ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Zašto sam tradicionalni katolik?






Zašto sam tradicionalni katolik? Zašto su neki ljudi tradicionalni katolici? Jesmo li pravovjerni, mi, tradicionalni katolici?

Možda bismo takva i slična pitanja trebali postaviti svima svetima i manje svetima; no pravovjernim kršćanima, poznatima i nepoznatima, kroz cijelu povijest Crkve (od prvih krivovjerja) pa sve do našega vremena. Pitanja napose vrijedi postavljati u vremenima zabluda kojima i osobno svjedočimo kroz saborske reforme i reforme reformi, koje su duhom Koncila Katoličku Crkvu u samo pola stoljeća promijenili do neprepoznatljivosti. I da nije bilo tog duha Koncila ponovno bi došlo do mnogih devijacija u provedbi saborskih zaključaka koje bi producirale veliku krizute bismo opet svjedočili krajnjoj kontradikciji u odnosu prema pravovjerju svete tradicije.

Potrebno je ponešto hrabrosti kada uvidimo da nešto nije u redu: hrabrosti potražiti odgovore kako bismo rastjerali tamu sumnji i neizvjesnosti koje nas zarobljavaju i drže pasivnima prema božanskoj istini. Izaći iz svijeta iluzija i pronaći odgovore kadri smo samo po Božjoj milosti. Bog od nas traži samo hrabrost i volju za istinom. On će nam pomoći pronaći odgovore na sva pitanja koja nas zaokupljaju, jer dovoljna nam je i Njegova spasonosna milost u našim slabostima. To ne mijenja činjenicu da smo suvremenici velike krize koja potresa temelje Katoličke Crkve. U punom smislu vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Znam da mnogi od Vas isto tako možete izraziti ispovijest katoličke vjere na način koji sam izrekao u prethodnoj rečenici. Odlično, dakle, katolici smo, braća i sestre u Kristu! Sasvim dovoljno za početak.

Pošto sam smetalo po svojoj prirodi, neću se poigravati vašim živcima ubacivajući naknadno svoje zaključke, jer bi bilo oholo i suludo s moje strane preispitivati [dogme] ono što je Duh Sveti uredio i objavio kroz nauk svete Crkve. No, je li sve uistinu dogma, kako predstavljaju Koncil njegovi oduševljeni pristaše (da bi nas držali u strahu instrumentima lažne poslušnosti = glavno oružje novovjerskih reformatora), neke odgovore ćete pronaći kad pročitate cijeli članak. II. vatikanski koncil je podložan kritici svih katolika, jer je pastoralnoga a ne dogmatskog karaktera. U daljnjem tekstu prenosim dijelove crkvenog učenja, pa možete, kako je Gospodin komu darovao, iskoristiti tekstove da biste otklonili neke dvojbe, upoznali temeljitije svoju vjeru, i iz učenja Crkve Božje promotrili posljednji pastoralni Koncil kroz prizmu pravovjerja. Svaki je slobodan trenutak, osim za molitvu, pogodan i za proširivanje vjerskoga znanja. Za početak, iskreno preporučujem (onima koji nisu informirani) Katekizam sv. Pija X., velikoga Pape!



,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2, 14): 'Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njegovih podložnika' " (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II. II, q. 33, a. 4)

,,Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se  onome koji nasrće na dušu ili poremećuje građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru." (sv. Robert kard. Bellarmino, De Romano Pontifice, II, 29)

,,Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu, ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol (šizmu)... Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr., kada osobno ne bi želio slijediti univerzalne običaje i obrede Crkve... Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi.' " (Summa de Ecclesia, II, 49)

,,Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se" (Tractatus de fide dogmatica, disp. 10, sect. 6, br. 16)

,,Ti čini Učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak, i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je za pojedinca pristajati na svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog Učiteljstva Crkve, te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o pristajanju na njih može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda." (Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72.)

,,Pojedinac mora pristati na dekrete rimskih kongregacija, sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrešci. Budući da kongregacije, po sebi, ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istraživati razloga za taj nauk. I stoga, ili će se dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjet nezabludivosti, ili će se dogoditi da će biti malo pomalo otkrivena zabluda. Jer, budući da religiozni pristanak o kojem govorimo nije utemeljen na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, on ne isključuje svu sumnju o zabludi. Zbog tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, pristanak valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljaju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na pristanak" (Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315.)

,,Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv; iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u drskost, odbaciti unutarnji pristanak" (Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)

,,Ako teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, stoje na umu nekog od vjernika, protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog), zakonito mu je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije" (Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492.)

,,U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj nutarnji pristanak, osim u slučaju u kojem ima dokaz da je stvar koju se nalaže, nezakonita (...) ako neka učena i pomna osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha." (Cartechini, Dall'Op. al Domma, str. 153-154.)





nedjelja, 29. lipnja 2014.

Sv. Margareta Marija Alacoque: Posveta Srcu Isusovu







Ja N.N. darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i svoj život, svoja djela, muke i patnje, da od sada jedino njega štujem, ljubim i slavim. To je moja čvrsta odluka: da budem sva njegova, da Njemu za ljubav činim sve, odričući se svega što bi Njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, o Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za sigurnost svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište.

Budi Ti, o predobro Srce, moje opravdanje pred Ocem svojim, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u Tebe polažem sve svoje ufanje jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, svemu se nadam od tvoje dobrote. Uništi u meni sve što bi Ti moglo biti neugodno ili protivno. Neka se tvoja čista ljubav usadi u moje srce, da nikada na Te ne zaboravim, niti se rastavim. Zaklinjem Te tvojom neizmjernom dobrotom da moje ime bude uvijek upisano u Tebi. Sva moja sreća i slava neka bude u tome da živim i umrem kao tvoj rob.





petak, 27. lipnja 2014.

Symbolum Athanasianum







Atanazijevo vjerovanje (lat. Symbolum Athanasianum ili Symbolum "Quicumque"), kršćanska je ispovijest vjere u četrdeset ritmičkih rečenica. Jasno izriče vjeru u Presveto Trojstvo i u dvije božanske naravi jedne Kristove osobe. Latinski su ga teolozi često citirali kako bi dokazali ispravnost Filioque. Od VII. stoljeća pripisuje se sv. Atanaziju, biskupu Aleksandrije. Kritička prosudba u XVII. stoljeću dokazuje da je Atanazijevo vjerovanje izvorno napisano na latinskome a potom prevedeno na grčki jezik. Zanimljivo je da je autor i vrijeme nastanka i danas predmetom rasprava. Kao mogući autori najčešće se spominju sv. Hilarije, sv. Ambrozije ili neka regionalna sinoda u južnoj Galiji, a vjerojatno je vrijeme nastanka druga polovica V. stoljeća. Atanazijevo se vjerovanje nekada molilo na blagdan Presvetog Trojstva u Laudama. Ovo lijepo katoličko Vjerovanje donosim u cijelosti, podsjećajući da je ono ispovijed katoličke vjere koju moramo sačuvati u svom njenom sadržaju ako želimo dopustiti Bogu da nas očuva od hereza i daruje vječnim životom.



Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti.

Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.

Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.

Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne pl povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.


Prvi nicejski koncil 


Ispovijest vjere 

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji.

I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada Sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je On od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz Apostolske i Katoličke Crkve.


Prvi carigradski koncil 


Ispovijest vjere, Nicejsko carigradsko vjerovanje 

Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje, svih nevidljivih i vidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga. Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina (Filioque procedit - ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi riječi u vjerovanje rimske Crkve). On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.


Koncil u Firenci 


Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli Cantate Domino, pape Eugena IV. /1431 - 1447., od 4. veljače 1442.

Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama.

Otac je nerođen (ingentium)

Sin je od Oca (gentium)

Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).





utorak, 24. lipnja 2014.

Papa susreće Franjevce Bezgrješne i ne poznaje pravo ni milost




Papa Franjo i Franjevci Bezgrješne: ni pravo, ni milost


(Vatikan) Kako se saznalo tek u ponedjeljak, već je 10. lipnja došlo do susreta pape Franje i Franjevaca Bezgrješne. O susretu se saznalo zahvaljujući Andrei Tornielliju koji je u ovome pontifikatu postao neka vrsta kućnog i dvorskog Papinskog vatikanista. U autentičnost sadržaja se stoga ne može sumnjati. Susret pokazuje Papino usmjerenje i time daje dobar uvid u trenutačnu situaciju. Poruka glasi: Za Franjevce Bezgrješne nema završetka uzbune. Papa je Franjo jasno dao do znanja da su mjere preustroja i kažnjavanja komesara Volpija po njegovoj izričitoj želji.

Budući da odnos prema ovome Redu koji je do prije godinu dana cvjetao ostaje sjenom nad pontifikatom, čini se da je susret osmišljen prema vani s ciljem čuvanja imidža, a prema unutra kako bi se uzela svaka iluzija da će doći do povratka karizmi reda njegovih utemeljitelja. Članak daje do znanja da Rim ne želi novo utemeljenje reda Franjevaca Bezgrješne koji su povezani sa starim obredom, čemu je težio veći dio braće nego što se tvrdi u članku.

Još je jedanput papa Franjo u vezi sa starim Obredom i Tradicijom govorio o ,,ideologiji". Pristranost je to kojom se niječe i istovrijednost obreda, te se a priori za novi Obred iskorištava ,,istinska", normativna, neideološka pozicija.

