subota, 31. svibnja 2014.

Djevica Marija i krunica pobjede


Fatima 1917. godine: Čini se kao da je iznenada jedna slika iz tajanstvenog Otkrivenja oživjela. "Žena obučena u sunce" pokaza se na nebu (Otk 12, 1). Ona pokazuje na "velikog Zmaja, plamene boje" (Otk 12, 3): "Ako ispunite moju molbu, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne, u svijetu će se proširiti njegove zablude i uzrokovat će rat i progone Crkve. Mnogi dobri bit će mučeni, Sveti otac mnogo će trpjeti, više će nacija biti uništeno. Slika tajanstvenog Otkrivenja, postala je krvava stvarnost: "Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo" (Otk 12, 17).

Borba protiv Boga danas je postala borba na život i smrt svjetskih razmjera. Kako ćemo opstati u takvim prilikama? Blažena Djevica je prilikom svih svojih ukazanja u Fatimi ponovila: "Molite danomice krunicu!" Bog će molitelje dovesti do pobjede. Rusija će se obratiti i mir će na neko vrijeme biti poklonjen svijetu. Ako danomice srcem i umom molimo krunicu, tada ćemo na sebi osobno doživjeti sve što u molitvi krunice imamo pred očima. Bit će to naše vlastito uskrsnuće, "buđenje od mrtvih": "Isus, koji je uskrsnuo od mrtvih" i nas će uskrsnuti. Naša će se vjera dići prema nebu i naći svoju vječnu domovinu, kod Isusa: "Koji je na nebo uzašao."

Duh će nam Božji kao osvježavajući lahor vječnosti pokloniti pouzdanje i utjehu, novu odvažnost i novo jutarnje rumenilo, nova nadahnuća: "Isus, koji nam je Duha Svetog poslao." Dobit ćemo posvemašnje povjerenje u milost Božju, koja k sebi uzdiže krotke: "Isus, koji je tebe, Djevice, na nebo uzeo." Dok molimo, Bog će pred našim očima držati krunu života i poticati na uvijek dublje kršćansko nasljedovanje: "Isus, koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio." Zašto toliki milijuni mole krunicu? Oni to ne bi činili da na svojemu vlastitom tijelu nisu osjetili iskustvo snage i milosti Duha Svetoga. Nadu ima samo onaj koji osjeća snagu i za borbu protiv zla u sebi i oko sebe.

Krunica nam daje nadu, jer moljenjem dobijamo snagu odozgo. Upravo među mladima danas vlada toliko velika obeshrabrenost. Jer ljudima se ne pokazuje odakle će crpsti snagu za svladavanje života. Svijet ih vodi u zabludu i mami u slijepu ulicu, dok ne budu posve iscrpljeni. U njima budi lažne nade: kao da napredak znanosti, gospodarstva, naoružanja ili jadne psihologije može ukloniti zlo i nečastivog. Ali ljudi osjećaju suprotno: depresije se povećavaju, tama duše često postaje nepodnošljiva, ljubav srca postaje toliko rijetka, kao oaza u pustinji, umnožavaju se slomovi duša, očajanje prodire u prvi plan. Krunica nam daje snagu nade, ufanja i ljubavi, jer pokazuje prave putove za svladavanje Zloga: kao ljudi molitve nećemo više biti bez pomoći Bezgrješne Djevice; izloženi smrtnom dahu zla. Vidimo svjetlo u tami, smisao u patnji, razlikovanje između dobra i zla, jasan put usred zbrke i nešto neprolazno u jednome vremenu propadanja i potresa. Kao djeca Božja nećemo biti pošteđeni borbe protiv Zloga, ali ona nas neće voditi u propast! I ako ostanemo u Marijinoj blizini ta borba neće na nas stavljati pretjerane zahtijeve. Jedno staro iskustvo molitelja krunice, naime, kaže: "Kod Gospe nema noći!" Jer Bog je ovu Kristovu majku učinio znakom njegova bezgraničnog smilovanja.

Što smo bliži prvim redovima na frontu borbe protiv Zloga, utoliko nam je više potrebno ovo smilovanje Božje Majke. U svakom slučaju, Isus je upravo svojemu najdražem učeniku rekao: "Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi" (Iv 19, 27). Koliko povjerenja, koliko odmora na Majčinu srcu, koliko pouzdanja imaju molitelji krunice kod Blažene Djevice! Što je žešća borba u kojoj se nalazi katolik, to on snažnije osjeća svoju osobnu bespomoćnost, te upućenost na milost Božju da bude dijete Marijino. Katolik i u najžešćoj borbi zna za istinitost Gospodinovih riječi: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18, 3).

No djeci je potrebna majka i ona bez majke uopće ne mogu preživjeti! Upravo su stoga sveci, koji su se nalazili u najžešćoj borbi, tražili kod Blažene Djevice svoju domovinu i majčinsku pomoć. Ona je za te vojujuće svjedoke uistinu bila: "Mater Ecclesiae". Kada se u borbi protiv Zloga i njegovih legija osjećamo slabijim, potražimo pomoć kod Majke Gospodinove! Ona je i naša Majka! Blažena Djevica, ne samo da je borbu protiv Zloga osobno ostvarila bez ijednog poraza, nego ona pomaže svakom katoliku da ostane pobjednik u toj borbi. Ona nije samo Majka Božja, nego nam pomaže da se Isus Krist u nama rodi i uobliči, dok mu ne postanemo posve slični. Što nas sprečava da svakog dana izgovaramo riječi njezine molitve: "Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše! Amen."

Marijo, kraljice krunice, 
tebi predajem sve, što jesam i što imam. 
Donesi Krista u moj život 
i iznesi moj život pred Boga! 

Jer ti si majka svih onih 
koji se pokoravaju Božjim zapovijedima 
i čvrsto svjedoče za Isusa. 
Budi moja Majka i pomozi mi! Amen! 



petak, 30. svibnja 2014.

Kamo idu reforme reformi?




Sa strepnjom očekujemo svaku sinodu, bilo na razini biskupskih konferencija ili opće Crkve. Ako nam je stalo do pravovjerja, tj. vjere bližnjih, moramo biti zabrinuti, te vikati u zgodno i nezgodno vrijeme. Modernisti pola stoljeća uništavaju vjeru 'malenih' i Katoličku Crkvu. No sve treba predati u Božje ruke. Kamo ide svaka nova ,,reforma reformi" najbolje će prikazati duhovita sekvenca iz crtića koju stavljam u post.



Šaljivo i istinito!


srijeda, 28. svibnja 2014.

Mesija






Isuse, pobijedi grijeh i kraljuj u mojoj duši

Dođi, Gospodine Isuse, iskorijeni svaki korijen zloće iz moje duše. Dođi i kraljuj u njoj. Škrtost se podiže i traži mjesta u meni, taština i umišljenost žele mnome ovladati, oholost želi biti kraljica u meni, bludnost viče ovdje ja zapovijedam, ogovaranje, zavist i bijes se tuku u meni kako bi se vidjele kome ću dati prednost.

S moje strane činim što mogu da se oduprem, borim se dok imam daha, zazivam Tebe, Isuse, Spasitelju moj, branim se Tebi za ljubav, jer ispovijedam da Tebi pripadam. Želim da Ti budeš moj Bog i vičem: Nemam drugih bogova osim Tebe, Isuse!

Dođi, Isuse, moj Gospodine, svojom moći rasprši sve moje neprijatelje. Dođi i kraljuj u meni jer si Ti moj Kralj i Bog moga života. Amen.

Cistercitski opat sv. Bernard od Clairvauxa 




Mir Vam Kristov!


utorak, 27. svibnja 2014.

Sv. Augustin: Molitva Duhu Svetom za svaki dan




O Božanska ljubavi, sveta zajednico svemogućega Oca i preblaženoga Sina, svemoguća pomoći, Duše Sveti, predobri Tješitelju žalosnih! Izlij se svojom jakom silom u dno moga srca, prebivaj u njemu i razveseli sve tamne kutove te zapuštene kuće trakom svoga svijetla; pohodi me i obilnom rosom svojih milosti, oplodi tvrdu zemlju moje duše koja odavno potpuno suha gine i vene.

Rani strijelom svoje ljubavi moju nutrinu, užeži i pronikni spasonosnim plamenom moj duh, rasvijetli me ognjem svete revnosti i sažeži sve što je nečisto, a što se tako čvrsto drži moje duše i tijela! Napoji me rijekom svojih slasti, da više ne pođem za otrovnom slašću ovoga svijeta. Sudi mi Gospodine, i odvoji me od naroda nesvetoga, uči me vršiti tvoju volju, jer Ti si Bog moj!

Vjerujem da Ti svakoga u kome stanuješ, činiš hramom Oca i Sina. Blago onome, tko Te za gosta primi, jer će se po Tebi u njemu nastaniti Otac i Sin.

Dođi, predobri Tješitelju žalosne duše, Zaštitniče i Pomoćniče u sreći i nesreći! Dođi, štite slabih, pomoćniče palih! Dođi, učitelju poniznih, uništitelju oholih, dođi preljubezni Oče sirotih, okrepitelju bolesnih, zvijezdo morska onih koji plove na moru, luko spasa, jedini ukrase svih živih i jedini spase umirućih!

Dođi Duše Sveti, smiluj mi se i promijeni me po svojoj volji. Udostoj se k meni doći, da Ti moja poniznost prema tvojoj veličini, moja slaboća prema tvojoj jakosti, prema punini tvoga milosrđa omili. Po Isusu Kristu, mojemu Spasitelju, koji s Ocem, u jedinstvu s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.



nedjelja, 25. svibnja 2014.

