ponedjeljak, 13. listopada 2014.

Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...




Bilo je to prije mnogo, mnogo godina... počevši ovako, shvatit ćete, želim vam pričati o povijesti u kojoj nisam živio. Ili, bolje živio sam u njoj kroz propovijedanje moje majke, u vrijeme kada sam bio velik kao vi sada, a vani je padala kiša ili sniježilo, te se nije moglo izaći. Tada smo moja braća i ja sjedili u tišini.

Bijaše, dakle, jednom jedan stari samostan, koji je imao staru kapelu, i sakristanku... staru, reći ćete sigurno, kao što smo i mi govorili prije mnogo godina. Međutim, ona nije bila stara, nego mlada i vrlo lijepa, sjajnih očiju, mekih ruku, nježnog tijela koje je skrivala široka redovnička haljina. I lice joj bijaše ovijeno najbjeljim platnom, pa je izgledalo još čišće.

Sakristanka se zvala Marija i bila je posebno pobožna prema Djevici Mariji. Brinula se za njenu sliku koja se nalazila u kapeli. Voljela je da stolnjak na oltaru ispod slike bude uvijek sniježno bijel, da na njemu uvijek gore svijeće i usrdno je molila: Zdravo Marijo, Zdravo Kraljice, Zdravo Morska Zvijezdo... i druge molitve.

Ali pakao krenu u napad. Bogat gospodin ("đavao", vikasmo, a rekli biste i vi)... da, đavao prerušen u bogatog gospodina, praveći se pobožan, dođe u kapelu sa sjajnim darovima za Djevicu, govoreći da joj je zavjetovao: dijamantnu krunu, plašt zlatom prošiven, par rukavica svilom satkanih dragulja.

Nakon duge molitve (praveći se pobožan, razumije se, jer, govorila je moja majka, đavli ne mole) uruči ovo blago sakristanki.

- Preporučujem, sestro, rasporedite ih dobro, u dane svetkovina... i, pružajući ih, dodirne lagano, sasvim lagano, Marijine prste, a nju od tog dodira prođe jeza po cijelom tijelu.

- Kakav gospodin - bogat, lijepo odjeven i namirisan - razmišljala je ona. A ja, mlada i lijepa, odjevena sam u vreću... Jedne noći, ostavi svoju odjeću, otvori samostanska vrata, jer je, kao sakristanka, imala ključeve, duboko uzdahne i izađe iz samostana...

U kočiji u koju su bila upregnuta dva crna konja, bogati gospodin je čekao. Ona uđe. Kočija nečujno krene. Noć, tamnija nego obično, proguta ih. U kapeli, s lica Djevice Marije skliznu suza.

Život izvan zidina samostana bio je sjajan, buran. Svečanost za svečanostima. Svi su se pitali odakle se pojavila ta čudesna žena, kojoj su se svi divili, udvarali joj, voljeli je. Ona se smiješila, sretna. Od starog života ostao joj je samo jedan običaj: uvečer, prije spavanja, molila je Zdravo Mariju.

Prođe tako sedam godina. Ali može li pakao pobijediti raj? Može li đavao pobijediti Djevicu Mariju? - Ne - vikasmo mi, djeca, u jedan glas. - Ne može! I čekali smo, nestrpljivi, nastavak. Jednog dana lijepa gospođa poželi vidjeti samostan svoje mladosti. U tajnosti, razumije se. Zaustavi se u obližnjem dvorcu, gdje je bila primljena sa svim štovanjem.

- A kako su - zapita dvorkinju koja ju je ugostila - redovnice samostana?

- Oh, svete žene, dobre, pobožne, bogoljubne - bi odgovor - ostare i umiru moleći. Ali postoji u samostanu jedna izuzetna sakristanka, vrlo pobožna Gospi.

- Ali, nisu li rekli da je sakristanka iščezla prije mnogo godina?

- Iščezla? Nikada! Ja posjećujem kapelu više od dvadeset godina i uvijek je viđam tamo - sjajnih očiju, mekih i finih ruku, vitka tijela skrivena pod širokom redovničkom haljinom i lica obavijena najbjeljim platnom koje ga čini još čišćim.

A Marija sluša, u čudu, opis sebe kakva je bila prije bijega iz samostana, kad je bila sakristanka kapele. Tako, usred noći, prilično uzbuđena, odluči poći vidjeti što se dogodilo. Samostan je bio okružen hrastovom šumom. Neobični zvukovi čuli su se iz drveća, krošanja, dolazili su odasvud. Zrak bijaše težak i mučan.

Napokon, između dva kamena pojavi se gospodin Tmina, Sotona osobno. Gospođa se skameni od straha, ali ne toliko da nije mogla izreći, gotovo nesvjesno, jedinu molitvu koju je često molila onih godina:

- Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...

Đavao nestane u mirisu sumpora i oblaku dima...

- Marijo... - netko je zovne. Žena potrči prema vratima samostana i baci joj se jecajući pred noge... Tada Djevica Marija - jer to je bila ona - prozbori:

- Marijo, evo ti ključevi i odjeća što si je ostavila prije sedam godina. Ja sam te zamjenjivala. A znaš li zašto? Zbog onih Zdravo Marija koje si molila svaki dan kad si bila daleko. Sada nastavi ti...

- Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa... - zapjevaše, nevidljivi, anđeli dok je Djevica smiješeći se nestajala.

Nitko nije uočio zamjenu. Baš nitko. Samo dvorkinja, kad joj rekoše da je gošća iznenada nestala, primjeti:

- Baš su čudne osobe, ove građanke. I tako priča završila. Ali od dana kada je od svoje majke čuo ovu pripovijest, jedan od dječaka - iako je od tada prošlo sedamdeset godina - uvijek je prije spavanja izmolio jednu Zdravo Mariju.


                                                               Izvadak iz knjige >Najljepša dolina svijeta<, Ezio Franceschini    

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)