Time se automatski javljaju sumnje kako papa Franjo vidi svoje pristajanje uz koncilsku hermeneutiku Benedikta XVI. Upravo u vezi s odnosom prema Franjevcima Bezgrješne koji su, drukčije nego je predstavljeno u članku, u dušobrižništvu uvijek bili biritualci, dok su unutar reda njegovali stari Obred, da se više stvara kontinuitet prema Benediktu XVI.

Komentar: Imamo jasan dokaz da dva obreda ne mogu koegzistirati. Uvjereni smo da će preživjeti samo pravi, katolički Obred. Franjevcima Bezgrješne želimo puno mudrosti i hrabrosti, i poznavanja katoličke teologije i crkvene povijesti.






Novi ekumenizam protiv stare dogme


Papa Pio XI.

Enciklika Mortalium Animos, od pape Pija XI., kao i sve enciklike pripadaju sferi Redovnog i Univerzalnog Magisterija (Učiteljstva). Enciklika govori o crkvenome jedinstvu. Demaskira lažni ekumenizam posljednjeg Koncila i Duh Asiza, koji je u praksi širom otvorio vrata ovoj koncilskoj herezi i izazvao svojom lažnom doktrinom nemjerljivu štetu milijunima katolika, kao i onima izvan Crkve. Destrukcija ekumenizma ima razarajući učinak dogmatskog krivovjerja jer se suprostavlja dogmi Extra Ecclesiam nulla salus - Izvan Crkve nema spasenja. A o herezama onih izvan Crkve, a drže se kršćanima, možemo iščitati iz enciklike ako već nismo indoktrinirani holandskim katekizmom i ostalim učenjima pokoncilskih diletanata, zaraženih istim virusom koji nemilice kosi duše i unutar zidina Crkve. Prenosim vam neke dijelove da biste uočili pogubnost zabluda na koje nas je upozorio Pio XI.

Dijelovi enciklike Mortalium Animos 

No uprkos tome, premda se mogu pronaći mnogi nekatolici koji glasno propovijedaju bratsko zajedništvo u Kristu Isusu, ipak se ne može pronaći niti jedan kome bi ikada palo na pamet podvrgnuti se i slušati Namjesnika Isusa Krista, bilo u njegovu svojstvu učitelja ili upravitelja. Tvrde, međutim, da bi se drage volje nagodili s Rimskom Crkvom, ali na istoj razini, to jest, kao jednaki s jednakim: no čak i kad bi mogli tako nastupiti, nema sumnje da ih nijedan savez u koji bi mogli ući ne bi primorao da se okane onih mišljenja koja su još uvijek razlogom njihove zablude i lutanja izvan jednoga Kristova stada. Budući da je tome tako, jasno je da Apostolska Stolica ni na koji način ne može sudjelovati u njihovim skupštinama, i da katolicima nipošto nije dopušteno bilo podržavati, bilo raditi za takve pothvate; jer ako tako čine, poduprijet će lažno kršćanstvo, posve strano jednoj Kristovoj Crkvi. Zar da trpimo - što bi doista bilo nepravedno - da istina, i to od Boga objavljena istina, postane predmetom kompromisa? (...)

Svatko znade da je sâm Ivan, Apostol ljubavi - koji u svome Evanđelju otkriva otajstva Presvetoga Srca Isusova, i koji nikada nije prestao utiskivati u pameti svojih sljedbenika novu zapovijed "Ljubite jedni druge" - uza sve to zabranio bilo kakav doticaj s onima koji ispovijedaju okrnjenu i iskrivljenu inačicu Kristova nauka: "Ako vam itko dođe i ne donosi ovoga nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga" (2 Iv 10). Zbog toga, budući da se ljubav temelji na potpunoj i iskrenoj vjeri, Kristovi učenici moraju prvenstveno biti ujedinjeni vezom jedne vjere. Tko onda može zamisliti kršćanski savez čiji članovi zadržavaju svaki svoje mišljenje i osobne prosudbe, čak u stvarima koje se odnose na predmet vjerovanje, pa i onda kada se protive mišljenjima ostalih? I na koji način, pitamo, mogu ljudi koji slijede suprotna mišljenja pripadati jednome te istom savezu vjernika? (...)

Jasno je, stoga, časna braćo, zašto ova Apostolska Stolica nikada nije dopustila svojim vjernicima sudjelovanje u okupljanjima nekatolika: budući da se jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, onoj koja je svima vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno jednakom kako ju je On utemeljio. (...)

Nadalje, u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne može biti ili ostati nitko tko ne prihvaća, priznaje i sluša vlast i poglavarstvo Petra i njegovih zakonitih nasljednika. Nisu li prethodnici onih, koji su sada uronjeni u zablude Focija i reformatorâ, slušali Rimskoga biskupa, vrhovnoga pastira duša? Ali jao, njihova su djeca napustila svoj očinski dom; no ovaj nije posrnuo i propao dovijeka, budući da ga podržava Bog. Neka se dakle vrate svojemu zajedničkom Ocu, koji će ih, zaboravljajući premnoge prijašnje uvrede nanesene Apostolskoj Stolici, prihvatiti na najljubazniji način. Jer ako zaista - kako neprestano tvrde - čeznu sjediniti se s Nama i našima, zašto ne hrle ući u Crkvu, "Majku i učiteljicu svih Kristovih vjernika"? (IV. lateranski sabor, kan. 5). Neka počuju Laktancija gdje viče: "Katolička Crkva jedina čuva istinito bogoštovlje. Ona je izvor istine, ona je kuća vjere, ona je hram Božji: ako itko ovamo ne uđe, ili ako itko odavde otiđe, njemu je strana svaka nada života i spasenja. Nitko neka ne zavarava sama sebe tvrdoglavim prepiranjem. Ovdje se naime radi o životu i spasenju, koji će biti izgubljeni i posve uništeni, ukoliko se na njih ne pazi svom brigom i marljivošću" (Divinae Institutiones 4, 30; 11-12).

Stoga neka odijeljena djeca priđu k Apostolskoj Stolici, postavljenoj u gradu koji su Apostolski prvaci Petar i Pavao, posvetili svojom krvlju; onoj, kažemo, Stolici, koja je "korijen i utroba iz koje proistječe Crkva Božja" (Sv. Ciprijan, Epistola 48 ad Cornelium, 3) - i to ne s namjerom i nadom da će "Crkva Boga živoga, stup i temelj istine" (1 Tim 3, 15), odbaciti cjelovitost vjere i trpjeti njihove zablude, nego, naprotiv, da se oni pokore njezinu naučavanju i upravljanju. O kad bismo imali sretnu sudbinu da možemo učiniti ono što tako mnogo naših prethodnika nije moglo - prigrliti bratskom ljubavlju onu djecu čiju nesretnu odijeljenost od nas sada oplakujemo. O da Bog, naš Spasitelj, "koji želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2, 4), usliši Našu poniznu prošnju, te se udostoji pozvati sve one koji lutaju natrag k crkvenome jedinstvu. U ovome prevažnom pothvatu molimo, i želimo da i drugi mole, zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje milosti, pobjednice sviju krivovjerja i Pomoćnice kršćana, da nam izmoli brzi dolazak toliko iščekivanoga dana kad će svi ljudi poslušati glas Njezina božanskoga Sina i "čuvati jedinstvo Duha svezom mira" (Ef 4, 3).



nedjelja, 22. lipnja 2014.

Mons. Marcel Lefebvre: O revoluciji i zabludama koncilijarne Crkve




Časni sluga Božji papa Pio XII. i veliki nadbiskup Marcel Lefebvre



Današnja je Crkva puna revolucionara kojima je Koncil svojevrsno pokriće za nečasno i otvoreno protubožje djelovanje, pa time ne smatraju potrebnim držati se doslovno njegovih smjernica. Dovoljno je držati se njegova famoznog duha kao izvora devijacija koji se kriju u koncilskim spisima. Koncil je po svojoj naravi relativistički koncipiran, i kao takav sam je u sebi prepun dvosmislenosti koje se oštro suprostavljaju jasnoći katoličke vjere, tako prepoznatljivoj i karakterističnoj na prethodnim dogmatskim Koncilima. Pastoralni sabor kreiran i vođen od Rajnske alijanse uveo je potpuno novi koncept vjere i odredio nove 'dogme' koje će utrti put novoj generaciji liberala, neomodernista i ostalih heretika, koji će s vremenom zavladati hijerarhijom Crkve i preuzeti sve pozicije moći, kako bi se konačno dočepali Stolice sv. Petra; što se je i ostvarilo. Relativizmi svih vrsta i feminizacija, obilježje su koncilijarne Crkve. Biskup Athanasius Schneider (gle čuda, biskup Schneider nije omraženi "lefebvrovac"!) je nedavno izjavio kako se nalazimo u četvrtoj velikoj krizi Crkve. Da ne duljim, donosim vam neka razmišljanja nadbiskupa Lefebvrea o unutarcrkvenoj revoluciji, kako je on naslovio članak u Otvorenom pismu zbunjenim katolicima: "Ženidba između Crkve i revolucije". Neobičan bračni ugovor. Koje li pogubne kombinacije za uništenje vjere milijuna katolika!



San liberala proteklih stoljeće i pol bio je ujediniti Crkvu i revoluciju. Također, stoljeće i pol, pape su osuđivali liberalni katolicizam. Među njihovim najvažnijim dokumentima možemo spomenuti bulu Pija VI. Auctorem fidei protiv sabora u Pistoji [još jedan buntovnički sabor, moja op.], encikliku Quanta cura i Syllabus Pija IX., encikliku Lava XIII. Immortale Dei protiv novog poimanja prava, dokumente sv. Pija X, protiv Sillona i modernizma, naročito dekret Lamentabili, encikliku Divini Redemptoris Pija XI. protiv komunizma te encikliku Humani generis pape Pija XII.