Reformacija s katoličkog stajališta (II.)




Nakon posta Reformacija s katoličkog stajališta (I.) slijedi nastavak koji govori o posljedicama protestantske reforme Martina Luthera i njegovih istomišljenika po katoličke narode 'stare' Europe. Tekst je iz knjige Povijest crkve katoličke, oca Miroslava Vanina SJ. 

P o s l j e d i c e 

Plodovi su ovakve vjere bili tako strašni, da se sam Luter prepao.
Nećudorednost je zavladala kao nikad prije. No Luter je znao i zažmiriti, pa je jednom knezu dopustio imati dvije žene, samo neka knez toga nikom ne kazuje!

Visoke su škole opustjele! Luter baš nije mnogo držao do nauke i razuma, a velikom se grčkom filozofu Aristotelu narugao. Čak su i pučke škole nazadovale. Sam to Luter priznaje: >Dok je (u nas) papa vladao, bilo je mnogo samostana i škola, a sad rastu u nas djeca kao divljaci i ne uče već ništa.< Još jedno priznanje: >Za papine vlade bilo je milostinje ko kiše: sad pak, kad vlada evanđelje (tobože!), ne da niko ni krajcare; jedan guli drugoga... Naši pristaše evanđelja postaju sedam puta gori nego su bili prije. Ljudi su škrtiji, nemilosrdniji, bezobrazniji, gori i veći bludnici nego prije pod papom.<

Pod kraj života kanda je Luter žalio, što je unio razdor u Crkvu. On piše: >Tko bi se bio odlučio da propovijeda, da smo znali, da će se iz toga roditi toliko nesreće, nemira, sablazni, nezahvalnosti i zlobe... Koliko me je puta moja savjest prekorila, što ja, pojedinac, ustajem na papu i njega Antikristom držim... A šta onda, ako se ti varaš i toliko svijeta u bludnju zavodiš, pa ako ti ljudi propadnu za uvijek?< Ipak još pred svoju smrt (g. 1546.) strastveni Luter pusti u svijet krvav spis, u kojem poziva svoje pristaše na vjerski rat, neka ubiju papu i njegove pristalice!

Dakako mnogi su taj poziv jedva dočekali: mamilo ih bogatstvo Crkve. I oni stanu otimati, katolike goniti, a katolici ko budale puštali da se od njih svašta radi. Kad je pak katolicima dogustilo, i oni se stali braniti, pa kad su protestanti počeli osjećati, da batina ima dva kraja, e onda ih stade dreka i zapomaganje. Stara priča o vuku i janjetu! Dok su protestanti ratovali suprot svom caru katoliku, dotle su Turci osvajali hrvatsku zemlju.

Luter je neizmjerno mnogo zla sakrivio Nijemcima i drugim narodima. Njegova je zapravo krivnja, što se njemački narod razdvojio i što je poslije nastao rat, koji je uz prekide trajao 30 godina i progutao milijune ljudskih života. U tom su užasnom ratu protekle rijeke suza i krvi, propale su neiskazane vrednote, umjetnosti i imanja (g. 1618. do 1648.). Ti isti protestanti, koji svojim katoličkim sugrađanima poriču rodoljublje, pozivahu u Njemačku tuđince Švede i Francuze.


Protestantizam se raširio veoma brzo. Zašto? Prvo zato što se po njemu moglo grabiti, a to ljudi bez duše vole, pogotovu kad se još reklo, da nastaje >evanđeoska sloboda<. Istinito je to izrekao jedan bivši pristaša Luterov, koji se poslije vratio (Wicelius): >Ej to je bila fina predika; ne treba više postiti, ne treba moliti, ne treba se ispovijedati, ne treba davati ni žrtvovati! Jašta, ovako bi se mogle u mrežu namamiti i dvije Njemačke, a ne samo jedna!<

Protestantski učenjak Hume rekao je iskreno: >Pravi razlog za novu vjeru bila je želja dokopati se nakita i srebrnine sa oltara.< - Drugo: novovjerska su gospoda upotrijebila silu, da nametnu katolicima svoju krivu vjeru. Otimali su katoličke crkve i samostane, redovnike bi naprosto protjerali, a imanja crkvena i samostanska prisvojili. Župnike bi silili, da prihvate novu vjeru, a koji bi se protivili, izgubili bi službu.

- Treće: među svećenstvom, svjetovnim i redovničkim, bilo je slabića, kukavica i takvih, koji su pogazili svetu obvezu i zbog žene se odmetnuli od Crkve. Bilo je tada mnogo zla u Crkvi, premda ne onoliko, koliko su Luterovci bajali. - Četvrto: vladalo je silno neznanje u vjerskim stvarima, pa su krivi proroci većinom narod prevarili, narod isprva i nije osjetio, da su mu dali rog za svijeću.

Od čega je protestantizam nastao, od toga on i gine. Protestant svaki sam sebi tumači Sveto Pismo, a to mu je jedini izvor vjere; nema tamo nepogrešivog naučiteljstva, nema Crkve, da mu kaže: >Ovako je! Ovo moraš vjerovati, jer je to objavljena od Boga istina.< Kod njih si zapravo svako sam kroji vjeru, i zato je teško naći u njih dva i školovana čovjeka, koji isto vjeruju. I tako se raspao protestantizam u stotine vjera, i on se dalje mrvi i drobi...



petak, 23. svibnja 2014.

Uništenje Franjevki Bezgrješne




Svi su se toga pribojavali, no opet - postojala je nada. Sada je sve jasno. Očito postoji razrađen plan za uništenje Franjevki Bezgrješne - po sličnom scenariju koji se dogodio i Franjevcima Bezgrješne.

U ovim užasnim trenutcima teško je bilo što reći. Sestre idu na jednu vrstu stratišta. Ne gube glavu, ali očito gube svoj red, barem kakav su do danas poznavali, gube svoju karizmu, možda i samostane. Njihov utemeljitelj otac Manelli je svrgnut, drži ga se u pritvoru kao kakva kriminalca, klevete i osude ne prestaju.

Prisjetimo se riječi velikog Božjeg ugodnika, nadbiskupa Lefebvrea, o ovim problemima koji nas tište. Nije to nikakav poziv na neposluh, nikakva revolucija. Posrijedi je katolički odgovor na ovu strašnu, sverazarajuću krizu, jedinstvenu u crkvenoj povijesti:

,,Međutim, odbijamo i uvijek smo odbijali Rim neomodernističke i neoprotestantske tendencije koji se očitovao na Drugom vatikanskom saboru i nakon Sabora u svim reformama koje su iz toga proistekle. Sve su ove reforme zbilja pridonijele i dalje sudjeluju u uništenju Crkve, ruiniranju svećeništva, uništenju svete misne žrtve i sakramenata, gašenju redovničkog života. (...)  I tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo Vječnoga Rima..." (Proglas njegove ekscelencije monsinjora Marcela Lefebvrea od 21. studenog 1974.) 

,,Nalazimo se zbilja u dramatičnoj situaciji. Moramo odlučiti. Posrijedi je tako reći prividna poslušnost, jer Sveti Otac od nas ne može s pravom zahtijevati odricanje od naše vjere. Nemoguće! Nemoguće je da napustimo svoju vjeru! Odlučujemo da nećemo napustiti svoju vjeru, jer u tome se ne možemo prevariti. U onome što je Crkva naučavala tijekom dvije tisuće godina, Crkva ne može zabludjeti. To je posve nemoguće. Ostajemo povezani s ovom Tradicijom koja na divan i istodobno konačan način, kako je to sveti papa Pijo V. izvrsno rekao, dolazi do izražaja u svetoj misnoj žrtvi." (Propovijed u povodu svećeničkih ređenja. Ecône 29. lipnja 1976.) 

,,Mora se biti poslušan! Komu i u čemu se mora biti poslušan? Ne zna se tako jasno. Svetoj Stolici, Koncilu, komisijama, biskupskim konferencijama? U tome se čovjek tako malo snalazi kao i u liturgijskim knjigama, dijecezanskim obredima, u gomili katekizama itd. Mora se biti poslušan čak i ako se time izlažemo pogibelji postati protestantima, marksistima, ateistima, budistima, indiferentistima, to nije važno; moramo biti poslušni unatoč svim blasfemijama svećenika, neradu biskupa koji samo djeluju da bi osudili one koji žele sačuvati vjeru; moramo biti poslušni unatoč ženidbi Bogu posvećenih osoba, podjeli Pričesti rastavljenim osobama, unatoč intercommuniju s hereticima itd. Moramo biti poslušni! Sjemeništa se prazne i prodaju, isto tako i novicijati, redovničke kuće, škole; crkvena se blaga pljačkaju, svećenici postaju posvjetovnjačeni i gube dostojanstvo u svom držanju, načinu govora, u svojoj duši! Moramo biti poslušni..."  (Sotonino remek-djelo) 

Molimo se Bezgrješnoj da prosvijetli Franjevke Bezgrješne, da ne dopuste vukovima u janjećoj koži razaranje onog što je Providnost stvarala!

Drage sestre, recite ne komesarima i komesaricama. Ostanite tradicionalne i priključite se velikoj obitelji Tradicije, sinovima i kćerima nadbiskupa Lefebvrea!

Otac Stefano Manelli






četvrtak, 22. svibnja 2014.

Lažni prorok




18. travnja ove godine na youTube stavljen je videozapis s hrvatskim prijevodom (titlovima).



Premda ovaj pontifikat mnogima zadaje glavobolje, kao i uostalom pontifikati svih pokoncilskih papa, đavao, otac laži i iz toga želi izvući korist i odvesti mnoge duše u raskol i zablude, odvojiti ih od Crkve, mističnog Tijela Kristova izvan koje nema spasenja.

