ponedjeljak, 9. lipnja 2014.

Mons. Marcel Lefebvre: O istinskoj i krivoj poslušnosti







Nedisciplina je posvuda u Crkvi. Svećenički odbori šalju zahtjeve svojim biskupima, biskupi zanemaruju papinske opomene, čak se ni preporuke ni odluke Koncila ne poštuju, a ipak ne čujemo da itko spominje riječ ,,neposlušnost", osim kada se ona odnosi na katolike koji žele ostati vjerni tradiciji i jednostavno čuvati vjeru. Poslušnost je ozbiljna stvar; ostati ujedinjen s crkvenim Učiteljstvom i posebno s vrhovnim svećenikom, jedan je od uvjeta spasenja. Duboko smo toga svjesni i nitko nije dublje povezan s trenutno vladajućim Petrovim nasljednikom ili je bio povezaniji s njegovim prethodnicima nego što smo mi. Ovdje govorim o sebi i mnogim vjernicima koji su istjerani iz crkava, kao i o svećenicima koji trebaju slaviti Misu u štagljevima kao za vrijeme francuske revolucije, i organizirati alternativne satove katekizma, u gradovima kao i na selima.

Povezani smo s papom dok god izražava apostolske tradicije i nauk svih njegovih prethodnika. Sama definicija Petrovog nasljednika jest da je on čuvar tog pologa. Pio IX. uči nas u Pastor Aeternus: ,,A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola". Autoritet koji je naš Gospodin općenito povjerio papi, biskupima i svećenicima, stoji u službi vjere. Izvršavati zakone, odredbe, autoritet za uništavanje katoličke vjere, a ne da bi se posredovao život, znači prakticirati duhovni abortus ili kontracepciju. Zato smo mi podložni i spremni prihvatiti sve što je u suglasju s našom katoličkom vjerom, kao što se ona naučava dvije tisuće godina, ali odbacujemo sve što je tome protivno.

Jer činjenica je da je teški problem opteretio savjest i vjeru svih katolika tijekom pontifikata Pavla VI. Kako je mogao papa, kao pravi Petrov nasljednik kojemu je obećana pomoć Duha Svetoga, upravljati najtežom i najzamašnijom destrukcijom Crkve u njenoj povijesti unutar tako malo vremena, nešto što nikad nije postigao u svom djelovanju nijedan herezijarh? Jednoga dana ćemo na to pitanje morati dobiti odgovor.

U prvoj polovici petog stoljeća, sv. Vinko Lerinski, koji je bio vojnik prije nego se posvetio Bogu, poznat po tome što je ,,dugo bio razbacan na moru života prije nego je našao sklonište u luci vjere", ovako je govorio o razvitku dogme: ,,Neće li biti razvoja u vjeri Kristove Crkve? Da, nesumnjivo će biti nekih veoma važnih razvitaka, one vrste koji će osigurati napredak u vjeri a ne njezinu promjenu. U tijeku vremena važno je da znanje, razumijevanje i mudrost rastu u punini kao i dubini, u svakom pojedincu i u crkvama; osiguravajući uvijek identitet dogme i kontinuitet misli".

Sveti Vinko koji je i sam osjetio potrese krivovjerja, daje pravilo kojim se treba rukovoditi, i vrijedi i nakon 1500 godina: ,,Što bi katolički kršćanin trebao učiniti ako neki dijelovi Crkve dolaze do točke da se otkinu od sveopćeg zajedništva i sveopće vjere? Što da učini nego da se opredijeli za opći dio zdravog tijela, umjesto gangrenoznog i pokvarenog uda? I ako neka nova zaraza ulaže sve napore da otruje, ne samo male dijelove nego svu Crkvu odjednom, njegova će briga biti da se priljubi uz starinu koju očito ne može više zavesti bilo koja zavodljiva novotarija". (...)

Upravo zbog toga što prosuđujemo da nam je vjera ugrožena postkoncilskim reformama i strujanjima, imamo dužnost otkazati poslušnost i čuvati tradiciju. Dodajmo još tome da je najveća usluga koju možemo učiniti Crkvi i Petrovom nasljedniku, to da odbacimo reformiranu i liberalnu Crkvu. (...)

Ne prihvaćam tu novu religiju. Ona je liberalna, modernistička religija koja ima svoje bogoštovlje, svoje svećenike, svoju vjeru, svoj katekizam, svoju ekumensku Bibliju koju su udruženo prevodili katolici, židovi, protestanti i anglikanci, ima sve za svakoga, udovoljavajući svakom tako da se često žrtvuje tumačenje Učiteljstva. Ne prihvaćamo tu ekumensku Bibliju. Postoji Biblija koja je od Boga; to je njegova Riječ koju nemamo pravo miješati s ljudskom riječju. Kad sam bio dijete, Crkva je svugdje imala istu vjeru, iste sakramente i istu Misnu žrtvu. Da mi je netko tada rekao kako će se to promijeniti, ne bih mu povjerovao. Po čitavome kršćanskom svijetu molili smo se Bogu na isti način. Nova liberalna i modernistička religija posijala je podjele. (...)









Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)