Svi ti pape odupirali su se ujedinjenju Crkve s revolucijom; to je preljubnički savez iz koje mogu proizaći samo nezakonita djeca. Obred nove mise je nezakonit obred, sakramenti su nezakoniti sakramenti. Ne znamo više da li ti sakramenti daju milost ili je ne daju. Svećenici koji izlaze iz sjemeništa su nezakoniti svećenici, više ne znaju tko su. Oni nisu svjesni da su stvoreni da uzlaze na oltar da bi prinijeli žrtvu našega Gospodina Isusa Krista i da bi dali Isusa Krista dušama.(...)

Preljubnička veza Crkve i revolucije učvršćuje se ,,dijalogom". Gospodin je kazao: ,,Idite, učite sve narode i obratite ih". Nije kazao: ,,Dijalogizirajte s njima, ali nemojte ih pokušati obratiti". Istina i zabluda su nespojivi; dijalogizirati sa zabludom znači staviti Boga i đavla na istu razinu. To je ono što su pape uvijek ponavljali i što je kršćanima lako za razumijeti jer je to i stvar zdravog razuma. Kako bi se nametnuli drukčiji stavovi i reakcije, bilo je potrebno malo indoktrinacije, kako bi se od klera koji je potreban da proširi novi nauk načinili modernisti. To se naziva ,,recikliranjem", postupak obrađivanja koji je zamišljen radi promjene sposobnosti koje je čovjeku dao sam Bog, kako bi on usmjeravao svoje prosudbe.

Sam sam u svojoj kongregaciji, čiji sam generalni poglavar bio jedno vrijeme, vidio takvo nešto na djelu. Prvo treba ,,prihvatiti promjenu". Koncil je uveo promjene pa se dakle i mi moramo promijeniti. Dubinski promijeniti, jer se radi o prilagođavanju snage razuma na način da se ona poklapa s proizvoljnim idejama. U brošuri koju je izdao Nadbiskupski stol u Parizu: Vjera riječ po riječ, možemo pročitati: ,,Drugi korak je delikatniji i sastoji se od uočavanja različitih načina po kojima kršćani reagiraju na te različite promjene, i na samu činjenicu promjene. To uočavanje je važno jer se stvarno protivljenje događa više zbog spontanih i podsvjesnih reakcija pred promjenom, nego zbog točnih problema koji se promjene tiču".(...)

,,Prvi i neposredni uzrok [modernizma] leži u zastranjenju uma", napisao je sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi. Recikliranje stvara slično mentalno zastranjenje kod onih koji mu prije nisu bili izloženi. Ovaj sveti papa je također citirao opažanje svoga predšasnika Grgura XVI.: ,,Žalosno je vidjeti kako daleko mogu ići devijacije ljudskog razuma čim se pristane uz duh noviteta; kada se bez obzira na upozorenja apostola, tvrdi da netko zna više nego što treba znati, i kada se samouvjereno traži istina izvan Crkve umjesto u njoj, gdje se može pronaći bez i najmanje sjene zablude".






Reformacija s katoličkog stajališta (IV.)







P r o t e s t a n t i z a m  -  k r a l j e v s k i   o t r o v 


Bludnik i krvolok Henrik VIII. otkinuo je Englesku od katoličke Crkve zbog žene! Od svoje zakonite žene Katarine Aragonske imao je šestero djece, ali je ostala na životu samo kćerka Marija. Kad je Katarina počela gubiti ljepotu, stane kralj živjeti kojekako i napokon uzme drugu ženu imenom Anu Boleyn proglasivši prvu svoju ženidbu ništetnom.

Ali Crkva je izjavila, da je ženidba s Katarinom valjana, i kad se Henrik nije htio da pokori, papa Pavao III. izopći ga iz Crkve, a podanike riješi dužnosti pokornosti prema njemu. Sad Henrik proglasi sebe poglavicom engleske crkve, dakle papom! Tkogod ne bi uz njega pristao, toga bi dao smaknuti.

Tako je pogubio kreposnoga biskupa i kardinala Ivana Fishera (22. VI. god. 1535.) i svog vjernog kancelara Tomu Moora (6. VII. g. 1535.). Obojica umriješe zaradi svoje vjernosti papi, Namjesniku Isusovu, te ih Crkva štuje kao blažene. Kad su blaženoga Tomu vodili na stratište, ponudi ga neka dobra žena vrčem vina, no mučenik otkloni sa zahvalom i reče: >Isus nije pio u svojoj muci vino, nego žuč i ocat <. Na stratištu pak reče: >Braćo, vi ste mi svjedoci, da umirem u vjeri svete katoličke Crkve i kao vjeran sluga Božji i kraljev.< Kralj se zvjerski osvetio kardinalu Reginaldu Polu, koji ga je osuđivao: kad nije mogao da uhvati kardinala, dade pogubiti njegovu staricu majku i još dva njegova rođaka! Henrik dade smaknuti Anu Boleyn, jer ju je zatekao u nevjeri, a onda je redom uzeo još četiri žene, te od tih smače Katarinu Howard, a i šesta umalo da nije prošla jednako.

Henrik ide u red najvećih krvoloka; dao je pogubiti dvije kraljice, 2 kardinala, 2 nadbiskupa, 18 biskupa, 13 opata, 500 redovnika, 18 doktora bogoslovlja i prava, 12 vojvoda i grofova, 164 plemića, 124 građanina, 110 žena. Vladao je 38 godina i umro godine 1547. Kći mu Marija Tudor (od g. 1553. do 1558.), odlučna katolkinja, privede Englesku natrag katoličkoj Crkvi. Novovjerci su otvoreno propovijedali bunu proti kraljici, te ona suprot savjetu kardinala Pola dade smaknuti 200 buntovnika i mnogo njih potjerati iz zemlje.

Mariju je naslijedila na prijestolju engleskom Elizabeta (od g. 1558. do 1603.), dostojna kći oca preljubnika i Ane Boleyn. Bila je obrazovana, ali puna zlobe i podmuklosti, a tašta kao paun. Kažu, da je ostavila tri tisuće lijepih haljina! Isprva se pokazivala katolkinjom, jer se bojala, da je narod neće priznati kraljicom, budući nije bila dijete zakonitog braka; no kad je sebi osigurala krunu, onda uze uvoditi novu vjeru, koju je zakonima uredila prema engleskim prilikama (>39 članaka<).

Zadržala je u toj vjeri (zovu je anglikanskom) i biskupsku čast, pa se zato pristaše zovu episkopalci. Ali s vremenom anglikanska vjera izgubi prave biskupe i svećenički red, pa je njihov biskup isto toliko biskup, koliko onaj, što dolazi djeci u ruhu sv. Nikole. U Engleskoj su se mnogo protivili >biskupskom< uređenju vjere: ti se zovu puritanci (kao: čisti protestanti).





subota, 21. lipnja 2014.

Interview: Mons.dr. Juan Claudio Sanahuja







Prenosim neke dijelove intervjua Monsinjora Sanahuje koji su mi se učinili posebno zanimljivim i provokativnim u pozitivnome smislu. Otvara neka nova pitanja koja se u današnjem kontekstu čine jako važnima za katolike. Pošto živimo u svijetu a nismo od njegova duha, povijest Crkve obilježena je svim vrstama progona, iznutra i izvana, te nije ostala pošteđena udaraca koji su je pokušali preoblikovati po onom duhu na čiji užas je upozoravao sam Gospodin svoje apostole, kao i sve nas - dionike njegova Mističnog Tijela.

"Prije nego Krist dođe, Crkva će proći zadnje iskušenje koje će uzdrmati vjeru mnogih, progoni koje će iskusiti njezino stado na zemlji otkrit će do kraja "misterij zla". Ljudi će i pod cijenu otpada od istine biti zaluđeni lažnom vjerom koja naoko nudi rješenje za njihove probleme." 

U intervjuu za Infovaticano, Mons. Juan Cláudio Sanahuja, profesor na Studion Generale prelature Opus Dei i osnivač portala Noticias Globales, Argentinac, otkriva ključ za razumijevanje Novog svjetskog poretka koji se upravo stvara. Glavni cilj je "koncentrirati" moć u ruke što manje ljudi i institucija. Glavni instrument za provođenje tog cilja je onaj pod nazivom "Ujedinjeni narodi", koji na bezbroj načina svojim utjecajem, moći i novcem koji im je dan na raspolaganje manipuliraju javnim mišljenjem, uvlače se u sve vlade i institucije, pa tako i u Crkvu.


Jedna od najvažnijih točaka manipulacije modernoga svijeta je sekularna etika, je li etika bez Boga moguća? 

Jaku i postojanu etičnost nemoguće je izgraditi bez Boga. Etika se odnosi na ljudsku transcedenciju (dakle, ona nadilazi čovjeka) i može doći samo i jedino od Boga. Sekularna etika koja se sada stvara u svijetu, koju stvara čovjek za čovjeka, neminovno je uvijek u službi određenih ciljeva i ideologija pa je stoga u svojoj biti ograničena i kratkoga vijeka. Uz potporu medija, čini se kako upravo takva etika osvaja sve više bespomoćnih ljudi koji žele vjerovati u nešto dobro i lijepo.

Jesu li neopozive vrijednosti moguće bez kršćanskog pogleda na svijet? 