Proglašavati papu Franju lažnim prorokom može biti samo djelo nečastivoga, i unosi pomutnju koja najviše odgovara protivnicima Isusa Krista. Ne niječući da papa kao Vrhovni pastir svojim stilom može naštetiti ugledu Crkve, što ne bi bilo prvi put u povijesti (sjetimo se samo pape Aleksandra VI.), blog Christus Rex je, primjerice, više puta pisao o ovoj problematici.

Podsjećamo samo na neke tekstove: tekst patera Matthiasa Gaudrona ,,Do koje mjere može zabludjeti crkveno Učiteljstvo", tekst patera Andreasa Mählmanna ,,Upozorenje od 'Upozorenja' " ili tekst don Maura Tranquilla ,,Ponovno o Papinu odreknuću".

Stoga, draga braćo i sestre, "Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15-16).

Radije molimo za Sv. Oca i svetu Crkvu, molimo za svoje biskupe, čuvajmo Tradiciju i sveto živimo svoju vjeru, vjerujući u Gospodinovo obećanje da Crkvu vrata pakla neće nadvladati, premda ne niječemo da možda predstoje kušnje koje se do sada nikada nisu sručile na Katoličku Crkvu u tom obliku.

Uključimo se u posljednju fazu Križarske vojne svete Krunice s dubokom vjerom u Gospino obećanje da će njezino Bezgrješno Srce pobijediti.


utorak, 20. svibnja 2014.

Intrigantne ideje herr Schönborna




Christoph Schönborn je austrijski kardinal i teolog, nadbiskup Beča i predsjednik Austrijske biskupske konferencije. Njegovo puno ime je Christoph Maria Michael Damian Hugo Peter Adalbert Schönborn.

Nedavno je kardinal Schönborn izrazio zadovoljstvo pobjedom bradatog transvestita Conchite Wurst na Euroviziji: paradi loše glazbe i vrhunskog kiča, koji je uvreda zdravom kršćanskom ukusu i razumu.

Po istim je laganim notama dao nekoliko izjava medijima:

"To pokazuje "veliku raznolikost" u Božjem vrtu. Čak i oni ljudi koji se ne osjećaju kao kod kuće u svome tijelu zaslužuju poštovanje na koje svi imamo pravo."

Govoreći o rodnom identitetu Schönborn je rekao kako ga smatra "prekrasnom idejom" Stvoritelja koji je stvorio čovjeka kao muškarca i ženu. "Iz tog polariteta i međusobnog dopunjavanja nastaje očito privlačenje "težnja jednog za drugim", ali i međusobna borba."

U kontekstu stvaranja bila je to "Božja najfascinantnija ideja."

Dakle, ova intrigantna ideja također je utjelovljena u Conchiti Wurst, zaključio je veleumni Schönborn.

Ovaj je čovjek katolik?
Evo kamo nova teologija dovede čovjeka. U herezu, naravno! Herr Schönborn bi bio idealan kandidat za pokornički put u Canossu, kad bi ga tamo imao tko dočekati!


ponedjeljak, 19. svibnja 2014.

Revolucionarno lice slobode



Na "slobodu" nastalu u francuskoj revolucionarnoj kuhinji 1789. godine, kao i na njezine užasne posljedice na poslanje Crkve, te izravni utjecaj na smjernice II. vatikanskog, upozorio je jedan Francuz - sin Crkve - mons. Lefebvre. Revolucionarne ideje "bratstva, jednakosti i slobode" i sve filozofije koje su u simbiozi s njom, osudili su prijekoncilski Prvosvećenici otkako je revolucija sablasno stupila na pozornicu Europe. 

Ostali su krvavi tragovi ateističkog beznađa, koji su stari kontinent unazadili stvaranjem novih bezbožnih država i naroda. Francuska je revolucija dekristijanizirala katoličke narode vraćajući suvremeno bezboštvo i barbarizam, te odredila buduće događaje koji su zahvatili noviju europsku povijest. Monsinjor nije bez razloga upozoravao na njezinu opasnu prirodu koja se fantomski provlačila kroz povijest, te rušila sve ono što je Bog kroz svoju Crkvu izgradio u francuskom narodu i kršćanskoj uljudbi uopće. 

U poznatom članku iz 1877. godine, biskup Gaume dao nam je personifikaciju revolucije: ,,Ja nisam ono što misliš da jesam. Mnogi govore o meni, ali me malo od njih poznaje. Ja nisam masonerija, ni neredi, ni promjena monarhije u republiku, ni zamjena jedne dinastije drugom, nisam privremeno remećenje javnog poretka. Ja nisam vika jakobinaca, ni Montagneov bijes, ni boj na barikadama, ni pljačke, ni paleži, ni zakon o zemlji, ni giljotina, ni utapanja. Nisam ni Marat ni Robespierre, ni Babeuf, ni Mazzini, ni Kossuth. Ti ljudi su moji sinovi, ali oni nisu ja. Te stvari su moja djela, ali ona nisu ja. Ti ljudi i te stvari su prolazni predmeti, ali ja sam trajno stanje... Ja sam mržnja svakog reda koji nije uspostavljen od čovjeka te u kojem on sam nije i kralj i bog." 

Stari tekst nam pokazuje buntovnički karakter revolucije, čije su pogubne posljedice zauvijek upropastile milijune duša, i čiji se zloduh duboko ukorijenio u narodima današnje Europe. 

Ukinućem isusovačkog reda izgubila je Crkva jaku vojsku, a baš u to je vrijeme protucrkveni duh stao sve više preotimati maha, osobito u Francuskoj. Tu su nauke bezvjeraca najprije urodile strašnim plodovima. Razbludnoga Ljudevita XV. naslijedio je plemeniti i bogoljubni Ljudevit XVI., koji je htio da pomogne svom narodu, ali je već bilo kasno: kao strašna oluja provali revolucija (prevrat) g. 1789., koja je oborila kraljevstvo, rušila oltare, ubijala nevine, otimala tuđi imetak, sve u ime >jednakosti, bratstva i slobode<. Ne ide amo pripovijedati, kako je tekla ta zloglasna revolucija: mi ćemo ovdje napomenuti samo neke glavnije stvari, osobito one, koje se tiču Crkve.

>Narodna skupština< proglasila je u 17. članaka t. zv. >ljudska prava< među ovima i pravo naroda da se oružjem digne na vlast; imanja i zadužbine katoličke Crkve budu oteti, crkveni redovi ukinuti, a svećenstvu naređeno, da učini prisegu na novo uređenje Crkve u Francuskoj, koje se kosilo s božanskim pravima Crkve. >Zakonodavna skupština< (g. 1791. do 1792.) odredi, da se prognaju u nezdrave naseobine Južne Amerike svi oni svećenici, koji ne bi htjeli položiti prisege. Samo je malen broj svećenika tu prisegu položio, dok je golema većina ostala Crkvi vjerna: zato su podnosili težak progon, a mnogi su izgubili i život. Za užasnog krvoprolića na početku rujna g. 1792. ubili su bezvjerci u samom Parizu 225 svećenika i još 1200 drugih katolika.

>Narodni konvent< (g. 1792. do 1795.) proglasi republiku, kralja i kraljicu dade smaknuti (g. 1793.), kršćansku vjeru ukine, a da izbriše svaki trag kršćanstvu, uvede novi bezvjerski kalendar. Mjesto službe Božje krvoloci uvedoše štovanje Razuma. U časnoj crkvi Naše Gospe (Notre Dame) u Parizu postaviše na oltar nekakvu bestidnu glumicu, kojoj su u čast kadili tamjan, a u hramu Božjem izvodili su kojekakve nepodopštine (10. studenog 1793.). Tako su činili u mnogim crkvama diljem Francuske. Toliko su ti neljudi mrzili na kraljeve, da su obeščašćivali drevne grobove francuskih kraljeva u Saint Denisu, a mrtva tjelesa kraljeva pobacali u živi kreč.

Pod prijetnjom smrtne kazne bilo je u vrijeme tako zvane strahovlade (g. 1793. do 1794.) zabranjeno vršiti službu Božju ili joj pribivati. Ipak su mnogi svećenici služili potajno svetu Misu i krijepili presvetim Tijelom Jaganjca Božjega vjernike u teškim i mračnim danima krvavih progona. Kao i negda u vrijeme poganskih careva, služila se sveta žrtva po šumama, u kućama i pojatama, u gluho doba noći. Uz smrtnu pogibao nosio bi svećenik svetu poputbinu bolesnima.

Bezvjerstvo je već tako preotelo mah i urodilo tako strašnim posljedicama, da su se stali bojati i zgražati i sami začetnici revolucije. Zato 21. veljače g. 1795. proglasiše neku slobodu vjere. Doduše ta sloboda bila je veoma stegnuta, no barem se moglo bez straha vršiti bogoslužje. Katolici su poput marljivih mravi pregnuli da porušeno podignu i poprave, a kako je narod ostao velikim dijelom bez svećenika, u mnogim mjestima su bogoljubni svjetovnjaci, muževi i žene, naučali djecu kršćanski nauk, molili s pukom Božjim na glas u crkvama, čekajući bolje dane, kad će opet imati svetu Misu.

Revolucija je prognala iz Francuske preko 30 tisuća svećenika. Sad su se počeli vraćati, i mnoge župe oživješe. To je bilo krivo nesnosljivim bezvjercima te oni u doba t. zv. direktorija uzeše opet progoniti katolike. Tisuću i četiri stotine svećenika prognaše u nezdrave prekomorske krajeve i naseobine u Guyani i na otocima Re i Oleron. Ovaj je progon Crkve trajao nešto preko dvije godine (g. 1797. do 1799.).

