subota, 20. rujna 2014.

Sv. Emilija Marija de Rodat, redovnica i utemeljiteljica




Obitelj redovnice, utemeljiteljice de Rodat je pripadala provincijskome plemstvu, a kršćanskoj je Francuskoj XIX. stoljeća dala nekoliko divnih likova. U te osobe, svakako, valja ubrojiti sveticu koja je umrla 19. rujna, a taj dan se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. g. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez.

U djetinjstvu, koje je padalo u burnim i krvavim godinama Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje je preuzela odgoj djevojčice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svećenika što ne položiše prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.

Emilija se u cvijetu mladosti revno posvetila molitvi, a za uzvrat je postala dionicom mističnih iskustava. Uz to je već tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila jedna moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tako radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doći. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je g. 1804. slušala propovijed prigodom jednih pučkih misija. U međuvremenu se Emilijina baka povukla u jednu, nakon revolucije, obnovljenu redovničku zajednicu u Villefranche de Rouergue. Emilija je pošla za njom te provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećujući siromahe.

Tada se upoznala s kreposnim svećenikom abbé Martyjem, koji joj postade duhovnik. Pod njegovim se vodstvom veoma razvio duhovni život. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojčicama držala vjeronauk. Triput je pokušala sgupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela.


Napokon je u svibnju 1815., slušajući tužbu neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogućnost da dođu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne i bez sredstava za pohađanje škole. Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece. Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlučila je osnovati Institut sv. Josipa koji će nešto kasnije, g. 1822., dobiti ime Instituta Svete obitelji.

Radilo se o novoj redovničkoj družbi s klauzurom, a koja će se posvetiti poučavanju siromašne djece, pružajući joj besplatno osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proći kroz svoju kušnju: kritičke napade i nerazumijevanje najbliže okoline. No pod sretnim vodstvom poletnoga oca Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se brojem članova u znatnu ustanovu. A zatim je opet došla kriza i već je izgledalo da će družba, ako se ne pridruži jednoj jačoj redovničkoj zajednici, propasti. Najvjernije sestre nisu htjele znati za ikakvu drugu poglavaricu osim za majku de Rodat. A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mučan osjećaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere.

Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni spriječilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom. Družba je g. 1832. dobila svoje Konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenoga 1835. Majka de Rodat, zbog elastičnosti u radu, osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali dakako stvarala i mnoge poteškoće. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnome životu i radu pokazivala herojsku nesebičnost i neograničeno pouzdanje u Boga.

Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo školom, već i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvora, pružanjem utočišta posrnulim djevojkama i ženama, koje su bile spremne na pokoru. Majka je Emilija u ožujku 1852. opet teško oboljela. Pojavila joj se na lijevom oku zlokobna rana. Tada su, doduše, prestala njezina duševna trpljenja, ali je shvatila da joj se bliži kraj. Zato je zamolila da je oslobode svih njezinih dužnosti. Kako se zdrastveno stanje sve više pogoršavalo, koncem njezinoj je molbi bilo udovoljeno.

U poslušnosti prema svome ispovjedniku od 7. do 10. rujna izdiktirala je povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najveće vrijednosti, premda se o mističnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Umrla je 19. rujna 1852. u Villefranche-u, a uspomena joj je u cijelom onom kraju veoma živa. Papa Pio XII. proglasio ju je 9. lipnja 1940. blaženom, a 23. travnja 1950. svetom. Spomendan se slavi 19. rujna.



Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)