Vrlo teško jer su odraz apsoluta, transcendentnog svjetonazora čiji je nositelj židovsko-kršćanska kultura.

Što Neo-Malthuzijanci ustvari žele? Može li se krajnji cilj UN-a svesti na neroditeljstvo? 

Svjetska zdrastvena organizacija predstavila je još u 90-im, novu zdrastvenu paradigmu: građanin Novog svjetskog poretka je zdrava i produktivna jedinka. Samo zdravi i produktivni imaju pravo participirati u ljudskim pravima. Svi ostali koji ne odgovaraju tom standardu ostat će na rubu života, dapače, ne trebaju se ni roditi, ako se ipak rode, u njih se neće investirati ni cent. Stoga je prihvatljivije za planove UN-a govoriti o "selektivnom roditeljstvu".

Postoje li planovi za stvaranje Jedne svjetske vlade? Koja je tu uloga slobodnih zidara? 

Ti planovi za stvaranje Jedne svjetske vlade kod slobodnih zidara igraju važnu ulogu i postoje još od I. svjetskog rata pa i prije.

Kakvu ulogu u tome ima internacionalni cionizam? 

U planove o jednoj vladi uključene su bezbrojne organizacije, osobito nevladine udruge koje tvore Agendu UN-a. Na sve njih djeluje i cionizam kroz mrežu raznih elitnih klubova kao što je primjerice Rimski klub, Madridski, Budimpeštanski, Bilderberg, ali i raznih multireligioznih organizacija kao "World Organisation of Religion for Peace", "United Initative" itd. Većina njih je usmjerena na dijalog, ali cilj im je svima isti; koncentracija moći u nekoliko središta, ukidanje nacionalnog suvereniteta država, kao i instrumentalizacija religije u svrhu stvaranja Jedne svjetske vlade.

Dijelite li mišljenje da katolici naivno i s povjerenjem gledaju u UN i njihove prikrivene ciljeve? 

Opasnost za Crkvu je u prvom redu unutar same Crkve. Već je davno rekao sv. Josemaria Escriva: "Kad je svijet u tami, to je zato što je Crkva prestala biti svijetlo svijeta". Radi se o prekomjernom traženju "znakova vremena" koji su u pravilu u opreci s katoličanstvom. Umjesto da se uporno i mukotrpno radi na svakom čovjeku i tako ga se pridobiva za Krista, svi žele ići lakšim i ugodnijim putem. Kristov se nauk prilagođava trenutačnim situacijama u svijetu, čak do te mjere da to izgleda vrijedno žaljenja, kao npr. u slučaju primanja pričesti za ponovno oženjene ili kad se homoseksualcima, koji su, izgleda, postali nedodirljivi, ne može reći NE. Nekritički se prihvaća naoko bezazlena Milenijska agenda, agenda Zelenih itd.

Ima li ta globalna strategija svoje pčele-radilice i u Katoličkoj Crkvi? 

Moram biti iskren pa priznati da na ovaj ili onaj način ima. U Crkvi ima ubačenih kadrova, i "korisnih idiota".

Hoće li dopustiti Crkva razvedenim da primaju svetu pričest? 

Ne mislim da će se to dogoditi da Crkva dijeli pričest razvedenima. Ako to, pak učine, mora vam biti jasno da to onda više neće biti Crkva Isusa Krista. KKC je jasan: "Prema tome, oni ne mogu dok ta situacija traje primati Svetu Pričest". Iz tog se razloga to ne može dogoditi u Kristovoj Crkvi. Pomirenje preko sakramenta pokore može se odobriti samo onima koji se pokaju za kršenje znaka Saveza i vjernosti Kristu, a obvezali su se da žive u potpunoj suzdržljivosti (KKC, br. 1650).

Što nama katolicima nosi budućnost u Katoličkoj Crkvi? 

Osobno bih preporučio čl. 675. Katekizma Katoličke Crkve o kojemu i sam često razmišljam. Govori o drugom Kristovom dolasku: "Prije nego Krist dođe, Crkva će proći zadnje iskušenje koje će uzdrmati vjeru mnogih, progoni koje će iskusiti njezino stado na zemlji otkrit će do kraja "misterij zla". Ljudi će i pod cijenu otpada od istine biti zaluđeni lažnom vjerom koja naoko nudi rješenje za njihove probleme. Ne tvrdim da smo sad na pragu toga, ali taj tekst može pomoći da se lakše orjentiramo. Pomaže nam suočiti se s istinom da kao katolici nismo predodređeni za ono što ljudi smatraju uspjehom, odnosno da bi nas mase slavile. Naš je trijumf drugačije vrste. Naš je trijumf da se sjedinimo s Kristom na križu, da mu postanemo slični i tako zaslužimo nebo. Naša nada leži i u križu i u uskrsnuću.





srijeda, 18. lipnja 2014.

Alter Christus







U Crkvi, svećenik je obilježen neizbrisivim biljegom koji postiže da je on alter Christus: samo on može prinijeti svetu Misnu žrtvu. Luther je smatrao da je razlika između klera i laikata ,,prvi zid koji su Rimljani (Rimokatolička Crkva, op. ur.) podigli"; svi kršćani su svećenici, a pastor samo izvršava funkciju predsjedanja na evangeličkoj misi.

Koliko smo puta čuli riječ "predsjedanje" za biskupe i svećenike u novoj Misi. Besmislena postkoncilska koncelebracija mnoštva svećenika koji su okupljeni oko stola i ne znaju što će sa sobom, samo je potvrdila modernističku tezu o "predsjedanju" i dala mu legitimitet zajamčen novim obredom. [moja op.] No, u katoličkoj vjeri, svećenik je onaj koji celebrira Misu; on je taj koji prinosi kruh i vino. Misao o predsjedatelju je preuzeta izravno iz protestantizma. Vokabular prati promjenu ideja.

Možemo vidjeti da je Novus ordo Missae, tj. novi obred koji je prihvaćen poslije Koncila, sastavljen po protestantskom nacrtu, ili u svakom slučaju, opasno blizu tome. Za Luthera, Misa je bila žrtva hvale, takoreći čin hvale, čin zahvaljivanja, ali sigurno ne žrtva zadovoljštine u kojoj se obnavlja i primjenjuje žrtvu križa. Za njega se žrtva križa dogodila u određenom trenutku u povijesti, te je zatvorena u toj povijesti; Kristove zasluge mogu se primijeniti na nas samo vjerom u njegovu smrt i uskrsnuće. Nasuprot tome, Crkva drži da se ova žrtva na mistični način ostvaruje na oltarima u svakoj Misi, na nekrvni način, odvajanjem Tijela i Krvi pod prilikama kruha i vina. To obnavljanje omogućuje da se Kristove zasluge primijene na prisutne vjernike, čineći ovaj izvor milosti trajnim u vremenu i prostoru. Matejevo Evanđelje završava riječima: ,,I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta".



Sve je međusobno povezano. Napadom na temelj građevine, ona se potpuno uništava. Ako nema više Mise, nema ni svećenika. Prema obredniku je (kod ređenja), prije nego što su ga izmijenili, biskup govorio: ,,Primi vlast da prinosiš Bogu svetu žrtvu i da slaviš svetu Misu kako za žive tako i za mrtve, u ime Gospodnje". Prije toga je blagoslovio ruke ređenika govoreći: ,,da štogod blagoslove, bude blagoslovljeno, i da štogod posvete bude posvećeno". Vlast koja se predaje izražena je bez nejasnoća: ,,Da za spasenje tvoga naroda i po svojem svetom blagoslovu, mogu učiniti pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv tvoga božanskog Sina".

Danas biskup kaže: ,,Primi prinos svetog naroda da ga prineseš Bogu". Tu se novog svećenika čini prijenosnim sredstvom, umjesto onim koji ima ministerijalno svećeništvo i prinosi žrtvu. Ta zamisao je potpuno drukčija. U svetoj Crkvi svećenik se oduvijek promatrao kao onaj tko ima biljeg, koji se podjeljuje sakramentom svetoga reda. A ipak možemo vidjeti biskupa koji nije ,,suspendiran", kako piše: ,,Svećenik nije netko tko čini ono što obični vjernici ne mogu; on nije ,drugi Krist' više nego bilo koja druga krštena osoba." Taj biskup je jednostavno izveo zaključke iz učenja koje prevladava od Koncila, te iz liturgije.





utorak, 17. lipnja 2014.

Tajni Koncil - Drugi vatikanski sabor i masonerija







(Rim) Prigodom 50 obljetnice Koncila i masoni se bave Drugim vatikanskim saborom. U Rimu je priredio, nitko manji nego Veliki Orijent Italije, 12. lipnja predstavljanje knjige na temu ,,Tajni koncil". Predstavljena je istoimena knjiga koju je napisao novinar Ignazio Ingrao, suradnik talijanske državne televizije RAI i vatikanist tjednika Panorama. Podnaslov glasi: ,,Tajne, intrige i igre moći događaja koji je izmijenio lice Crkve". Knjiga je objavljena u katoličkoj izdavačkoj kući Piemme, Sestara sv. Pavla.