U papinskoj državi proglasiše Francuzi republiku (g. 1798.), a papu Pija VI., starca od 80 godina, odvukoše iz Rima u sužanjstvo.

Papa Pio VI.
Kud je papa prolazio, pobožni bi narod na cestama padao na koljena, da primi njegov blagoslov. Bolestan i skršen od dugog putovanja i nedostojnog postupka surovih vojnika stiže papa patnik u francuski grad Valence, gdje sveto umre, pošto je 25 godina upravljao Crkvom (g. 1799.).

Bezvjerci su već pjevali opijelo Crkvi i papinstvu. Preko pola su godine Francuzi ometali izbor novoga pape, ali ih ruske i austrijske vojske potjeraše iz Italije, a kardinali izabraše u Mlecima papu, koji uze ime Pijo VII., i 3. srpnja 1800. godine uniđe uz klicanje puka u Rim.

Revolucija je bila nalik divljem tigru, kojem nije nikad dosta krvi. Ali našao se muž, koji je svladao tu krvoločnu zvijer! Bio je to general Napoleon Bonaparte, jedan od najvećih vojskovođa svih vremena. Zavladao je Francuskom, i premda je bio tada bezvjerac, znao je dobro, da narod bez vjere ne može biti. Povrh toga htio je da u državi bude vjerski mir, neka Francuska bude jača suprot Evrope, s kojom je ratovala.

Napoleon dakle uspostavi katoličku vjeru, a sa Svetom Stolicom sklopi g. 1801. nagodbu (konkordat). Napoleon Crkvi ipak nije priznao onu slobodu, koja joj po Božjem i ljudskom pravu pripada, pače je prijevarno dodao konkordatu 77 članaka, koji su Crkvi mnogo škodili. Još je koješta nepravedno zahtijevao od pape Pija VII., a kad papa nije htio da postupa proti svojoj savjesti, ukine papinsku državu (g. 1809.).

Pola Evrope pokoravalo se tada caru Napoleonu I., ali Pijo VII. ga se nije bojao: on ga udari izopćenjem (ekskomunikacijom).

Papa Pio VII.


Napoleon se naruga papi rekavši: >Ovo izopćenje ne će postići da mojim vojnicima ispadaju puške iz ruku.< Silnik dade papu zasužnjiti i odvesti u Savonu, a (g. 1812.) u Fontainebleau, kamo je uzvišeni patnik stigao na smrt bolestan. Tu je car nedostojno postupao s papom, no papa je ostao čvrst u obrani Crkve.

>Bog je spor, ali dostižan<. Godine 1812. poveo je oholi car golemu vojsku na Rusiju, ali morade svladan pobjeći u Paris, dok su mu vojnicima od strašne studeni padale puške iz ruku.


Potučen kod Leipziga u >bici naroda< (g. 1813.) morao se odreći carstva u istom onom Fontainebleau-u, gdje je papu držao zatočena! Papa je 24. svibnja 1814. slavno unišao u Rim, a Napoleon završio svoj burni život u progonstvu na dalekom otoku sv. Helene. Trpljenje mu je otvorilo oči: vratio se vjeri svojih otaca, skrušio se te izmiren s Bogom i okrijepljen utjehom vjere umrije 5. svibnja 1821.

Sve nam ovo jasno kazuje, da Bog bdije nad svojom Crkvom, koja je eto jača bila i od revolucije i od svesilnoga cara. Napoleon je uostalom slutio jakost Crkve, kad je ono svom generalu pisao u Rim: >Pregovarajte s papom, kao da ima za sobom dvjesta tisuća bajuneta<. Budimo s Crkvom i ne bojmo se ničega.


četvrtak, 15. svibnja 2014.

Das ist Walter!




Mnogima je poznata izreka: Kakav narod - takvi su i svećenici! Možemo i obrnuti redoslijed poznate izreke. Svejedno, ne mijenja se smisao izrečene tvrdnje.
Jednu od naizgled bezbrojnih revolucionarnih izjava ljudi u crvenom možemo pronaći na blogovima. Ona mi se posebice utisnula u pamćenje, a glasi: "Herojstvo nije za prosječnog kršćanina u vjeri!" Tko bi imalo normalan izrekao ovu tvrdnju i ostao katolik, a još kada ovakva izjava dolazi od jednog kardinala svete Katoličke Crkve!?

Na ovu tvrdnju treba postaviti pitanje - Zašto???

Na kraju dolazimo do čistog revolucionarnog apsurda koji nam govori:
Dragi katolici, ostanite i dalje mlaki u vjeri! Herojske kreposti koje vas vode na putu posvećenja i spasenja nisu za svakoga. To su stare i pogrešne percepcije. Naime, nove su okolnosti! Oslobođeni ste okova posttridentske okrutnosti i srednjovjekovnog rigorizma, a dogme su začahurile i amputirale katoličku vjeru te oduzele inicijativu vašoj slobodi, i kočile na putu otvorenosti prema svijetu. Bog je sama ljubav i milosrđe, a ne netko tko će vas za svaku sitnicu kazniti i baciti u pakao. Budite avanturisti! Pomičite granice!

Dim u Zgradi (Crkvi)

Revolucionar: kh...kh...kh...
Otkud odjednom toliko dima! Zaboga, brzo otvorite i preostale prozore da se dim izvjetri! Izginusmo!

Niža revolucionarna Ekselencija:  kh...kh...kh...
Vaša Ekselencijo, od 62' imamo problema sa dimom u Zgradi. Ishlapit će, molim Vas za malo strpljenja!
kh...kh...kh...

Revolucionar:  ???   kh...kh...kh...

Niža revolucionarna Ekselencija: Vaša Ekselencijo! Dim nikako ne izlazi. Sve pokušavam, no bez efekta. Nekad mi se sve čini besmisleno i... Sizifov posao!
Zgrada je prestara za normalan i produktivan rad, a posebice za stanovanje.
kh...kh...kh... Ekselencijo, oduvijek me je pomalo plašio Duh ove Zgrade, inventar, zidovi, raspored... Ima nešto prijeteće u njoj što me duboko potresa i navodi na razmišljanje o svetom Papi Piju X., i njegovom mudrom savjetu glede...

Revolucionar: Dosta!!! kh...kh...kh... Neću više trpjeti tvoje ispade arheologizma i bolesne konzervativne gluposti! U listopadu selimo u novu zgradu!

Zaključak: Nije ni čudo da se revolucionari žele preseliti u novu Zgradu, kad su staru užasno devastirali. Bog svakako drži temelje svoje Zgrade (Crkve). Dim će jednog dana ishlapiti kad u njoj ne bude revolucionara!


O istraživanju uzroka


mons. Georg May

Misli prof.dr. Georga Maya u jednom intervjuu katoličkom časopisu ,,Kirchliche Umschau" 

,,Što god da se kaže u korist Koncila ili protiv njega:

S Koncilom je počeo kraj svake sigurnosti u pitanjima vjerskog nauka i morala, kao i crkvenog reda.
Pokoncilski pokret nije samo prerastao Koncil, nego se u važnim točkama okrenuo protiv Koncila."

,,Što se u ovome vremenu zbivalo, to je pokušaj samouništenja."

,,Uništenje crkvenog nauka polazi od teologa."

,,Radije izgubiti desetine teologa ili možda cijele fakultete, nego i dalje držati otvorenima ova vrata prodora hereze."

,,Najgore što bi se Crkvi moglo dogoditi u sadašnjoj krizi, bila bi popustljivost s obzirom na zahtjeve progresizma i duha vremena - a često se oboje preklapa."

,,Bjelodano je da je crkvena kriza kriza biskupa."

Prečasni May nadalje zahtijeva da se svećenička formacija mora vratiti načelima koja su vrijedila prije Drugog vatikanskog sabora.

Komentar: Poznati njemački teolog i apologet mons. Georg May već desetljećima razotkriva modernističke zablude i upozorava cijelu katoličku javnost u zemljama njemačkog govornog područja i šire, na posljedice udaljavanja od Tradicije. Profesor May je ne samo vrstan teolog, nego i svjedok vremena. 

Nije nostalgičar, ne brani sve predkoncilsko, ali kao veliki stručnjak prepoznaje krivovjerja i njihovu razornu moć, i ne da se zavarati prividom reformi i snovima o novom proljeću: postoji nešto što se trebalo i moglo reformirati, no postoji i modernističko rušenje mističnog Tijela Kristova koje se želi prikazati nužnom reformom. Mnoge se njegove knjige i radovi mogu držati gotovo proročkima, i često se ponovno tiskaju nakon nekoliko desetljeća, bez ikakvih preinaka. 

U današnje vrijeme kada se u širim krugovima shvaća nužnost revizije Koncila, njegove nam prosudbe mogu biti od velike pomoći. 


srijeda, 14. svibnja 2014.

Reformacija s katoličkog stajališta (I.)




Budući da se bliži jubilej reformacije i takozvana Lutherova godina, koja će se obilježiti 2017., važno je podsjetiti koliko je taj nesretni događaj, koji je predvodio otpali augustinski redovnik skupa sa svojim istomišljenicima, negativno obilježio proteklih pet stoljeća. Današnji katolički povjesničari zbog političke korektnosti i opijenosti ekumenskim snovima, o Lutheru uglavnom pišu uljepšano, neznanstveno i pristrano. 

Za razliku od toga otac je Miroslav Vanino SJ u dvadesetim godinama prošloga stoljeća u svojoj uspješnici ,,Povijest Crkve Katoličke" vrlo jasno i neuvijeno iznosio katolički stav o reformaciji i njezinim predvodnicima. Premda je ovaj priručnik pisan jednostavnim jezikom za naš katolički puk, donosi vrlo vrijedne informacije koje se nama danas sustavno prešućuju. 

