ponedjeljak, 20. listopada 2014.

Posljedice Drugog vatikanskog koncila




Neposredna posljedica Drugog vatikanskog koncila jest ukidanje katoličkih država. Sukladno izjavi o vjerskoj slobodi država ima dužnost dopustiti svim religijama i vjeroispovijestima naravno pravo dok se njezina istinska dužnost, jedinu istinsku vjeru štititi od zablude i moralne iskvarenosti te je potpomagati, više i ne zahtijeva.

Upravo u ovome duhu papa je Ivan Pavao II. 27. listopada 1986. pozvao vođe svih velikih svjetskih religija na zajedničku molitvu za mir u Asiz i stavio im katoličke crkve na raspolaganje za njihove poganske obrede. Tako su budisti postavili Budin kip na tabernakul katoličke crkve svetog Petra. Posljedica ovoga susreta i događaja iste vrste koji su uslijedili jest širenje vjerskog indiferentizma: Svaka je religija put spasenja, svaki je čovjek anonimni kršćanin, druge su religije anonimno kršćanstvo; sve religije pridonose miru i razumijevanju među ljudima. Prošlost je izjava prvoga pape: ,,I nema ni u kome drugom spasenja" (usp. Djela apostolska 4, 12)

Kod mnogih teologa na Koncilu i u pokoncilsko vrijeme može se konstatirati odmak od katoličke vjere. Karl Rahner, koji je mjerodavno utjecao na Koncil, posve izravnava razliku između naravne i nadnaravne razine. Hansu Küngu zbog njegovih raznih krivovjerja 1979. godine Rim oduzima poslanje da poučava u ime Crkve.

Stvari puno bolje ne stoje ni s dominikancem Edwardom Schillebeeckxom, koji primjerice osporava ministerijalno svećeništvo Crkve. Hans Urs von Balthasar, kojega je Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, tvrdio je da je pakao prazan.

Današnji kardinal Kasper niječe veći dio Isusovih čuda u Novom zavjetu i opisuje ih kao pobožne priče. Profesor Anton Vögtle niječe autentičnost cijele povijesti Isusova djetinjstva. Profesor Hilberath, koji na sveučilištu Tübingen radi na formaciji tamošnjih teologa, izričito niječe tjelesno Kristovo uskrsnuće. Za njega ne bi bilo čudo ni sablazan kada bi se jednog dana pronašao Isusov grob s potpunim kosturom.

Nova je liturgija dovela do profaniranja Crkve, ali i duša; sakralni je karakter dobrim dijelom nestao. U Njemačkoj se primjerice u vrijeme karnevala svugdje celebriraju lakrdijaške mise. K tome je umanjenje misli o žrtvi u liturgiji koja je izrečena molitvama, znakovima križa i drugim gestama dovelo do znatnog umanjenja spremnosti na žrtvu kod vjernika. Egoizam, pohlepa i oholost stupili su na mjesto poniznosti, vršenja dužnosti, težnje za krepošću i odricanja.

Ovo su samo neki primjeri krize koju je izazvao Koncil.

"Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz hereze i vodi u herezu, čak i onda kad joj svi čini i nisu heretični! Stoga je svakom budnom i vjernom katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme te se njima podvrgnuti na bilo koji način. Jedino držanje vjernosti prema Crkvi i katoličkom nauku sastoji se u kategoričkom odbijanju prihvaćanja reforme poradi našega spasenja." Rim, 21. studenog 1974., Proglas monsinjora Marcela Lefebvrea 





Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)