Otmjeni progresivno-masonski krug 


Veliki Orijent, vrlo pažljiv kod teme Drugi vatikanski koncil, okupio je otmjeni progresivni krug. ,,Tajni koncil" je najvažnijoj talijanskoj obedijenciji tako važan da Veliki meštar osobno stupa u akciju. Jedno je posebno poglavlje (,,Masoni na Koncilu") posvećeno "braći" s pregačom. Ni knjiga ni poglavlje nisu optužba, nego više ,,igra kod kuće" kako je rekao Veliki meštar. Uz autora, Ignazia Ingraa sjedio je Stefano Bisi, novi Veliki meštar Velikog Orijenta Italije, Alberto Melloni, voditelj progresivne ,,Bolonjske škole" koji zahvaljujući ujedno i Njemačkoj biskupskoj konferenciji drži gotovo monopol u službenoj koncilskoj interpretaciji i propagira tezu pozitivne rupture, prekida s predkoncilskim vremenom.

Sklonost ovome usmjerenju ima i džender-teologinja Marinella Perroni, stručnjak za Novi zavjet na papinskom benediktinskom sveučilištu svetog Anzelma u Rimu. Moderiranje je bilo u rukama lijevo orijentiranog katoličkog novinara Marca Politija. Zanimljivo dijaloško umreženje progresivnih dijelova Katoličke Crkve i masonerije.


,,Anticipacija" Crkve sutrašnjice 


Veliki Orijent Italije piše na svojoj internetskoj stranici o knjizi:

,,Razumjeti tako inovativan i pragmatičan događaj kakav je bio Drugi vatikanski koncil, a ne činiti to kroz službeno čitanje, nego kroz svjedočenja i do sada neobjavljene dokumente, pruža mogućnost, ići ka korijenima onoga što se danas događa u Katoličkoj Crkvi. Proučavati Koncil od jučer pomaže nam anticipirati Crkvu sutrašnjice. Papa Franjo je nastavio sa svjedočenjem svojih prethodnika (Ivana XXIII. i Pavla VI.) jaku i prihvatio odlučnu obvezu provedbe Koncila. Crkva u dijalogu koja je usmjerena prema rubovima kako to argentinski papa želi, uzor je koji su koncilski oci htjeli ostvariti."


Koncil gotovo ,,Domaća igra" za masone? 



Na kraju predstavljanja knjige rekao je veliki meštar Bisi: "Zbilja bi mi bilo drago znati što papa Franjo misli o masoneriji". U svom govoru Veliki je meštar pokazao da se raduje zbog "otvorene spremnosti na dijalog" dijelova Crkve o temama kao "ljudska prava". "Koncil" je ovdje ,,postigao izvanredne stvari".

Dijalog o Koncilu čini mu se katkad kao ,,domaća igra": ,,Najdublje sam uvjeren da na području ljudskih prava i slobode mogu postojati plodonosni kontakti između Katoličke Crkve i ljudi druge vjere. Mislim da je vrijeme više ujedinjavati nego dijeliti, i uvjeren sam da se može pronaći vrijedna točka susreta i dijaloga."

Aludirajući na 20. rujna kada masonerija svake godine slavi pobjedu nad Crkvenom Državom, Veliki je meštar rekao: ,,Sljedeći 20. rujna bi se trebao obilježiti zbog jednog drugog prodora, prodora koji služi da se poruše zidovi koji dijele različite svjetove koji se žele susresti. Postoji velika nužnost za povezivanjima. To je i bila poruka Drugog vatikanskog koncila koji je prije 50 godina otvorio jednu novu eru unutar katoličkog svijeta. Poruka koja se danas s Bergogliovim pontifikatom puni novim i vrlo jakim inovativnim zamahom koja izrasta iz volje da se Crkva iznova modelira u njezinoj fizionomiji, pregleda dušobrižništvo međuljudskih odnosa, ponovno prepozna vrijednost metoda koje su uvedene po onom izvanrednom koncilu koji se dogodio od 1962. do 1965. pod papama Ivanom XXIII. i Pavlom VI.: otvorena i demokratska debata i intenzivno slušanje društva."

Novinar Stefano Bisi je od 6. travnja 2014. Veliki meštar Velikog Orijenta Italije i nasljednik Gustava Raffija. Bisi dolazi iz toskanskog i umbrijskog socijalističko-masonskog miljea. Veliki Orijent Italije, utemeljen 1805. godine u Milanu, potječe od Napoleonovog posinka Eugena Beauharnaisa koji je kao potkralj Italije, koja je bila vazalna država Francuske, bio prvi Veliki meštar.






ponedjeljak, 16. lipnja 2014.

Kako je uopće moglo doći do Koncila? (I.)







Da bismo mogli razumjeti Drugi vatikanski koncil i reforme proistekle iz njega, valja se ponajprije pozabaviti našim vremenom u kojem se Koncil dogodio. Pozabavimo se ponajprije našim vremenom i poslušajmo što o našem vremenu govori pater Franz Schmidberger u svom djelu "Time bombs of Vatican II".

Donoso Cortés, veliki španjolski državni filozof XIX. stoljeća, ustvrdio je da je naše vrijeme opterećeno dvjema zabludama: jedna se zabluda odnosi na Boga, a druga na čovjeka. Jedna zabluda sadržava napad na Božju prisutnost u ovom svijetu. Ona nadomješta kršćansku, biblijsku sliku svijeta, sliku svijeta koja pripada Tradiciji deističkom slikom, mišlju jednog Boga koji se umirio te svijet pripušta svom vlastitom razvoju i svom vlastitom usudu.

U konačnici se time dovodi u pitanje Božja apsolutnost, suverenitet i jedinstvenost; jer njegova ovosvjetska prisutnost i njegovo upravljanje svijetom potječu od ovoga njegova božanskog bića. Iz toga proistječe nijekanje cijelog nadnaravnog reda vrijednosti i spasenja. Jer ako je Bog samo misaona konstrukcija, apstraktna ideja koja se ne miješa ni u život pojedinca, a niti naroda, onda nije bilo ni Utjelovljenja, onda nema Crkve, žrtve, sakramenata, niti navještanja vjere.

Druga se zabluda, kaže Donoso Cortés, tiče čovjeka. ,,Čovjek je", tako kaže naš prosvijećeni suvremenik,  ,,dobar, on nije opterećen istočnim grijehom, bez grijeha je začet, bez grijeha rođen. A sukladno tome nije mu potrebno otkupljenje, nego samo i jedino odgoj i razvoj darovitosti koje su u njemu. To dovodi do toga da se ne spoznaje križ Kristov i da se odbija sveta misna žrtva kao njegov produžetak s njegovim stvarnim pomirbenim karakterom. Čovjeku navodno ne treba pokora, odricanje, mrtvljenje i svladavanje samog sebe, svatko je štoviše dobar, prijatelj ljudi, pomirljiv i ljubazan. Upravo je ovo Rousseau već navijestio svijetu, civilizaciju i kulturu označio pokvarenošću, iz toga izveo svoj ,,povratak prirodi" s ,,Contrat social" (Društvenim ugovorom).

Ovaj je postulat dobrim dijelom ušao u filozofiju i ponajprije u modernu teologiju. U odgojnom području vodi napuštanju načela autoriteta, odmaku od borbe protiv loših nagnuća, protiv svega grješnoga i lošega, od ukora i kazne. U politici se najčešće pokušava razbiti slike o neprijatelju i pripisati se iluzornom pacifizmu. U javnom mišljenju to dovodi do bezgranične vjere u napredak, do beskrajnog optimizma glede spasenja koji vjeruje u mogućnost razumijevanja i ujedinjenja među ljudima čime raj na Zemlji drži ostvarivim i ovoj iluziji zbilja posvećuje sve svoje snage.

U ovu situaciju provaljuje Drugi vatikanski koncil koji bih označio najvećom nesrećom XX. stoljeća. Je li moguće opravdati istinski Koncil, odvojiti ga od duha Koncila i ,,virtualnog Koncila" medija? Ili je već sam Koncil uzrokom ove velike krize koja je poharala Katoličku Crkvu?


pater Franz Schmidberger
Poslušajmo što dalje govori pater Franz Schmidberger. Drugi vatikanski koncil nije ništa drugo učinio nego ovaj cijeli mentalitet moderne, liberalnosti, permisivnog morala tako reći ,,propisao", kodificirao, preuzeo u okrilje Crkve. Promatramo li pobliže stvari, ne možemo izbjeći ne okriviti Koncil zbog tri velika grijeha.

Prvi je grijeh propust jasnog izuzimanja istine i osude zablude, želja da se održi čisto pastoralni Koncil. Drugi glavni grijeh odnosi se na prihvaćanje dvoznačnih pojmova koji dopuštaju različita tumačenja. Vodeći progresisti koji su potajno nadzirali Koncil, koji su se urotili u takozvanoj ,,Rajnskoj alijansi" o kojoj možete pročitati u izvrsnoj knjizi p. Ralpha Wiltgena: "The Rhine flows into the Tiber" - svjesno su i hotimično unijeli u Koncil dvoznačne formulacije i pojmove kako bi potom na kraju Koncila, u pokoncilskom vremenu, stvarali za njih povoljne jednoznačne zaključke. A treći smrtni grijeh sastoji se u tome da su u koncilske dokumente preuzete izjave koje već idu na rub hereze.

Koliko mogu vidjeti, osobito koncilski dekreti igraju kobnu ulogu:


1. Dekret o ekumenizmu ,,Unitatis redintegratio",

2. Takozvana dogmatska Konstitucija o Crkvi ,,Lumen gentium", pri čemu u ovoj posljednjoj poglavito dvije točke imaju dalekosežne posljedice dok se ostalom tekstu inače ne bi previše moglo zamjeriti,

3. Dekret o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ,,Nostra aetate",

4. Dekret o vjerskoj slobodi ,,Dignitatis humanae",

5. Dekret o Crkvi u suvremenom svijetu: ,,Gaudium et spes".






nedjelja, 15. lipnja 2014.