Ovaj tekst može mnogima otvoriti oči i pomoći im prozreti modernističku propagandu te svesrdnije uzljubiti Katoličku Crkvu, jedinu Crkvu Kristovu, kojom pustoši neomodernistička i neoprotestantska peta kolona. 

Tekst oca Vanina donosim u nekoliko dijelova. 

Vjerska buna u Njemačkoj 

Težak je udarac jedinstvu Crkve zadao grčki raskol u jedanaestom stoljeću, no još je teži udarac  zadala tako zvana REFORMACIJA. Reformacija bi imala značiti obnovu Crkve, ali što su novovjerci učinili, to nije obnova (reforma) nego grešna i opaka buna, prevrat, revolucija. Obnovu naime može i smije provesti samo zakonita vlast, a obnova ne ruši samo i ne obara, nego gradi i popravlja. Reformaciju su provodili ljudi, koji od Crkve nisu imali vlasti niti su bili sposobni da popravljaju, te niti su šta sagradili niti su šta popravili, nego su rušili i ništili ono, što je Bog svojoj Crkvi dao za vječno spasenje neumrlih duša.

Glavni je začetnik revolucije bio Nijemac Martin Luter (od g. 1483. do 1546.), koji je prezreo naučanje Crkve, a vjerovao samo svojoj glavi. Godine 1517. istupio je javno proti Crkvi i njenoj božanskoj nauci, pa je pomalo sve više zabacivao od stare i prave vjere, a stvarao nekakvu novu i maglovitu.

Bio je isprva redovnik augustinac, ali se zasitio bogoljubnog života, ostavio samostan, prekršio Božje zavjete i >oženio se< s nekakvom Katom, koja je i sama pobjegla iz samostana. Propovijedao je slobodu, a ugnjetavani su seljaci tu slobodu htjeli da provedu, te oni udri harati i pljačkati i ubijati, da je bila strahota. U svojem bijesu porušili su nekoliko stotina samostana! Kad je Luter vidio plodove svoje nauke, stane pisati proti seljacima, da bi sebe oprao, jer su mnogi s pravom držali, da je svemu onom strašnom klanju i paležu kriv baš Luter. U jednoj knjižici pozvao je plemiće neka potuku seljake kao >bijesne pse<. Do 100 tisuća zavedenih seljaka izgubi njegovom krivnjom glavu!

Godine 1530. dobila je nova vjera svoje >Vjerovanje< : to je tako zvana >augsburška vjeroispovijest<, prozvana po gradu Augsburgu, gdje su je >protestanti< (t.j. koji prigovaraju, protestiraju) iznijeli na državnom saboru. O njoj je dosta reći to, da su zabacili i svetu Misu kao tobože praznovjerje.

I tako su novovjerci jedini kršćani, koji su ostali bez žrtve, a svako dijete zna, da su kršćani od vajkada imali nekrvnu žrtvu Novoga Zavjeta. Zabacili su jadnici i svetu ispovijed i još mnogo toga, a nije ni čudo, kad su ukinuli i svećenički red, pa onda nije nitko kod njih ni mogao svete Mise služiti ni od grijeha odrešivati. Na nesreću svoju odrekli su se i predrage Majke Božje i milih svetaca Božjih.

Mjesto toga naučahu novotari, da je čovjek po istočnom grijehu tako u svojoj naravi pokvaren, da nikad ne može grijehu odoljeti. Sva su čovječja djela zla, nema koristi od >dobrih< djela. Zato bi kazivao: >Samo junački griješi, ali vjeruj još junačnije<.
Protestantski su učenjaci iznijeli na javu, kakav je Luter bio i šta je kasnije mislio o djelu, što ga je pokrenuo. Kakve li je razgovore vodio i kakve zdravice držao za stolom!

A sam o sebi piše: >Sotona mi ne da ni jedan dan mira, a od noćne borbe s njim budem tako umoran i izmučen, da jedva dišem...<

"Samo junački griješi, ali vjeruj još junačnije!" (Martin Luther)
U toj bi se borbi branio ovako: >Samo krepko psuj na papu! Tim se ponosim, i to neka se o meni kaže, kako sam pun grubih riječi i psovaka i kleveta na katolike. S ovim ću se gadovima psovati i ganjati do groba.<

Protestanti su odvrgli Božje ugodnike katoličke Crkve, sve one pokornike, ispovjedaoce, mučenike, djevice, ništa nisu divne im kreposti, njihova poniznost, ljubav k Bogu i bližnjemu, poslušnost, jakost, strpljivost, ali zato štuju >sveca< Lutera.

A sad čujte, kako se taj "svetac" molio, sam on to pripovijeda: >Ne mogu se moliti, a da ne psujem. Kad treba da reknem: Sveti se ime tvoje, onda moram dodati: Prokleto neka je ime papista (t. j. katolika!). Kad ću da kažem: Dođi kraljevstvo tvoje, onda moram još reći: Prokleto bilo i propalo papinstvo (t. j. katolička Crkva!). Zaista ovako se ja molim svaki dan i bez prekida.<

Presveto Trojstvo, zagovorom Blažene Djevice Marije oslobodi svoju jedinu i svetu Katoličku Crkvu od neoprotestantskog krivovjerja i lažnog ekumenizma. 


nedjelja, 11. svibnja 2014.

Poziv na svetu pričest


Sv. Ivan Marija Vianney
Dođite na svetu pričest! Dođite, živite od Isusa kako biste živjeli za Isusa! Sva stvorenja trebaju se hraniti da bi živjela, zato je dobri Bog htio da rastu stabla i bilje, kao pripravljeni stol na koji dolaze sve životinje uzeti hranu koja im je potrebna. Kad je Bog htio dati hranu našoj duši kako bi je uzdržao u životnom hodočašću, promatrao je sve stvorene stvari i nije našao ništa dostojno duše.

Tada svrnu pogled na sebe, i odluči dati joj samoga sebe. O, dušo moja, kolika je tvoja veličina, kad te samo Bog može zadovoljiti. Sve što molite Oca mojega u moje ime, dat će vam. Nikada ne bismo ni pomislili moliti Boga da nam dade svoga Sina. Ali ono što čovjek ne može ni zamisliti, niti što bi se ikad usudio željeti, Bog u svojoj ljubavi je zamislio, izrekao i ostvario.

Da li bismo se ikada usudili reći Bogu da dade svoga Sina da umre za nas, da nam dade jesti njegovo Tijelo i piti njegovu Krv? Kada naš Gospodin Isus Krist dođe nastaniti se u duši, zadovoljan je, te ispunja dušu radošću i srećom, daje joj velikodušnu ljubav da sve radi i trpi kako bi bila njemu po volji. Ne govorite nismo dostojni. To je istina, ali vam treba sveta pričest. Da je Gospodin imao na pameti naše "biti dostojni", ne bi nikada ustanovio sakramenat svoje ljubavi, jer nitko na svijetu nije je dostojan, ali On je mislio na našu potrebu, svi smo u velikoj potrebi.

Ne govorite prevelike su naše bijede... Radije bih vas htio čuti kako govorite da ste previše bolesni. A zašto ne želite lijek? Velika je nesreća zaboraviti se utjecati ovoj božanskoj hrani kako bi prošao kroz pustinju života, slično kao kad bi neka osoba umirala od gladi pored bogato pripremljenog stola.

Koje li radosti za kršćanina koji vjeruje da kada se pričešćen vraća sa svete Mise, u srcu nosi cijelo Nebo. Sretne li kuće u kojoj žive takvi kršćani. Kako bi trebalo poštovati takve osobe tijekom dana. To je kao imati u kući, jedan drugi Tabernakul gdje je Isus Bog uistinu boravio dušom i tijelom.

Reći ćete mi, ako je to tolika sreća, zašto Crkva im nalaže pričestiti se samo jednom na godinu? Ta zapovijed nije za dobre kršćane, nego za malodušne i hladne kršćane koji su indiferentni za spasenje svoje duše. Na počecima Crkve, najveća kazna kojom se moglo kazniti kršćanina bila je nedopustiti mu da se pričesti svaki put kad je bio na svetoj Misi.

Bože moj, kako je moguće da kršćani ostave svoju siromašnu dušu, tri, četiri, pet mjeseci bez ove nebeske hrane. Tako puste svoju dušu da umre od gladi. Bože moj, koje li nesreće, koje li sljepoće, budući da imaju toliko sredstava za izliječiti dušu i tako prikladnu hranu uzdržati je zdravu. Budući da su kršćani postajali sve manje osjetljivi za tu svoju nesreću, Crkva je na kraju propisala zapovijed da pristupe pričesti barem jedanput godišnje. O, Bože moj, koje li nesreće, kojeg li zaslijepljenja, da jedan kršćanin bude zapovijeđu primoran tražiti svoju sreću.


O grozoti nedostojnog celebriranja svete Mise


Sv. Terezija Avilska

Dok sam jedanput pristupila k svetoj pričesti vidjela sam duševnim očima jasnije nego tjelesnim dva nečastiva, jako odvratna lika. Činilo mi se da su rogovima obujmljivali grlo jadnog svećenika, a vidjela sam u njegovim rukama svojega Gospodina u Veličanstvu koje sam spominjala, u hostiji koju mi je htio pružiti.

