utorak, 6. svibnja 2014.

Superiornost Mise svih vremena




Nadmoć starog obreda

Nije presmiono tvrditi, premda se to u prvom trenutku može i činiti, da su naši pređi <djelatnije> sudjelovali na starom obredu od današnjih generacija koje se hvastaju kako je velika stečevina reforme upravo <djelatno sudjelovanje>, na latinskome bismo rekli <actuosa participatio>, a ta je sintagma postala svojevrsnom reformatorskom krilaticom i kao nekakvim opravdanjem svih uvedenih štetnih novotarija. Pozabavimo li se, međutim, bez predrasuda i ideoloških natruha cijelom problematikom, zacijelo ćemo doći do zaključka da je stari obred čovjeka puno snažnije i sigurnije vodio k Bogu.

Usuprot našoj ljudskoj krhkosti i naravi ranjenoj grijehom praroditelja, oslabljenoj volji i pomućenom razumu, vođeni Duhom Svetim i naučeni istinskom dubokom sudjelovanju na svetoj Misi upravo na starom obredu čiji je misteriozni spoj nadnaravne ljepote, svetog ugođaja - sakralnosti i sklada povlačio njihove duše da se iz vremenitosti vinu k vječnosti, da iz doline suza krenu k Vječnomu, oni su znali tko je On, Utjelovljena Riječ koju je Duh Sveti navijestio, koju je Djevica Majka rodila. On je našom zemljom hodio, propovijedao Radosnu Vijest, obraćao, ozdravljao bolesne, izgonio zloduhe, koji je radi nas i našega spasenja podnio strahovita poniženja, poput najgorega razbojnika osuđen, bičevan, popljuvan i prezren, mučen i raspet na drvetu križa, čija je predragocijena krv potekla s križa da opere naše grijehe; koji je umro radi našega spasenja, uskrsnuo i uzašao na nebesa, koji nam je ostavio svojega Svetoga Duha i koji će doći suditi žive i mrtve, čijem kraljevstvu neće biti kraja. Sve je to znanje duboko u duše svih sudionika upisivala tradicionalna Misa koja je odisala ovim najvećim istinama, u njoj se zrcalio sav život Njega - njegova božanstva i čovještva, njegova svemoć i pravda, ali i njegovo milosrđe i ljubav prema palom čovjeku.

Budući da je izrasla iz svete Predaje, a nije skrojena tko zna gdje i pod kojim uvjetima, izravno je prenosila nepromijenjeni i nepromjenjivi nauk svete Majke Crkve, da je Misa ponajprije i poglavito posadašnjenje i uprisutnjenje Isusove kalvarijske žrtve na križu te da je tim činom Isus Krist Ocu prinio zadovoljštinu za naše neizmjerene grijehe i uvrede Vječnoj Pravdi i time je postignuto naše otkupljenje. Ta Misa, najveće od svih umjetničkih djela - umjetničko djelo par excellence, <Gesamtkunstwerk>, usporedivo jedino s veličanstvenim, raspjevanim tradicionalnim katoličkim istočnim liturgijama - koje je mogao razumjeti japanski šogun, američki farmer, francuski grof, njemački znanstvenik, kao i splitski profesor i babogredski seljak, kontemplativna monahinja i samoprijegorni misionar u afričkim pustarama, i koja je svima služila kao najbolja škola molitve, da najbolja i najbitnija škola molitve i pobožnosti, i nepresušno vrelo vjere, ufanja i ljubavi, te duhovna domovina o kojoj se danas samo može sanjati. Budući da se nisu prenaglašavala nikakva protestantska krivovjerja o zborovanju, večeri-gozbi i prisjećanju, budući da nije odviše stavljao naglasak samo na radost uskrsnuća, na Uzašašće i parusiju, stara je Misa bila vrelom bezbrojnih milosti za žive i mrtve, kao i za cijelu Crkvu.

Nije cjepidlačenje insistirati da se bez ispravnog pravovjernog nauka, pridržavanja crkvenih uredaba i korektnog slavljenja, kako se to cijelu povijest i činilo, duhovni plodovi i blagodati svete Mise uvelike smanjuju, a nerijetko se događaju i nevaljane, čak i svetogrdne celebracije - a to je upravo rak rana današnje Crkve, maligni tumor koji pritišće cijeli joj organizam i baca metastaze na svaki vitalni organ.

Slika govori više od tisuću riječi
Tek kada se ukloni, kada nanovo zasja sva ljepota katoličkog nauka, kada se nanovo zdušno počne slaviti Kristova nekrvna kalvarijska žrtva, kako se to dva tisućljeća i činilo, iz pustinje će, kako sad izgleda većim dijelom katolički svijet, provreti vode života i obnove, zapuhnut će vjetrovi istinske katoličke reforme, kako je to već bivalo u povijesti. Bespotrebno cjepidlačenje, rigorizam i krajnje pretjeran rubricizam - prišivci kojima se u teološkim raspravama redovito častio stari obred - također su otrcane fraze i izmišljotine kojima se žigože one koji se savjesno pridržavaju svete Predaje.

Zahvaljujemo Gospodinu zbog činjenice da gotovo svi svećenici koji danas slave staru Misu imaju ono što većini nedostaje: imaju živu, cjelovitu katoličku vjeru, bez kompromisa s duhom vremena, bez mlakosti i zastranjenja. Ujedno su očuvani i od manje ili više pretjeranog bijega u apokaliptična iščekivanja, čime su pogođeni bezbrojni divni i pravovjerni stariji svećenici, koji su na vlastitoj koži iskusili razornost ikonoboračkog divljanja, te se nisu bili kadri othrvati prejakoj reakciji na njih, kao i od bolesnih karizmatičarskih fideističkih i sve češće protestantskih zastranjenja u koje upadnu mnogi mladi svećenici u bijegu od dominacije racionalizma i relativizma koji sve rastače, tražeći utočište, toplinu i narušeni identitet u dinamici takve skupine.