Prvi anglikanski homo-biskup se rastavio




Episkopalni "biskup" Gene Robinson



Gene Robinson, jedan od najutjecajnijih "kršćanskih" homo-aktivista želi za sebe zadržati episkopalno prvenstvo dekadencije.

Robinson je rođen 1947. godine, podrijetlom iz Lexingtona (Kentucky). Pripada episkopalnoj crkvenoj zajednici koja je američka verzija Anglikanske crkve. Tijekom teološkog studija se oženio, a 1973. je zaređen za episkopalnog pastora. U braku je imao dvoje djece. 1986. se rastavio od svoje supruge.


Robinson uvijek želi biti prvi 


Od 1989. otvoreno je živio s homoseksualcem Markom Andrewsom u vezi i djelovao je kao homo-propagandist u Episkopalnoj crkvi. 2003. godine je Robinson unatoč ili upravo zbog vlastite homoseksualnosti izabran za episkopalnog biskupa u New Hampshireu. Zbog toga konflikta se gotovo raspala Anglikanska svjetska zajednica i odvojile su se mnoge episkopalne zajednice koje su se vratile u jedinstvo Katoličke Crkve.

Sada je prvi episkopalni biskup objavio da su se on i njegov perverzni partner rastavili. Novi primat za šezdesetsedmogodišnjeg Robinsona. U jednom članku za The Daily Beast iznio je homo-apstruzna stajališta: ,,Moja vjera u brak se time neće smanjiti što se rastavljam od nekoga koga sam jedno vrijeme volio. Ljubav može potrajati i kad brak nije trajan."


Pitamo se, jesu li našim modernistima ovakva čudovišta uzori?! Upozorava li se naše vjernike na posljedice ovog slobodnog pada u liberalizam. Želimo li mi da jednog dana dospijemo u ovakvo bezizlazje?! Sve te lijepe riječi o ukidanju celibata, dopuštanju Pričesti rastavljenima, ponovno (civilno) vjenčanima, toleriranje grijeha vodi do bezboštva, stvaraju strukture anticrkve koja se ruga zakonu našega Gospodina Isusa Krista! Neka nas dragi Bog sačuva svega toga!





petak, 13. lipnja 2014.

Napadnuti svećenici Bratstva sv. Petra (FSSP)





Pater Kenneth Walker



U Phoenixu (Arizona) izvršen je napad na dva svećenika Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP). Posrijedi je najvjerojatnije bio pokušaj pljačke. Ranjen je dvadesetosmogodišnji  Father Kenneth Walker koji je u bolnici podlegao ozljedama. Napadnut je i pedesetšestogodišnji Father Joseph Terra koji je zbog teških ozljeda još u bolnici. On je ipak uspio podijeliti subratu sakramente umirućih.

Skupina se vjernika već nekoliko sati nakon napada, još u noći, okupila u crkvi Bratstva sv. Petra u Phoenixu kako bi molila za oba svećenika. Mnogobrojni su pozivi na molitvu objavljeni na internetu, među njima i poziv Distrikta Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. u SAD-u: ,,Premda svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nisu poznavali ove svećenike Svećeničkog bratstva sv. Petra, ipak smo zbog svećeništva koje nas povezuje potaknuti žaliti za bolnim gubitkom Fathera Walkera. U ovome duhu obitelji fathera Kennetha Walkera i njegovoj zajednici izričemo svoju sućut. Molimo naše vjernike da prikažu svoje molitve za njegov mir duše: requiescat in pace. Vašim molitvama preporučujemo i ozdravljenje Fathera Josepha Terrae."

I mi se priključujemo ovome pozivu u tuzi zbog nasilne smrti mladog tradicionalnog svećenika.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!





Ave Maria...




Dok je sveti Dominik propovijedao ovu pobožnost u Carcassoné-u, jedan krivovjernik je ismijavao čudesa i petnaest otajstava svete Krunice i to je sprječavalo obraćenje krivovjernika. Za kaznu Bog je dopustio da bude opsjednut od petnaest tisuća demona. Njegovi su ga roditelji tada doveli blaženom ocu kako bi ga oslobodio od zlih duhova. On je počeo moliti i potaknuo je mnoštvo da s njim na glas moli svetu Krunicu. I tada, na svaku Zdravo Mariju, presveta Djevica je izgonila iz tijela krivovjernika sto đavola u obliku gorućeg ugljena. Posve oslobođen, onaj nesretnik se zakletvom odrekao svojih zabluda, obratio se i htio se upisati u Bratovštinu svete Krunice. Potreseni ovom kaznom i snagom svete Krunice mnogi drugi krivovjerci slijedili su njegov primjer.


Učeni Cartagena, iz Reda svetog Franje, izvješćuje, skupa s mnogim drugim autorima, da su 1482. godine, kada su cijenjeni o. Jakov Sprenger i njegovi redovnici, radili s velikom marljivošću kako bi ponovno uspostavili Bratovštinu svete Krunice u Kölnu, dva poznata propovjednika, ljubomorna na velike plodove koje su ovi ubirali po ovoj pobožnosti, počela su je ozloglašavati u svojim propovijedima, i pošto su bili vrlo talentirani i cijenjeni, odvraćali su mnoge od ulaska u Bratovštinu. Jedan od dvojice pak, kako bi bolje uspio u zloj nakani, napisao je o tome propovijed koju je trebao održati u nedjelju. Kada je došlo vrijeme za propovijed on se nije pojavio; čekali su ga, tražili i našli mrtvog. Umro je, a da nikoga nije bilo uz njega da mu pomogne.


Drugi propovjednik, uvjeren da je ovaj događaj ovisio samo o prirodnim uzrocima, odlučio je zamijeniti ga u zloj nakani da se ukine Bratovština svete Krunice. Ali za vrijeme propovijedi Bog ga je kaznio paralizom koja mu je oduzela kretanje i govor. Tada on priznajući svoju i koleginu krivicu, zazva u svom srcu Presvetu Djevicu, obećavajući joj da će posvuda propovijedati svetu Krunicu istom gorljivošću kojom se borio protiv nje; preklinjao ju je da mu zbog toga povrati snagu i glas. Presveta Djevica mu je uslišala želju, a on se, nakon što je odjedanput ozdravio, ustao promijenjen, te od progonitelja postao apostol svete Krunice.


Siguran sam da će jaki i kritički duhovi našeg doba, čitajući ove izvještaje, posumnjati u njihovu vjerodostojnost, kao što to uvijek i čine. A ipak ja nisam učinio ništa drugo, nego sam ih prepisao od dobrih suvremenih pisaca i djelomično iz nedavno tiskane knjige dominikanskog oca Antuna Thomasa, koja se zove Mistični Ružičnjak. Uostalom svi znaju da postoje tri vrste vjere kojom trebamo vjerovati izvještajima. Događajima ispričanim u Svetom Pismu moramo vjerovati božanskom vjerom; svjetovnim pričama koje se ne protive razumu i koje su napisali ozbiljni pisci trebamo vjerovati ljudskom vjerom; pobožnim pričama koje nam prenose razboriti pisci, koje se ne protive ni vjeri ni moralu, iako su ponekad izvanredni, trebamo vjerovati pobožnom vjerom.


Ne treba biti previše lakovjeran, ali ni previše kritički nastrojen i u svemu treba održavati zlatnu sredinu ako se želi saznati gdje su istina i krepost. A ja sam uvjeren da kao što ljubav lako vjeruje svemu što nije protivno vjeri i dobrom ponašanju: Ljubav sve vjeruje (1 Kor 13, 7), isto tako oholost navodi da se poriču skoro svi nadnaravni događaji, iako utvrđeni, pod izlikom da ih nema u Svetom Pismu. Ovo je zamka koju je postavio Sotona i u koju su pali krivovjernici koji poriču tradiciju i u koju padaju, a da to i ne primijete, današnji kritički duhovi koji ne vjeruju ono što ne razumiju ili što ne pristaje uz njihov duh. Ne vjeruju zbog ikakvog drugog razloga osim zbog svoje oholosti i umišljene samodostatnosti svoga duha.

Krivovjernici i svi đavolski sinovi, koji imaju očigledne znakove odbačenja, preziru Zdravomariju. Doduše, još nauče Oče naš, ali ne i Zdravo Marijo: radije bi sobom nosili zmiju, nego li Krunicu ili ružarij. Također i među katolicima, oni koji imaju predznak osude ne mare za Krunicu i ružarij, zapostavljaju molitvu Krunice ili je izmole mlako i u žurbi. 

Moja Zdravo Marijo, moj Ružarij, moja krunica je moja molitva; to je moje najsigurnije sredstvo kako bih razlučio one koji su vođeni Duhom Božjim od onih koji su u zabludama zloga duha. Ja sam poznavao duše koje izgleda kao da su letjele kao orlovi preko oblaka po njihovoj uzvišenoj kontemplaciji, a bile su na žalost prevarene od đavla. Mogao sam otkriti njihovu zabludu samo pomoću Zdravomarije i Ružarija jer su je oni odbacivali kao onu molitvu koja ne zaslužuje njihovo poštovanje.