Jasno vidjeh da su te ruke njega vrijeđale, pa sam shvatila da je ona duša u smrtnom grijehu. Kako je strašno, Gospodine moj, vidjeti tvoju ljepotu među takvim odvratnim likovima! Oni su bili nekako prestrašeni i prestravljeni pred tobom, pa se činilo da bi rado pobjegli da si im Ti dozvolio. Obuzela me tako velika zbunjenost, da ne znam kako sam se mogla pričestiti.

Jako sam se prestrašila, jer mi se činilo, kad bi viđenje bilo od Boga, da Njegovo Veličanstvo ne bi dopustilo da vidim zlo koje se nalazi u onoj duši. Rekao mi je sam Gospodin da molim za onoga svećenika. On je to dopustio zato da spoznam snagu koju imaju riječi pretvorbe, te kako Bog ne prestaje biti tamo, koliko god bio loš svećenik koji ih izgovara.

Usto, neka vidim njegovu dobrotu, jer se predaje i u one ruke svoga neprijatelja, i to sve za moje dobro i dobro svih. Shvatila sam koliko su obavezniji svećenici biti bolji od drugih, kako je strašna stvar primati Presveti Sakrament nedostojno, te koliko je nečastivi gospodar duše, koja je u smrtnom grijehu. Jako veliku korist mi učini da spoznam koliko sam bila dužna Bogu. Blagoslovljen neka bude u vijeke vjekova. (Moj život 38. br. 23). 

Sveta Terezijo Avilska, izmoli našim dragim svećenicima svetost dostojnog celebriranja svete Misne Žrtve! 



subota, 10. svibnja 2014.

Žrtva čista - žrtva sveta




Jedna neprijeporno od najosporavanijih vjerskih istina u posljednjih je pedesetak godina katolička istina da je sv. Misa poglavito žrtva: i to pomirbena (propicijatorna žrtva). Kada dođete na sv. Misu u bilo koju od naših crkava, čut ćete mnoštvo izraza i naziva: euharistijsko slavlje, gozba ljubavi, bogoslužje, lomljenje kruha, Gospodnja večera - na izraz, pak, sveta misna žrtva jako ćete rijetko nabasati.

Ako ste se ikada pozabavili s bilo kojim od katoličkih obreda: bizantsko-slavenskim, armenskim, koptskim, etiopskim, sirijskim, malabarskim, malankarskim - svugdje ćete naići na identičnu situaciju: sveta je Misa ili božanska liturgija, kako istok običava reći, poglavito obnavljanje i uprisutnjenje Isusove Kalvarijske žrtve.

Cijelo je kršćanstvo gotovo tisuću i petsto godina jednodušno vjerovalo u tu istinu. Čak ni istočni raskol nikada nije poricao ovu istinu, te je i danas jednodušno ispovijeda. I monofizitska krivovjerja nisu odstupila od ove istine, kao ni mnoge druge sljedbe prvoga tisućljeća. Premda je bilo manjih sljedbi i pokoji pojedinac ili skupina u kasnom srednjem vijeku, u velikoj mjeri su to tek protestantski reformatori u 16. stoljeću počeli poricati, odvajajući se tako od cijele kršćanske tradicije duge petnaest stoljeća, stvarajući niz protestantskih zajednica koje se ni do danas nisu ujedinile u svojemu vjerovanju, poglavito zbog stupnja odmaka od katoličkoga nauka o svetoj Euharistiji.

Budući da je ova istina jedna od središnjih u našoj svetoj vjeri, svim je neprijateljima Crkve Kristove uvijek bio dobrodošao svaki napad na nju. Tako da od 16. stoljeća sve protestantske denominacije, a kasnije su im se priključivali svi mogući manji ili veći neprijatelji katoličanstva, vode bitku protiv žrtvenog karaktera svete Mise i Rimskoga kanona, srca svete Mise, koji jasno i nedvosmisleno izražava tu istinu.


petak, 9. svibnja 2014.

Naputci, planovi i rezolucije braći masonima (1961.g.)




1. Drugi vatikanski koncil je prilika, velika prilika koju smo iščekivali za trijumf naših ideja, jer masoni već djeluju na svim razinama crkvene hijerarhije.

2. Ostaje još papinstvo, ali zadat ćemo mu smrtonosan udarac, bez mnogo buke i pod obličjem blagih ovčica, nastavljajući marljivo preoblikovati kršćanstvo da izražava papu naših snova. Kada obratimo na naše teorije crkvenu hijerarhiju i veliko mnoštvo vjernika, a da oni to i ne zamijete, sve će ići naprijed samo po sebi.

3. U takvoj neželjenoj situaciji, naša se uloga sastoji u unošenju podjela, potičući rasprave po mogućnosti o drugorazrednim pitanjima, s ciljem da pozornost skrenemo s bitnih stvari koje želimo uništiti.
Primjerice, lijevi će tabor na naš poticaj, boriti za ukidanje latinskoga u liturgiji; a desni će, opet na naš poticaj, to braniti. (Kao netko umjesto da brani neko blago, dopušta da mu ga ukradu, posve sretan da čuva škrinju u kojoj je blago bilo zatvoreno, a koja je sada prazna).

4. Svi će o svemu moći raspravljati.

5. Da bi se stvorila pomutnja, svećenicima ćemo nametnuti uporabu novog i opskurnog jezika.

6. Papa kojeg ćemo nametnuti da bude izabran, posjedovat će u najvišem stupnju umjetnost ambivalentnosti (tamquam vir duplex).
Moderniste neće primjerice prihvaćati riječima, ali u djelima će ih podupirati (ukidajući ponajprije antimodernističku zakletvu).

7. Postavimo svoje ljude u ministarstva odgoja i obrazovanja, u škole, da bi hinili da štite religiju, međutim, s ciljem da je u biti razore iznutra. Bez religije, mladež će odmah postati plijenom nemoralu, a time i posvema u našim rukama.

8. Na primjer, komentirajući rečenicu: "Blago onima koji su žedni i gladni pravednosti", mi ćemo to pripisati onima koji se bore za ,,ljudska prava", a ne za svetost kako je to Crkva činila do današnjeg dana. Prema tome, ustanici i revolucionari, bili nasilni ili ne, jednim će udarcem bez razlike biti proglašeni blaženima ili svetima od samog Krista (i Crkve); koji će ujedno postati prototipom revolucionara.

9. Ubacit ćemo žene svugdje gdje se okupljaju svećenici i redovnici: žene koje pod maskom hinjene čednosti, znaju prikriti vlastitu nastranost. One će morati zaludjeti najprije poglavare, ako ih već ne mogu pridobiti za našu stvar, onda barem ih trebaju kompromitirati na neki način. Na taj ćemo način mnogima začepiti usta i oni će prestati boriti se protiv nas, i prestati braniti tradicionalni katolički nauk.

10. U crkvama, u školskim udžbenicima, praktično svugdje, slike i kipovi Krista i njegove Majke, te svetaca, morat će biti takvi da izazivaju gađenje i podsmijeh. Budite sigurni da će se svećenici i u ovome prikloniti našim uputama.

11. Od velike je važnosti za uspjeh naših planova da psihologija, psihijatrija i psihoanaliza budu prihvaćene kao temeljni predmeti u svjetovnim i redovničkim sjemeništima.

Napomena: Današnji je naraštaj katolika zahvaljujući II. vatikanskom koncilu, koji je pastoralnog a ne dogmatskog karaktera (čiji nas sumnjivi i necrkveni zaključci uopće ničim ne obvezuju - koji se grubo kose sa pravovjerjem svete tradicije i svim prethodnim Koncilima), manje-više odgajan prema masonskom konceptu "Crkve". Taj je koncept posebice zaživio na Zapadu kroz smjernice posljednjeg Koncila. Doduše u svojevrstan katolički okvir ne diraju tako očito kako se revolucionarni koncept ne bi urušio. Potrebna je maska da bi se planovi neprijatelja mogli u potpunosti realizirati. Svakodnevno smo svjedoci grubih kršenja katoličkih dogma, kao i cjelokupnog nauka, te uvođenje još novijeg pastoralnog koncepta, prvenstveno od onih iz vrha hijerarhije Crkve: poput kardinala Kaspera, vijeća osmorice, kao i mnogih ostalih na svim razinama; do same baze, tj. župnih zajednica i obitelji.

Sve je to dio projekta čiji je cilj potpuno uništenje ostataka Crkve koji su još preostali relativno zdravi, i koji se Božjim čudom nisu našli na ozbiljnijem udaru unutarnjih i vanjskih neprijatelja.
Pitanje je vremena kad će i malene oaze katolištva popustiti pod naletom neomodernizma, koji će instalirati još otrovnije ideje u već ionako ozbiljno ugroženu vjeru na našim prostorima.

Preuzvišeni nadbiskup mons. Marcel Lefebvre i Svećeničko bratstvo sv. Pija X. dosljedno je sačuvalo autentičan katolički nauk, vjeru i tradicionalnu latinsku Misu. Mogu nam svakako biti uzorom u budućim vremenima, te duhovna snaga i štit obrane pravovjerja od još sablasnije predstojeće revolucije.

Ritualna dvorana u kojoj masoni održavaju svoje susrete i sotonističke obrede






Okupljanje masonske lože za prigodno fotografiranje






četvrtak, 8. svibnja 2014.

Kažnjava li se čak i razmišljanje o Koncilu?




Mnogi su pretpostavljali da je to upravo razlog zašto su Franjevci Bezgrješne tako brutalno kažnjeni i, čini se, imali su pravo. Radikalno nasljedovanje Krista i življenje izvorne franjevačke karizme, te povratak služenju tradicionalne Mise, dopustio je ovome časnome redu vidjeti stvarnost u Crkvi kakva jest... i to ih je skupo koštalo.

