljotina, ni utapanja. Nisam ni Marat ni Robespierre, ni Babeuf, ni Mazzini, ni Kossuth. Ti ljudi su moji sinovi, ali oni nisu ja. Te stvari su moja djela, ali ona nisu ja. Ti ljudi i te stvari su prolazni predmeti, ali ja sam trajno stanje... Ja sam mržnja svakog reda koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog." 

Stari tekst nam pokazuje buntovnički karakter revolucije, čije su pogubne posljedice zauvijek upropastile milijune duša, i čiji se zloduh duboko ukorijenio u narodima današnje Europe. 

Ukinućem isusovačkog reda izgubila je Crkva jaku vojsku, a baš u to je vrijeme protucrkveni duh stao sve više preotimati maha, osobito u Francuskoj. Tu su nauke bezvjeraca najprije urodile strašnim plodovima. Razbludnoga Ljudevita XV. naslijedio je plemeniti i bogoljubni Ljudevit XVI., koji je htio da pomogne svom narodu, ali je već bilo kasno: kao strašna oluja provali revolucija (prevrat) g. 1789., koja je oborila kraljevstvo, rušila oltare, ubijala nevine, otimala tuđi imetak, sve u ime >jednakosti, bratstva i slobode<. Ne ide amo pripovijedati, kako je tekla ta zloglasna revolucija: mi ćemo ovdje napomenuti samo neke glavnije stvari, osobito one, koje se tiču Crkve.

>Narodna skupština< proglasila je u 17. članaka t. zv. >ljudska prava< među ovima i pravo naroda da se oružjem digne na vlast; imanja i zadužbine katoličke Crkve budu oteti, crkveni redovi ukinuti, a svećenstvu naređeno, da učini prisegu na novo uređenje Crkve u Francuskoj, koje se kosilo s božanskim pravima Crkve. >Zakonodavna skupština< (g. 1791. do 1792.) odredi, da se prognaju u nezdrave naseobine Južne Amerike svi oni svećenici, koji ne bi htjeli položiti prisege. Samo je malen broj svećenika tu prisegu položio, dok je golema većina ostala Crkvi vjerna: zato su podnosili težak progon, a mnogi su izgubili i život. Za užasnog krvoprolića na početku rujna g. 1792. ubili su bezvjerci u samom Parizu 225 svećenika i još 1200 drugih katolika.

>Narodni konvent< (g. 1792. do 1795.) proglasi republiku, kralja i kraljicu dade smaknuti (g. 1793.), kršćansku vjeru ukine, a da izbriše svaki trag kršćanstvu, uvede novi bezvjerski kalendar. Mjesto službe Božje krvoloci uvedoše štovanje Razuma. U časnoj crkvi Naše Gospe (Notre Dame) u Parizu postaviše na oltar nekakvu bestidnu glumicu, kojoj su u čast kadili tamjan, a u hramu Božjem izvodili su kojekakve nepodopštine (10. studenog 1793.). Tako su činili u mnogim crkvama diljem Francuske. Toliko su ti neljudi mrzili na kraljeve, da su obeščašćivali drevne grobove francuskih kraljeva u Saint Denisu, a mrtva tjelesa kraljeva pobacali u živi kreč.

Pod prijetnjom smrtne kazne bilo je u vrijeme tako zvane strahovlade (g. 1793. do 1794.) zabranjeno vršiti službu Božju ili joj pribivati. Ipak su mnogi svećenici služili potajno svetu Misu i krijepili presvetim Tijelom Jaganjca Božjega vjernike u teškim i mračnim danima krvavih progona. Kao i negda u vrijeme poganskih careva, služila se sveta žrtva po šumama, u kućama i pojatama, u gluho doba noći. Uz smrtnu pogibao nosio bi svećenik svetu poputbinu bolesnima.

Bezvjerstvo je već tako preotelo mah i urodilo tako strašnim posljedicama, da su se stali bojati i zgražati i sami začetnici revolucije. Zato 21. veljače g. 1795. proglasiše neku slobodu vjere. Doduše ta sloboda bila je veoma stegnuta, no barem se moglo bez straha vršiti bogoslužje. Katolici su poput marljivih mravi pregnuli da porušeno podignu i poprave, a kako je narod ostao velikim dijelom bez svećenika, u mnogim mjestima su bogoljubni svjetovnjaci, muževi i žene, naučali djecu kršćanski nauk, molili s pukom Božjim na glas u crkvama, čekajući bolje dane, kad će opet imati svetu Misu.