Zdravomarija je jedna nebeska i božanska rosa koja, padajući u dušu predodređenika, donosi čudesnu plodnost i proizvodi svaku vrstu kreposti. I što više je duša natopljena ovom molitvom, to više postaje prosvijetljena u duhu, rasplamsana u srcu i ojačana protiv svakog svog neprijatelja. Zdravomarija je jedna prodorna i usijana strelica: ako je jedan propovjednik sjedini s Božjom Riječju koju propovijeda, dobija snagu da probode, protrese i obrati i najtvrđa srca, pa sve i ako nije nadaren velikim prirodnim talentom za propovijedanje. Bila je to otajstvena strijela koju je presveta Djevica - kako sam već rekao - preporučila sv. Dominiku i bl. Alanu kao najučinkovitije sredstvo za obraćenje krivovjernika i grješnika. Otada propovjednici imaju običaj - tvrdi sveti Ante Padovanski - moliti Zdravomariju prije svojih propovijedi.


Jednog dana naš Gospodin Isus Krist ukaza se sv. Gertrudi. Videći ga kako broji zlatnike, svetica se usudi pitati što to broji: ,,Brojim tvoje Zdravomarije - odgovori Isus; one su zlatnici po kojima se zadobiva Raj." Pobožni i učeni Suarez, iz Družbe Isusove, toliko je cijenio anđeoski pozdrav da je običavao reći: ,,Rado bih dao sve svoje znanje za vrijednost samo jedne Zdravomarije".


Sam bl. Alan izvješćuje u 69. poglavlju svojeg Psalterija, kako se jedna redovnica, jako pobožna prema svetoj Krunici, poslije svoje smrti ukazala svojoj susestri i rekla: ,,Kad bih se mogla vratiti u život i izmoliti samo jedanput Zdravo Marijo, makar i bez puno žara, za zasluge samo ove molitve, rado bih ponovno trpjela sve velike patnje prije smrti". Napominjem da je ona godine i godine prije smrti jako trpjela.


Mihael de Lisle, biskup Salubrijski, učenik i suradnik blaženog Alana de la Roche, u obnovi pobožnosti Svete Krunice, tvrdi da je anđeoski pozdrav, pobožno izmoljen u čast Presvete Djevice, lijek protiv svakoga zla koje bi nas moglo mučiti. Vjeruj mi, dragi subrate svete Krunice, želiš li doći do visokog stupnja molitve, bez pretvaranja i opasnosti od pada u đavolske obmane, u koje redovito padaju pobožne osobe, moli svaki dan, ako možeš, cijeli ružarij ili barem jednu Krunicu. Može biti, da si s Božjom milošću, već stigao do toga. Ako želiš ostati i napredovati u poniznosti, moli svetu Krunicu. Duša koja svakodnevno vjerno moli svetu Krunicu, nikada neće biti formalno krivovjerna niti je može đavao prevariti. Ovu tvrdnju bih potpisao svojom krvlju.


Ako te Bog, po svojem milosrđu, privlači k sebi dok moliš Krunicu, tako snažno kao što je to činio i s nekim svecima, pusti se privući, prepusti se njemu, pusti da On djeluje i moli u tebi, a na svoj način moli Krunicu; i ovo će ti biti dovoljno za jedan dan. Međutim, ako si samo u aktivnoj kontemplaciji ili uobičajnoj molitvi i miru, u Božjoj prisutnosti i ljubavi, onda imaš još manje razloga ostaviti Krunicu.



Presveta Djevica je objavila bl. Alanu da su se najokorjeli grješnici kajali i gorko oplakivali svoje grijehe, čim bi sv. Dominik počeo propovijedati Krunicu. Čak su i mladići činili nevjerojatne pokore. Gdje god je propovjedao Krunicu, gorljivost i poticaji su bili toliko veliki da su se grješnici obraćali dajući svima dobar primjer svojom pokorom i promjenom života. Otkada je đavao pobijeđen po poniznosti i Muci Isusa Krista - piše kardinal Hugues - gotovo da više ne može napasti dušu koja je oboružana razmatranjem ovih otajstava. I ako je napadne, onda je sramotno poražen. Obucite se dakle u bojnu opremu Božju. (Ef 6, 11) Uzmite ovo Božje oružje, svetu Krunicu, i satrt ćete glavu đavlu i oduprijet ćete se svim napastima. Vjerojatno zbog toga razloga čak i jednostavni predmet svete krunice budi toliko straha kod đavla da su se sveci često njome služili kako bi ga okovali u lanac i istjerali iz tijela opsjednutih kako nam to svjedoče mnogi događaji.


Otac Dorland izvješćuje da je Blažena Djevica Marija rekla časnom božjem sluzi kartuzijancu Dominiku, koji je bio jako privržen svetoj Krunici, a 1481. je boravio u Trebiri: ,,Svaki put kada vjernik moli Krunicu u stanju milosti razmatrajući otajstva života i Muke Isusove, zadobije potpun i cjelovit oprost za svoje grijehe." I bl. Alanu Ona je rekla: ,,Znaj, iako su dani mnogi oprosti mojoj Krunici, da ću ja nadodati mnoge druge za svakih pedeset Zdravomarija onima koji će ih pobožno moliti u stanju milosti na koljenima. Onome tko bude ustrajao u molitvi Krunice pod ovim uvjetima i razmatrao petnaest otajstava, isprosit ću mu na kraju njegova života, kao nagradu za vjerno služenje potpuni oprost svih krivnji i kazni za sve njegove grijehe.


Sve ovo neka ti se ne čini nemogućim jer je to meni lako budući da sam Majka nebeskog Kralja, ako sam naime puna milosti, mogu je u izobilju dati svojoj dragoj djeci."



Sv. Ljudevit Louis-Marie Grignion de Montfort 





srijeda, 11. lipnja 2014.

Modernistički katekizam za pripravu budućih krizmanika







Radi se o svojevrsnom katekizmu "Snagom Duha", za buduće krizmanike, s podnaslovom Uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice priprava za sakramenat Potvrde (Krizmu). Izdavač je Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., naklada 80.000 primjeraka, XX. izdanje. Imprimatur: Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, br. 2260/77. Plod je zalaganja više autora, ekipe PAKS-a i suradnika. Knjiga je tijekom svog nastajanja, velikim dijelom, provjeravana u praktičnom radu s brojnim katehetama i katehisticama na katehetskim seminarima, na Katehetskoj ljetnoj školi i Zimskoj katehetskoj školi te u vjeronaučnom radu s odraslijom djecom, mladima i odraslima. Ova se knjiga izdaje >ad experimentum<.

Posebice je zanimljivo poglavlje o ekumenizmu i međureligijskom dijalogu koje plijeni pozornost svojom suptilnom indoktrinacijom mladih katolika. Pažnju su mi odmah privukle "molitve" lažnih religija na početku poglavlja, koje se nalaze na 121. stranici pod naslovom Susret s ljudima drugih religija. Donosim vam nekoliko "molitvi" da vidite o čemu se zapravo radi. Iza toga autori daju presjek hinduističkih duhovnosti u lijevom stupcu s dodatnim tekstovima Čandogja upanišade, Jadjur-vede, Rig-vede, Bhagavad Gite i Kurala (>Knjiga dvostiha<). Tu se solidnom i potrebnom studioznošću za ciljani uzrast obrađuju hinduizam, budizam, islam, židovstvo, te dva teksta Katolička Crkva i nekršćanske religije, i članak: I u drugim religijama prepoznajemo svjetlo i snagu Božjega Duha. Na kraju poglavlja sve je začinjeno tekstom Razgovor i zadaci da bi se utvrdilo prethodno gradivo i učenike natjeralo na razmišljanje i provedbu znanja u vjerničkoj praksi.






Molitve lažnih religija iz "katoličkog" katekizma:


Naš otac, naš stvoritelj, naš gospodar, 
koji zna sva mjesta, sva postojanja, 
Jedan Jedini koji nosi imena mnogih bogova, 
za Njega stvorovi pitaju, za Njim tragaju. (Indija, Rig-veda, X, 82.3)


Neka je mirna zemlja i miran eter, 
neka su mirna nebesa, mirne vode i mirno bilje, 
neka u miru raste drveće. 
I svi mi bogovi donijeli mir 
I mir neka nam udijeli ovaj mironosni pjev. 
Ovim ću pjevanjem blagotvornim 
smiriti sve što je strašno i okrutno 
i sve što je grešno. 
Da sve postane blago i svečano. (Indija, Atharva-veda, XIX, 9) 


Žena: O Bože, kome se sad molim, daj mi dijete! 
Ti, koji nam daješ sunce i koji nam šalješ kišu koja naša zalijeva polja, što nam donose plodove! 
Zbor: Tebi, samo tebi, mi se sada molimo! 
Žena: O ti najsvjetlija zvijezdo, što nam svijetliš s visoka! 
Zbor: Tebi, samo tebi, mi se sada molimo! 
Žena: O ti, svemoćni gospodaru miomira i cvijeća! 
Zbor: Tebi, samo tebi, mi se sada molimo! 
Žena: Tebi, koga zazivamo i koji nas sluša na nebesima! 
Zbor: Tebi, samo tebi, mi se sada molimo! (Afrika, Obredna pjesma ženâ u povodu rođenja djeteta) 


Ti, o savršeni gospodaru Svemira, 
Koji sjajiš nad svim bićima i stvorovima, 
Poput tihe zrake mjesečeve svjetlosti 
Nad vodama dalekim - 
Tvoje milosrđe ne zaboravlja od nas nikoga! 
I Tvoj veliki čamac, prepun svjetlosti, 
Svakog dana diže svoje sidro 
Obilazeći mirno more našeg bola i našeg očaja! 
Jer Ti si velik tješitelj bolesnih i nesretnih, 
Nas, koji smo svi nakon smrti pozvani 
U Tvoje dvore obasjane mjesečevom svjetlošću. (Kina, Molitvena pjesma nad mrtvima, II. st.) 