Franjevac José Rodriguez Carballo, već godinu dana tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i društva apostolskog života, sudjelovao je na zasjedanju konferencije viših redovničkih poglavara Katalonije. U svom govoru prošle subote dao je službeno tumačenje, bez spominjanja imena reda, zašto je njegova Kongregacija kaznila Franjevce Bezgrješne. Razlog nadilazi ovaj mladi Red i načelne je prirode.

U svojem je govoru naglasio kurijalni nadbiskup Rodriguez Carballo da vjernost Drugom vatikanskom saboru predstavlja središnju točku za redovnički život. Doslovno kaže broj dva Kongregacije za redovnike: ,,Za redovnike je Koncil točka o kojoj se ne može raspravljati". Tko u ,,reformama" Drugog vatikanskog sabora vidi sve loše redovničkog života, ,,niječe prisutnost Duha Svetoga u Crkvi".

Kurijalni je nadbiskup naglasio da su u Kongregaciji za redovnike ,,osobito zabrinuti" zbog ove teme: ,,Vidimo prave devijacije". Osobito jer ,,ne malobrojni instituti" svojem redovničkom podmlatku ,,daju ne samo predkoncilsku, nego čak i protu-koncilsku formaciju", tako Rodriguez Carballo. ,,To nije dopustivo, to znači, staviti se izvan povijesti. To je nešto što nas u kongregaciji jako brine".

,,Briga" koju očigledno dijeli i pročelnik Kongregacije za redovnike João Braz de Aviz. Također i papa Franjo? Dosta toga govori tome u prilog.

Ovdje bi svatko tko želi dobro Crkvi upitao nadbiskupa Carballa i kardinala Braza de Aviza: Kako to da oni redovi koji svojim kandidatima ne daju ni predkoncilsku, ni protu-koncilsku formaciju zatvaraju samostan za samostanom? Kako to da ti redovi ne mogu oduševiti mlade ljude da odluče predati svoj život služenju Kristu i Crkvi?

Dragi Bože, dokle će trajati ova velika kušnja? Kada će konačno početi ozdravljenje Crkve (i revizija Koncila)?




srijeda, 7. svibnja 2014.

Hoće li Pavao VI. biti proglašen blaženim?




Nakon kanonizacije dvojice papa na Bijelu nedjelju imat ćemo ove godine očito još i beatifikaciju pape Pavla VI. kojega se zapravo može nazvati ,,koncilskim papom". Jučer je Kongregacija za proglašenje svetih aprobirala jedno čudo koje se pripisuje zagovoru Pavla VI. Sljedećih će dana papa Franjo potpisati odgovarajući dekret. Kardinal bi Amato već danas mogao informirati Papu o jučeračnjoj odluci.

Ovom će prigodom papa Franjo potpisati dekret o proglašenju blaženim. Kao mogući termin očekuje se 19. listopada. Time bi se poklopio završetak sinode o obitelji s ovom beatifikacijom. Što je još špekulacija, znat će se sigurno za nekoliko dana.

Giovanni Battista Montini (1897.-1978.) pravi je ,,koncilski papa".
Izabran je za papu 1963. tijekom održavanja Koncila, kao svojevrstan izbor usmjerenja. Premda je pred kraj Koncila kočio progresističke predvodnike, papa Pavao VI. će biti upamćen kao papa koji je ,,revolucionirao liturgiju", kako je nedavno konstatirao američki predsjednik Obama.

Bio je papa radikalnog pustošenja pokoncilskog vremena. Bio je i papa enciklike Humanae vitae, ali i papa koji je pred papinskim ,,kućnim vratima" vidio referenduma koji su uveli rastavu braka i pobačaj.

To je papa koji je suspendirao mons. Lefebvrea i tijekom čijeg su pontifikata počeli strašni problemi za tradicionalne katolike i katoličku Tradiciju uopće. Kao i za beatifikaciju i kanonizaciju Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. i o životu i djelu pape Pavla VI., mnogi su eminentni katolički teolozi i povjesničari izrekli svoje pridržaje.

Kako je moguće takvog jednog Prvosvećenika uzdići na čast oltara, a zaobići proglašenje svetim blaženog Pija IX. i proglašenje blaženim pape Pija XII.?!



utorak, 6. svibnja 2014.

Superiornost Mise svih vremena




Nadmoć starog obreda

Nije presmiono tvrditi, premda se to u prvom trenutku može i činiti, da su naši pređi <djelatnije> sudjelovali na starom obredu od današnjih generacija koje se hvastaju kako je velika stečevina reforme upravo <djelatno sudjelovanje>, na latinskome bismo rekli <actuosa participatio>, a ta je sintagma postala svojevrsnom reformatorskom krilaticom i kao nekakvim opravdanjem svih uvedenih štetnih novotarija. Pozabavimo li se, međutim, bez predrasuda i ideoloških natruha cijelom problematikom, zacijelo ćemo doći do zaključka da je stari obred čovjeka puno snažnije i sigurnije vodio k Bogu.

Usuprot našoj ljudskoj krhkosti i naravi ranjenoj grijehom praroditelja, oslabljenoj volji i pomućenom razumu, vođeni Duhom Svetim i naučeni istinskom dubokom sudjelovanju na svetoj Misi upravo na starom obredu čiji je misteriozni spoj nadnaravne ljepote, svetog ugođaja - sakralnosti i sklada povlačio njihove duše da se iz vremenitosti vinu k vječnosti, da iz doline suza krenu k Vječnomu, oni su znali tko je On, Utjelovljena Riječ koju je Duh Sveti navijestio, koju je Djevica Majka rodila. On je našom zemljom hodio, propovijedao Radosnu Vijest, obraćao, ozdravljao bolesne, izgonio zloduhe, koji je radi nas i našega spasenja podnio strahovita poniženja, poput najgorega razbojnika osuđen, bičevan, popljuvan i prezren, mučen i raspet na drvetu križa, čija je predragocijena krv potekla s križa da opere naše grijehe; koji je umro radi našega spasenja, uskrsnuo i uzašao na nebesa, koji nam je ostavio svojega Svetoga Duha i koji će doći suditi žive i mrtve, čijem kraljevstvu neće biti kraja. Sve je to znanje duboko u duše svih sudionika upisivala tradicionalna Misa koja je odisala ovim najvećim istinama, u njoj se zrcalio sav život Njega - njegova božanstva i čovještva, njegova svemoć i pravda, ali i njegovo milosrđe i ljubav prema palom čovjeku.

Budući da je izrasla iz svete Predaje, a nije skrojena tko zna gdje i pod kojim uvjetima, izravno je prenosila nepromijenjeni i nepromjenjivi nauk svete Majke Crkve, da je Misa ponajprije i poglavito posadašnjenje i uprisutnjenje Isusove kalvarijske žrtve na križu te da je tim činom Isus Krist Ocu prinio zadovoljštinu za naše neizmjerene grijehe i uvrede Vječnoj Pravdi i time je postignuto naše otkupljenje. Ta Misa, najveće od svih umjetničkih djela - umjetničko djelo par excellence, <Gesamtkunstwerk>, usporedivo jedino s veličanstvenim, raspjevanim tradicionalnim katoličkim istočnim liturgijama - koje je mogao razumjeti japanski šogun, američki farmer, francuski grof, njemački znanstvenik, kao i splitski profesor i babogredski seljak, kontemplativna monahinja i samoprijegorni misionar u afričkim pustarama, i koja je svima služila kao najbolja škola molitve, da najbolja i najbitnija škola molitve i pobožnosti, i nepresušno vrelo vjere, ufanja i ljubavi, te duhovna domovina o kojoj se danas samo može sanjati. Budući da se nisu prenaglašavala nikakva protestantska krivovjerja o zborovanju, večeri-gozbi i prisjećanju, budući da nije odviše stavljao naglasak samo na radost uskrsnuća, na Uzašašće i parusiju, stara je Misa bila vrelom bezbrojnih milosti za žive i mrtve, kao i za cijelu Crkvu.

Nije cjepidlačenje insistirati da se bez ispravnog pravovjernog nauka, pridržavanja crkvenih uredaba i korektnog slavljenja, kako se to cijelu povijest i činilo, duhovni plodovi i blagodati svete Mise uvelike smanjuju, a nerijetko se događaju i nevaljane, čak i svetogrdne celebracije - a to je upravo rak rana današnje Crkve, maligni tumor koji pritišće cijeli joj organizam i baca metastaze na svaki vitalni organ.

Slika govori više od tisuću riječi
Tek kada se ukloni, kada nanovo zasja sva ljepota katoličkog nauka, kada se nanovo zdušno počne slaviti Kristova nekrvna kalvarijska žrtva, kako se to dva tisućljeća i činilo, iz pustinje će, kako sad izgleda većim dijelom katolički svijet, provreti vode života i obnove, zapuhnut će vjetrovi istinske katoličke reforme, kako je to već bivalo u povijesti. Bespotrebno cjepidlačenje, rigorizam i krajnje pretjeran rubricizam - prišivci kojima se u teološkim raspravama redovito častio stari obred - također su otrcane fraze i izmišljotine kojima se žigože one koji se savjesno pridržavaju svete Predaje.

Zahvaljujemo Gospodinu zbog činjenice da gotovo svi svećenici koji danas slave staru Misu imaju ono što većini nedostaje: imaju živu, cjelovitu katoličku vjeru, bez kompromisa s duhom vremena, bez mlakosti i zastranjenja. Ujedno su očuvani i od manje ili više pretjeranog bijega u apokaliptična iščekivanja, čime su pogođeni bezbrojni divni i pravovjerni stariji svećenici, koji su na vlastitoj koži iskusili razornost ikonoboračkog divljanja, te se nisu bili kadri othrvati prejakoj reakciji na njih, kao i od bolesnih karizmatičarskih fideističkih i sve češće protestantskih zastranjenja u koje upadnu mnogi mladi svećenici u bijegu od dominacije racionalizma i relativizma koji sve rastače, tražeći utočište, toplinu i narušeni identitet u dinamici takve skupine.