Valja napomenuti: zloporaba je svakako i prije bilo: nemara, tvrdoće srca pa čak i otpadništva, međutim, ustroj je stare Mise bio toliko kompaktnim, imunim na različite napadaje, da baš i nije bilo lako razbiti koherentnost cijeloga sustava. Jasno, ukoliko bi se netko i drznuo, ostali bi vrlo brzo reagirali i gotovo bi uvijek neposredno uslijedile sankcije. I današnja iskustva pokazuju da u tradicionalnim skupinama i redovima diljem katoličkog svijeta, čim neki svećenik ili ministrant nehotice nešto izostavi, zaboravi ili skrati, u tom trenutku velika većina vjernika odmah zamijeti što je posrijedi.

Ako bi to bilo hotimice, jamačno bi mnogi vjernici odmah reagirali! Tu je svijest o vrijednosti i svetosti svete Mise, te o dužnosti brige o njoj kao i uvijek živa i zamjetna.

U novoj, pak, misi, poglavito na Zapadu, nekad se čini da je svaka novotarija dobrodošla. Vrlo rijetko dolazi do reakcija pa i kad su novotarije prave zloporabe. Nekakva je letargija i zlovoljnost toliko poharala katoličke župe i samostane da se nitko ni nakon opetovanih poziva iz Rima ne usuđuje bilo što konkretnije poduzeti. Najeklatantniji primjer te čudnovate obezglavljenosti velike većine vjernika i svećenika na novoj Misi jesu česte krađe svete Hostije, olakšane, dakako, nedostojnim pričešćivanjem na ruku: nerijetko gotovo nitko ne reagira, ili su reakcije odviše stidljive, neuvjerljive...



Ili se žarulja upali kada je sve odviše kasno!

Zamislimo da se ista stvar dogodi na tradicionalnoj Misi: to bi najprije bilo iznimno otežano načinom primanja svete Pričesti; klečeći na pričesnoj klupi i to uvijek samo na jezik. Ako bi se takav nesretnik i drznuo bilo što poduzeti, teško da bi nešto takvo promaklo budnom svećenikovu oku koji jasno shvaća svoju dužnost brige o svetim Hostijama: nema tu bojazni od vjernika, poglavara itd. Reakcija bi bila promptna. Osim toga, tu je i budno oko ministranta koji drži pliticu, briga ostalih kojih se pričešćuju te, jamačno, i velike većine nazočnih vjernika.

U slučaju da se za jednu takvu uspjelu krađu sazna, tradicionalni se vjernici odmah pozivaju na molitve, devetnice ili čak i cjelonoćno klanjanje, kao zadovoljštinu za počinjeni sakrilegij.

Ako su nam već od djetinstva naviještali da je tako bitno izgraditi <sensus fidei> koji će nam biti svjetionikom u svim životnim burama i neizvjesnostima, i prosudbi fenomena koji su od Boga, a koji nisu, smijemo li se tim <sensusom> okoristiti baš u ovom slučaju tako nužne brige o Presvetom Oltarskom sakramentu, najsvetijoj stvari Crkvi povjerenoj. Ili ćemo i dalje nastaviti gaziti i po svojim kršćanskim osjećajima, zdravom rasuđivanju, i patološki ustrajavati na gledanju na sve s malo <vedrije> strane, a primjerene reakcije držati odveć pretjeranima, fanatičnima i srednjovjekovnima!

Katoličko je pravovjerje već stoljećima bilo omraženo. Ponižavalo ga se pojmovima kao: ultraortodoksizam, ultramontanizam, hiperkatolicizam, papizam - razlika je samo da se prijašnje generacije toga nisu stidjele, nego su ustrajavale u svojoj čistoj vjeri bez popuštanja liberalnim sveznadarima. E, kad bi današnje generacije htjele učiti iz crkvene povijesti, na što nas je blaženi kardinal Stepinac vazda pozivao. Ne, to je zabranjeno. Određenim se pojavama ponetko još divi samo kao nekakvim muzejskim eksponatima. Ali enciklike blaženoga Pija IX., Lava XIII., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.: poglavito osude liberalizma i modernizma, masonerije, komunizma i nacionalsocijalizma, osude ekumenizma kakav se danas prakticira, kao i većine novotarija uvedenih tijekom liturgijske reforme, kao i zlosretne vjerske slobode - sve to se ne smije nigdje ni spomenuti, a pritom govorimo samo o novijoj crkvenoj povijesti - stječe se dojam da su ovi pape živjeli u Abesiniji za vrijeme vladavine kraljice od Sabe, a ne krajem 19. i u 20. stoljeću, odgovorivši jasno katolički na veliku većinu problema koji nas danas pogađaju, te nam tako i u danas mogu poslužiti kao svjetionici na ovom odveć uzburkanom moru, koje sa svih strana udaraju vjetrovi otpadništva i bezboštva.

No, za mnoge crkvena povijest počinje antropološkim zaokretom, državnim udarom od prije nekoliko desetljeća: imanencija, a ne trascendencija obilježava danas svaku poru crkvenog života.


Sve je prije toga takvima bilo mračnjaštvo, fanatizam, prisila i farizejština. O kako su upravo spomenuti pape pronicljivo nagovijestili ova vremena! Koliko li je samo mudrosti u tim djelima: valja nanovo otkriti proročki im zamah!


                                                                                                                                                   S dopuštenjem autora

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)