O naš uzvišeni oče, 
Ti početku i izvore svakoga života, 
Daj nam vječnu sreću, 
Svim srcem mi te molimo! 
Jer mi ne živimo svoj život 
Već život Onoga što vlada na nebu! 
I mi ne izvršavamo svoje čine 
Već svetu volju Onoga 
Što oduvijek živi na nebesima! 
Stoga neka nas tvoj veliki Duh, 
Izvor svake mudrosti, obilja i vječne sreće 
Što nam se otkriva u svakom času 
Našeg mukotrpnog života 
Povede pravim putem k tvojoj Svjetlosti. (Japan, Molitva Svevišnjem gospodaru svemira, X. st.) 


Slava i hvala Bogu, Gospodaru svjetova, 
Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, 
Gospodaru Sudnjega dana! 
Samo Tebe obožavamo 
i samo od Tebe tražimo pomoći. 
Uputi nas na pravi put, 
na put onih koje si obasuo 
blagodatima svojim... (Kur'an, islamska sveta knjiga) 


Napominjem da sam poganske molitve doslovce prepisao. Idealno se uklapaju u ekumenske i međureligijske susrete, poput onih u Asizu 1986. godine. Sada obratite pažnju na fotografiju nove i ružne katoličke arhitekture i spojite je s ekumenskom i međureligijskom "duhovnošću" i filozofijom. Dobit ćete odgovore na neka pitanja i rezonirati spomenutu problematiku u novom svjetlu.






Plod nečije nove "duhovnosti"...





ponedjeljak, 9. lipnja 2014.

Mons. Marcel Lefebvre: O istinskoj i krivoj poslušnosti







Nedisciplina je posvuda u Crkvi. Svećenički odbori šalju zahtjeve svojim biskupima, biskupi zanemaruju papinske opomene, čak se ni preporuke ni odluke Koncila ne poštuju, a ipak ne čujemo da itko spominje riječ ,,neposlušnost", osim kada se ona odnosi na katolike koji žele ostati vjerni tradiciji i jednostavno čuvati vjeru. Poslušnost je ozbiljna stvar; ostati ujedinjen s crkvenim Učiteljstvom i posebno s vrhovnim svećenikom, jedan je od uvjeta spasenja. Duboko smo toga svjesni i nitko nije dublje povezan s trenutno vladajućim Petrovim nasljednikom ili je bio povezaniji s njegovim prethodnicima nego što smo mi. Ovdje govorim o sebi i mnogim vjernicima koji su istjerani iz crkava, kao i o svećenicima koji trebaju slaviti Misu u štagljevima kao za vrijeme francuske revolucije, i organizirati alternativne satove katekizma, u gradovima kao i na selima.

Povezani smo s papom dok god izražava apostolske tradicije i nauk svih njegovih prethodnika. Sama definicija Petrovog nasljednika jest da je on čuvar tog pologa. Pio IX. uči nas u Pastor Aeternus: ,,A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola". Autoritet koji je naš Gospodin općenito povjerio papi, biskupima i svećenicima, stoji u službi vjere. Izvršavati zakone, odredbe, autoritet za uništavanje katoličke vjere, a ne da bi se posredovao život, znači prakticirati duhovni abortus ili kontracepciju. Zato smo mi podložni i spremni prihvatiti sve što je u suglasju s našom katoličkom vjerom, kao što se ona naučava dvije tisuće godina, ali odbacujemo sve što je tome protivno.

Jer činjenica je da je teški problem opteretio savjest i vjeru svih katolika tijekom pontifikata Pavla VI. Kako je mogao papa, kao pravi Petrov nasljednik kojemu je obećana pomoć Duha Svetoga, upravljati najtežom i najzamašnijom destrukcijom Crkve u njenoj povijesti unutar tako malo vremena, nešto što nikad nije postigao u svom djelovanju nijedan herezijarh? Jednoga dana ćemo na to pitanje morati dobiti odgovor.

U prvoj polovici petog stoljeća, sv. Vinko Lerinski, koji je bio vojnik prije nego se posvetio Bogu, poznat po tome što je ,,dugo bio razbacan na moru života prije nego je našao sklonište u luci vjere", ovako je govorio o razvitku dogme: ,,Neće li biti razvoja u vjeri Kristove Crkve? Da, nesumnjivo će biti nekih veoma važnih razvitaka, one vrste koji će osigurati napredak u vjeri a ne njezinu promjenu. U tijeku vremena važno je da znanje, razumijevanje i mudrost rastu u punini kao i dubini, u svakom pojedincu i u crkvama; osiguravajući uvijek identitet dogme i kontinuitet misli".

Sveti Vinko koji je i sam osjetio potrese krivovjerja, daje pravilo kojim se treba rukovoditi, i vrijedi i nakon 1500 godina: ,,Što bi katolički kršćanin trebao učiniti ako neki dijelovi Crkve dolaze do točke da se otkinu od sveopćeg zajedništva i sveopće vjere? Što da učini nego da se opredijeli za opći dio zdravog tijela, umjesto gangrenoznog i pokvarenog uda? I ako neka nova zaraza ulaže sve napore da otruje, ne samo male dijelove nego svu Crkvu odjednom, njegova će briga biti da se priljubi uz starinu koju očito ne može više zavesti bilo koja zavodljiva novotarija". (...)

Upravo zbog toga što prosuđujemo da nam je vjera ugrožena postkoncilskim reformama i strujanjima, imamo dužnost otkazati poslušnost i čuvati tradiciju. Dodajmo još tome da je najveća usluga koju možemo učiniti Crkvi i Petrovom nasljedniku, to da odbacimo reformiranu i liberalnu Crkvu. (...)

Ne prihvaćam tu novu religiju. Ona je liberalna, modernistička religija koja ima svoje bogoštovlje, svoje svećenike, svoju vjeru, svoj katekizam, svoju ekumensku Bibliju koju su udruženo prevodili katolici, židovi, protestanti i anglikanci, ima sve za svakoga, udovoljavajući svakom tako da se često žrtvuje tumačenje Učiteljstva. Ne prihvaćamo tu ekumensku Bibliju. Postoji Biblija koja je od Boga; to je njegova Riječ koju nemamo pravo miješati s ljudskom riječju. Kad sam bio dijete, Crkva je svugdje imala istu vjeru, iste sakramente i istu Misnu žrtvu. Da mi je netko tada rekao kako će se to promijeniti, ne bih mu povjerovao. Po čitavome kršćanskom svijetu molili smo se Bogu na isti način. Nova liberalna i modernistička religija posijala je podjele. (...)









subota, 7. lipnja 2014.

Deformacije pokoncilskog obreda







Nova misa nije jasna ispovijest katoličke vjere jer je dvosmislena i protestantizirana. Budući da molimo kako vjerujemo držeći se pravila Lex Orandi - Lex Credendi, slijedi da ne možemo moliti na novom obredu na protestantski način i još uvijek vjerovati kao katolici. Novus ordo predstavlja ,,zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana i kodificirana na XXII. zasjedanju Tridentskog koncila koji je, definitivno određujući >kanone< obreda, podigao nepremostivu barijeru protiv bilo kakvog krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost učiteljstva" (Breve esame critico).

U manje od sedam godina nakon uvođenja obreda, broj svećenika u svijetu smanjio s 413438 na 243307 - gotovo 50% (statistika Svete Stolice). Novus ordo ne očituje vjeru u stvarnu prisutnost Gospodinovu, dok je tridentska Misa očituje nepogrešivo.



Nova misa stvara pomutnju između stvarne Kristove prisutnosti u liturgiji s njegovom mističnom prisutnošću među nama, te se time približava protestantskom krivovjerju. Pokazuje sklonosti heretičnoj teoriji da vjera naroda, a ne svećenikove riječi, uprisutnjuju Krista u Euharistiji. Upućuje nas na shvaćanje da narod koncelebrira sa svećenikom, što se protivi pravovjernoj katoličkoj teologiji. Naravni način posvete ukazuje da se radi o spomen-činu, a ne o pravoj misnoj Žrtvi (protestantska teza). Slijedi formu Cranmerove krivovjerne anglikanske "mise" i metode koje se koriste za njenu promidžbu precizno slijede metode engleskih krivovjernika. Protestanti koji su se jednom obratili na katoličku vjeru bijahu sablažnjeni kad su vidjeli da je novus ordo isti kakav  su pohađali kao protestanti, te se pitaju o smislu svog obraćenja.

Statistike pokazuju veliki pad broja obraćenja na katolicizam nakon služenja nove mise. Obraćenja, kojih je bilo do 100 tisuća godišnje u SAD-u, pala su na manje od deset tisuća. Broj ljudi koji napuštaju Crkvu daleko nadmašuje one koji dolaze. Uvodeći varijacije po izboru, obred potkopava jedinstvo liturgije, od koje svaki svećenik može po vlastitoj želji odstupiti pod krinkom kreativnosti, te dolazi do velike konfuzije, praćenoj nedostatkom poštovanja.

U mjestima gdje je tradicionalna Misa sačuvana, vjera i gorljivost je veća, dok suprotno vrijedi ondje gdje izričito vlada nova misa. Izvrsni katolički teolozi, poznavatelji crkvenog prava i svećenici je ne prihvaćaju stavom da ne mogu u dobroj savjesti celebrirati pokoncilski obred.