Revolucija je prognala iz Francuske preko 30 tisuća svećenika. Sad su se počeli vraćati, i mnoge župe oživješe. To je bilo krivo nesnosljivim bezvjercima te oni u doba t. zv. direktorija uzeše opet progoniti katolike. Tisuću i četiri stotine svećenika prognaše u nezdrave prekomorske krajeve i naseobine u Guyani i na otocima Re i Oleron. Ovaj je progon Crkve trajao nešto preko dvije godine (g. 1797. do 1799.).

U papinskoj državi proglasiše Francuzi republiku (g. 1798.), a papu Pija VI., starca od 80 godina, odvukoše iz Rima u sužanjstvo.

Papa Pio VI.
Kud je papa prolazio, pobožni bi narod na cestama padao na koljena, da primi njegov blagoslov. Bolestan i skršen od dugog putovanja i nedostojnog postupka surovih vojnika stiže papa patnik u francuski grad Valence, gdje sveto umre, pošto je 25 godina upravljao Crkvom (g. 1799.).

Bezvjerci su već pjevali opijelo Crkvi i papinstvu. Preko pola su godine Francuzi ometali izbor novoga pape, ali ih ruske i austrijske vojske potjeraše iz Italije, a kardinali izabraše u Mlecima papu, koji uze ime Pijo VII., i 3. srpnja 1800. godine uniđe uz klicanje puka u Rim.

Revolucija je bila nalik divljem tigru, kojem nije nikad dosta krvi. Ali našao se muž, koji je svladao tu krvoločnu zvijer! Bio je to general Napoleon Bonaparte, jedan od najvećih vojskovođa svih vremena. Zavladao je Francuskom, i premda je bio tada bezvjerac, znao je dobro, da narod bez vjere ne može biti. Povrh toga htio je da u državi bude vjerski mir, neka Francuska bude jača suprot Evrope, s kojom je ratovala.

Napoleon dakle uspostavi katoličku vjeru, a sa Svetom Stolicom sklopi g. 1801. nagodbu (konkordat). Napoleon Crkvi ipak nije priznao onu slobodu, koja joj po Božjem i ljudskom pravu pripada, pače je prijevarno dodao konkordatu 77 članaka, koji su Crkvi mnogo škodili. Još je koješta nepravedno zahtijevao od pape Pija VII., a kad papa nije htio da postupa proti svojoj savjesti, ukine papinsku državu (g. 1809.).

Pola Evrope pokoravalo se tada caru Napoleonu I., ali Pijo VII. ga se nije bojao: on ga udari izopćenjem (ekskomunikacijom).

Papa Pio VII.


Napoleon se naruga papi rekavši: >Ovo izopćenje ne će postići da mojim vojnicima ispadaju puške iz ruku.< Silnik dade papu zasužnjiti i odvesti u Savonu, a (g. 1812.) u Fontainebleau, kamo je uzvišeni patnik stigao na smrt bolestan. Tu je car nedostojno postupao s papom, no papa je ostao čvrst u obrani Crkve.

>Bog je spor, ali dostižan<. Godine 1812. poveo je oholi car golemu vojsku na Rusiju, ali morade svladan pobjeći u Paris, dok su mu vojnicima od strašne studeni padale puške iz ruku.


Potučen kod Leipziga u >bici naroda< (g. 1813.) morao se odreći carstva u istom onom Fontainebleau-u, gdje je papu držao zatočena! Papa je 24. svibnja 1814. slavno unišao u Rim, a Napoleon završio svoj burni život u progonstvu na dalekom otoku sv. Helene. Trpljenje mu je otvorilo oči: vratio se vjeri svojih otaca, skrušio se te izmiren s Bogom i okrijepljen utjehom vjere umrije 5. svibnja 1821.

Sve nam ovo jasno kazuje, da Bog bdije nad svojom Crkvom, koja je eto jača bila i od revolucije i od svesilnoga cara. Napoleon je uostalom slutio jakost Crkve, kad je ono svom generalu pisao u Rim: >Pregovarajte s papom, kao da ima za sobom dvjesta tisuća bajuneta<. Budimo s Crkvom i ne bojmo se ničega.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)