ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Zašto sam tradicionalni katolik?






Zašto sam tradicionalni katolik? Zašto su neki ljudi tradicionalni katolici? Jesmo li pravovjerni, mi, tradicionalni katolici?

Možda bismo takva i slična pitanja trebali postaviti svima svetima i manje svetima; no pravovjernim kršćanima, poznatima i nepoznatima, kroz cijelu povijest Crkve (od prvih krivovjerja) pa sve do našega vremena. Pitanja napose vrijedi postavljati u vremenima zabluda kojima i osobno svjedočimo kroz saborske reforme i reforme reformi, koje su duhom Koncila Katoličku Crkvu u samo pola stoljeća promijenili do neprepoznatljivosti. I da nije bilo tog duha Koncila ponovno bi došlo do mnogih devijacija u provedbi saborskih zaključaka koje bi producirale veliku krizute bismo opet svjedočili krajnjoj kontradikciji u odnosu prema pravovjerju svete tradicije.

Potrebno je ponešto hrabrosti kada uvidimo da nešto nije u redu: hrabrosti potražiti odgovore kako bismo rastjerali tamu sumnji i neizvjesnosti koje nas zarobljavaju i drže pasivnima prema božanskoj istini. Izaći iz svijeta iluzija i pronaći odgovore kadri smo samo po Božjoj milosti. Bog od nas traži samo hrabrost i volju za istinom. On će nam pomoći pronaći odgovore na sva pitanja koja nas zaokupljaju, jer dovoljna nam je i Njegova spasonosna milost u našim slabostima. To ne mijenja činjenicu da smo suvremenici velike krize koja potresa temelje Katoličke Crkve. U punom smislu vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Znam da mnogi od Vas isto tako možete izraziti ispovijest katoličke vjere na način koji sam izrekao u prethodnoj rečenici. Odlično, dakle, katolici smo, braća i sestre u Kristu! Sasvim dovoljno za početak.

Pošto sam smetalo po svojoj prirodi, neću se poigravati vašim živcima ubacivajući naknadno svoje zaključke, jer bi bilo oholo i suludo s moje strane preispitivati [dogme] ono što je Duh Sveti uredio i objavio kroz nauk svete Crkve. No, je li sve uistinu dogma, kako predstavljaju Koncil njegovi oduševljeni pristaše (da bi nas držali u strahu instrumentima lažne poslušnosti = glavno oružje novovjerskih reformatora), neke odgovore ćete pronaći kad pročitate cijeli članak. II. vatikanski koncil je podložan kritici svih katolika, jer je pastoralnoga a ne dogmatskog karaktera. U daljnjem tekstu prenosim dijelove crkvenog učenja, pa možete, kako je Gospodin komu darovao, iskoristiti tekstove da biste otklonili neke dvojbe, upoznali temeljitije svoju vjeru, i iz učenja Crkve Božje promotrili posljednji pastoralni Koncil kroz prizmu pravovjerja. Svaki je slobodan trenutak, osim za molitvu, pogodan i za proširivanje vjerskoga znanja. Za početak, iskreno preporučujem (onima koji nisu informirani) Katekizam sv. Pija X., velikoga Pape!



,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2, 14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njegovih podložnika' " (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II. II, q. 33, a. 4)

,,Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se  onome koji nasrće na dušu ili poremećuje građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru." (sv. Robert kard. Bellarmino, De Romano Pontifice, II, 29)

,,Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu, ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol (šizmu)... Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr., kada osobno ne bi želio slijediti univerzalne običaje i obrede Crkve... Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi.' " (Summa de Ecclesia, II, 49)

,,Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se" (Tractatus de fide dogmatica, disp. 10, sect. 6, br. 16)

,,Ti čini Učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak, i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je za pojedinca pristajati na svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog Učiteljstva Crkve, te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o pristajanju na njih može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda." (Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72.)

,,Pojedinac mora pristati na dekrete rimskih kongregacija, sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrešci. Budući da kongregacije, po sebi, ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istraživati razloga za taj nauk. I stoga, ili će se dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjet nezabludivosti, ili će se dogoditi da će biti malo pomalo otkrivena zabluda. Jer, budući da religiozni pristanak o kojem govorimo nije utemeljen na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, on ne isključuje svu sumnju o zabludi. Zbog tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, pristanak valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljaju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na pristanak" (Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315.)

,,Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv; iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u drskost, odbaciti unutarnji pristanak" (Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)

,,Ako teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, stoje na umu nekog od vjernika, protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog), zakonito mu je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije" (Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492.)

,,U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj nutarnji pristanak, osim u slučaju u kojem ima dokaz da je stvar koju se nalaže, nezakonita (...) ako neka učena i pomna osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha." (Cartechini, Dall'Op. al Domma, str. 153-154.)





2 komentara:

  1. Citiraj 30. poglavlje od Bellarmina. Ne budi selektivan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I također, bilo bi lijepo kada bi skinuo ovaj citat od Torquemade jer sam gledao original i cijelo 49. poglavlje 2. knjige - tamo nema ničega takvoga.

      Izbriši

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)