ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

O semipelagianizmu






Ivan Kasijan je na doktrinarnome području poznat kao začetnik semipelagianizma. Ne dovodeći u pitanje pravovjerje on je tražio srednji put između nauka sv. Augustina i Pelagija. Po nauku Crkve, čovjek ne može ništa postići bez milosti Božje. Sve dobro u čovjeku pripisuje se Bogu. Po sv. Augustinu, čak i čovjekova dobra volja proizlazi iz Božje milosti.

Tumačeći to naukom o predestinaciji Augustin je zastupao mišljenje kako je točno određen broj spašenih i kako se tome broju nitko ne može ni oduzeti ni pridodati. U svome govoru protiv Pelagijanaca sv. Jeronim se razlikuje od sv. Augustina: ,,Mi započinjemo, a On (Bog) dovršava; mi prinosimo ono što možemo, a On izvršava ono što mi ne možemo."

Svećenik Pelagije je, oslanjajući se na nauk o čovjekovoj slobodnoj volji, učio kako se čovjek može svojom voljom opredijeliti i činiti dobro i tako izbjeći zlo. Prema tome, barem teoretski postojala je mogućnost da je jedan dio ljudi u povijesti izmakao zlu. To učenje uključivalo je brojna druga pitanja o istočnome grijehu, Kristovu otkupljenju, krštenju, posvećujućoj milosti.


Kasijan nije nijekao potrebu milosti koja pretječe naše sklonosti prema dobru, naše dobre odluke i čine. U svome nagovoru, opisanu u trećoj konferenciji, otac Pafnucije, između milosti koja pretječe naša dobra djela i dovodi ih do kraja, stavlja  onaj tijek života koji se sastoji od mnogih čovjekovih da i ne. Ali na usta oca Keremona, u trinaestoj konferenciji, Kasijan stavlja izraze koji su izazvali sumnju. ,,Božja dobrota, netom vidi u nama i najmanju iskru dobre volje... quantulamcumque scintillam..." Dakle, čovjek može snagom volje željeti dobro, ali uvijek treba milost. Kada Bog vidi da smo usmjereni prema dobru, pritječe nam u pomoć. Kasijan ne sumnja da su i te iskre posađene od Boga, ali ih on vidi s motrišta koje podcrtava da su one posijane u ljudsku narav. Stoga se Kasijan ne može svrstati na crtu pelagijanskog učenja.

Polemiku oko semipelagianizma započeo je Prosper iz Aquitanije. U svojim djelima Epigrammata i De gratia et libero arbitrio contra collatorem on je optužio Kasijana za tvrdnje u njegovoj XIII. konferenciji koje odudaraju od istina vjere te ga je stoga nazvao ne samo Augustinovim protivnikom, već i njegovo učenje proglasio lažnim. Uz Kasijana, zbog semipelagianizma su bili optuženi i lerinski monasi na čelu s opatom Fausom iz Rieza.

Njegove temeljne postavke mogu se jednostavno razložiti. Bog je prilikom stvaranja čovjeka obdario slobodnom voljom, a to znači da je čovjek sposoban djelovati i na planu spasenja. Ako čovjek slobodnom voljom  može izabrati zlo, onda može izabrati i dobro, tim više što po svojoj naravi teži k dobru. Nakon grijeha ta je čovjekova sklonost prema dobru oslabljena, no ona ipak postoji u čovjeku.

Očito je da je Faust radikalniji od Kasijana i da se više nego prethodni približuje Pelagiju, tim više što nije prihvaćao Augustinovo učenje o predestinaciji držeći da su svi ljudi pozvani na spasenje. Na saboru u Orangu 529. godine, osuđen je semipelagianizam, no budući da saborski oci nisu u potpunosti prihvaćali ni Augustinov nauk o milosti, formulacija osude nije bila takva iz koje bi proizlazilo da su semipelagijanci heretici.





Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)