Valja napomenuti: zloporaba je svakako i prije bilo: nemara, tvrdoće srca pa čak i otpadništva, međutim, ustroj je stare Mise bio toliko kompaktnim, imunim na različite napadaje, da baš i nije bilo lako razbiti koherentnost cijeloga sustava. Jasno, ukoliko bi se netko i drznuo, ostali bi vrlo brzo reagirali i gotovo bi uvijek neposredno uslijedile sankcije. I današnja iskustva pokazuju da u tradicionalnim skupinama i redovima diljem katoličkog svijeta, čim neki svećenik ili ministrant nehotice nešto izostavi, zaboravi ili skrati, u tom trenutku velika većina vjernika odmah zamijeti što je posrijedi.

Ako bi to bilo hotimice, jamačno bi mnogi vjernici odmah reagirali! Tu je svijest o vrijednosti i svetosti svete Mise, te o dužnosti brige o njoj kao i uvijek živa i zamjetna.

U novoj, pak, misi, poglavito na Zapadu, nekad se čini da je svaka novotarija dobrodošla. Vrlo rijetko dolazi do reakcija pa i kad su novotarije prave zloporabe. Nekakva je letargija i zlovoljnost toliko poharala katoličke župe i samostane da se nitko ni nakon opetovanih poziva iz Rima ne usuđuje bilo što konkretnije poduzeti. Najeklatantniji primjer te čudnovate obezglavljenosti velike većine vjernika i svećenika na novoj Misi jesu česte krađe svete Hostije, olakšane, dakako, nedostojnim pričešćivanjem na ruku: nerijetko gotovo nitko ne reagira, ili su reakcije odviše stidljive, neuvjerljive...



Ili se žarulja upali kada je sve odviše kasno!

Zamislimo da se ista stvar dogodi na tradicionalnoj Misi: to bi najprije bilo iznimno otežano načinom primanja svete Pričesti; klečeći na pričesnoj klupi i to uvijek samo na jezik. Ako bi se takav nesretnik i drznuo bilo što poduzeti, teško da bi nešto takvo promaklo budnom svećenikovu oku koji jasno shvaća svoju dužnost brige o svetim Hostijama: nema tu bojazni od vjernika, poglavara itd. Reakcija bi bila promptna. Osim toga, tu je i budno oko ministranta koji drži pliticu, briga ostalih kojih se pričešćuju te, jamačno, i velike većine nazočnih vjernika.

U slučaju da se za jednu takvu uspjelu krađu sazna, tradicionalni se vjernici odmah pozivaju na molitve, devetnice ili čak i cjelonoćno klanjanje, kao zadovoljštinu za počinjeni sakrilegij.

Ako su nam već od djetinstva naviještali da je tako bitno izgraditi <sensus fidei> koji će nam biti svjetionikom u svim životnim burama i neizvjesnostima, i prosudbi fenomena koji su od Boga, a koji nisu, smijemo li se tim <sensusom> okoristiti baš u ovom slučaju tako nužne brige o Presvetom Oltarskom sakramentu, najsvetijoj stvari Crkvi povjerenoj. Ili ćemo i dalje nastaviti gaziti i po svojim kršćanskim osjećajima, zdravom rasuđivanju, i patološki ustrajavati na gledanju na sve s malo <vedrije> strane, a primjerene reakcije držati odveć pretjeranima, fanatičnima i srednjovjekovnima!

Katoličko je pravovjerje već stoljećima bilo omraženo. Ponižavalo ga se pojmovima kao: ultraortodoksizam, ultramontanizam, hiperkatolicizam, papizam - razlika je samo da se prijašnje generacije toga nisu stidjele, nego su ustrajavale u svojoj čistoj vjeri bez popuštanja liberalnim sveznadarima. E, kad bi današnje generacije htjele učiti iz crkvene povijesti, na što nas je blaženi kardinal Stepinac vazda pozivao. Ne, to je zabranjeno. Određenim se pojavama ponetko još divi samo kao nekakvim muzejskim eksponatima. Ali enciklike blaženoga Pija IX., Lava XIII., svetoga Pija X., Benedikta XV., Pija XI. i Pija XII.: poglavito osude liberalizma i modernizma, masonerije, komunizma i nacionalsocijalizma, osude ekumenizma kakav se danas prakticira, kao i većine novotarija uvedenih tijekom liturgijske reforme, kao i zlosretne vjerske slobode - sve to se ne smije nigdje ni spomenuti, a pritom govorimo samo o novijoj crkvenoj povijesti - stječe se dojam da su ovi pape živjeli u Abesiniji za vrijeme vladavine kraljice od Sabe, a ne krajem 19. i u 20. stoljeću, odgovorivši jasno katolički na veliku većinu problema koji nas danas pogađaju, te nam tako i u danas mogu poslužiti kao svjetionici na ovom odveć uzburkanom moru, koje sa svih strana udaraju vjetrovi otpadništva i bezboštva.

No, za mnoge crkvena povijest počinje antropološkim zaokretom, državnim udarom od prije nekoliko desetljeća: imanencija, a ne trascendencija obilježava danas svaku poru crkvenog života.


Sve je prije toga takvima bilo mračnjaštvo, fanatizam, prisila i farizejština. O kako su upravo spomenuti pape pronicljivo nagovijestili ova vremena! Koliko li je samo mudrosti u tim djelima: valja nanovo otkriti proročki im zamah!


                                                                                                                                                   S dopuštenjem autora

nedjelja, 4. svibnja 2014.

Deset masonskih zapovijedi za borbu protiv katoličkog Rima (1976.g.)




1. Petrova se stijena mora razbiti.

U Crkvi ima otprilike 2500 biskupa (1976. godine): moramo je dakle razbiti u 2500 komada. Moramo oduzeti moć Papi i biskupima, služeći se sustavom većinskog odlučivanja raznih demokratskih kolegija, u koje ćemo ubaciti naše ljude. Opravdat ćemo ih u ime ,,zrelog kršćanstva".

2. Preobraziti dječakovu svijest: odnos između oca i sina mora postati kolegijalan.

3. Uništenje bilo kakve tradicije.

4. Diskreditirati Evanđelja, dovesti u sumnju vjerske istine.

5. Liturgijska reforma: zatrti obvezatni latinski jezik da bi se stvorila babilonska pomutnja jezika.

6. Ukloniti smisao krivnje i svijest o grijehu.

7. Crkve osloboditi od ,,stvarne Prisutnosti", oltar promijeniti u ,,stol", ukloniti svete slike.

8. Preobraziti ,,ispovijest vjere" u egzistencijalno poimanje vjere.

9. Isključiti Isusovu Majku iz crkvenog života.

10. Skratiti vrijeme posvećeno molitvi da bi se dalo više prostora aktivnom kršćanstvu.

Bilanca o primjeni koncilskih dekreta i predviđanja za pokoncilsko vrijeme 

Iz masonskog časopisa L'Humanisme, studeni/prosinac 1968. godine 



Stupovi stare Crkve koji su se najlakše urušili, bili su:

1. Dogma o papinskoj nezabludivosti, zahvaljujući biskupskoj i ostaloj kolegijalnosti.

2. Stvarna Prisutnost Kristova u Oltarskom Sakramentu: intercommunio (dopuštenje pričešćivanja nekatolicima),  ,,koncelebracija" katoličkih svećenika s protestantskim pastorima; ,,Pričest na ruku",  ,,ukidanje poklanjanja".

3. Obezvrjeđenje sakramenta Ispovijedi: nestanak smisla za grijeh, masovne ispovijedi, insinuacije da je srednjovjekovna filozofija grijeh tumačila u smislu pesimističnog viđenja Biblije.


Sveta Misa




U našem vremenu laicizacije i sekularizacije ništa ne može biti blagotvornije od ponovnog otkrivanja neistraživih blaga misne Žrtve. A upravo od ovog razmatranja i sjedinjenja duša i tijela s dušom i tijelom Našega Gospodina Isusa Krista u Euharistiji trebamo očekivati spas duša i povratak kršćanskoj civilizaciji.

Mons. Marcel Lefebvre, Ecône 19. rujna 1976. godine. 



subota, 3. svibnja 2014.

Pater Stefano Manelli primio "dar" od komesara Volpia za svoj 81. rođendan




Sve je više pokazatelja da se modernistički obruč steže oko Franjevaca Bezgrješne i da ih se želi posve uništiti. Pri tome se ne preže ni od mjera koje sve više začuđuju običnog čovjeka i koje svjedoče o zlonamjernosti Volpija. Utemeljitelju Franjevaca Bezgrješne ocu Stefanu M. Manelliju apostolski je komesar Reda, o. Fidenzio Volpi 1. svibnja zabranio uputiti se k grobovima svojih roditelja u Frigentu (Avellino), koje je Crkva proglasila slugama Božjim te ondje slaviti svetu Misu.

Vijesti je obznanio odvjetnik Bruno Lucianelli.
Zabrana izaziva buru reakcija. Neki razmišljaju o tužbi na Europskom sudu za ljudska prava.

Bezgrešna Djevice Marijo, oslobodi Red franjevaca Bezgrešne, koji je Tebi posvećen, od Volpijevog zloduha modernizma! Svakako je poželjno moliti se Njoj da posreduje kod svoga Sina oslobođenje ovoga časnog Reda od Božjih neprijatelja.