četvrtak, 31. srpnja 2014.

Jedinstvo po svaku cijenu: Papa, pastor i pentakostalci



Papa Franjo i pastor Giovanni Traettino

Papa Franjo je na susretu održanom 28. srpnja, u pentakostalnoj crkvi 'Pomirenja' u Caserti, kamo je otišao u posjetu svojemu prijatelju pastoru Giovanniju Traettinu, sudjelovao na susretu 200-tinjak pentakostalaca, pridošlih iz Sjedinjenih Država, Argentine i Italije.

Pastor Traettino, prekidan pljeskom nazočnih, uputio je Papi pozdrav. Donosim neke zanimljive djelove.

"Dragi papa Franjo, moj voljeni brate, velika je naša radost zbog Vašega posjeta; velik je to i neočekivani dar, sve donedavno nezamisliv. U očima djece i starijih osoba, mladih i obitelji, moći ćete vidjeti da Vas volimo! - rekao je heretik Traettino, te dodao da brojni protestanti svakodnevno mole za njega. 'Uostalom, tako je lako voljeti Vas', rekao je pastor."


Papine riječi pastoru Giovanniju Traettinu i prisutnim pentakostalcima 


"S ljudima poput vas, ima nade za kršćane!"

"[...] ta je različitost tako bogata, tako lijepa; ali, taj isti Duh Sveti daje jedinstvo."

"Jedinstvo nije jednoličnost, jer Duh Sveti čini dvije stvari: različitost karizmi, a potom sklad karizmi. Ekumenizam je upravo nastojanje da Duh Sveti uskladi tu različitost i da ona postane jedinstvo."

" 'Papa je išao protestantima.' Ali, - dodao je Franjo - otišao je posjetiti braću! Zahvaljujem vam i molim vas da molite za mene, to mi je potrebno..."          
         

                                                                  *           *           *


Jedinstvo po cijenu odbacivanja dogmi Katoličke Crkve, obilježje je novoekumenskog neomodernizma. Što se trenutno događa s dušom bivšeg Papinog prijatelja i protestantskog 'biskupa' Tonyja Palmera, koji je nedavno poginuo vozeći se motociklom, nije teško pogoditi!? Tko će jadnim pentakostalcima objasniti da je potrebno obratiti se i postati tradicionalnim katolikom, jer su žrtve hereza i zabluda? Njihovo je vječno spasenje na opasnoj kocki!

Jesu li vremena kad će Nauk Crkve ušutjeti upravo aktualna?

Lijepa je sigurnost kojom je Bog blagoslovio tradicionalne katolike. No ostaje grč zbog činjenice strašne pokoncilske krize i gubitka velikog broja duša, današnjih heretika i pogana, koje mnogi katolici više ne žele spasiti od bjesomučne pučine krivovjerja i poganstva, te uvesti u sigurnost Petrove lađe spasenja.




ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

Međureligijski čestitari





"Od srca želim da ovogodišnja proslava blagdana ramazanskog bajrama urodi plodovima i blagoslovom svemogućeg i milosrdnog Boga, stoji u čestitci kardinala Bozanića."

Islam: lažna, barbarska i genocidna religija nastala u arapskom kulturnom kontekstu. Osnivač joj je lažni prorok Muhamed. Oponent i uporni neprijatelj božanske objave Gospodina Isusa Krista i stalni progonitelj djece Božje. Dokaz je tome, konstantni progoni i pokolji katolika u Siriji, Pakistanu, Iraku i Nigeriji. Statistike pokazuju da su katolici izloženi najkrvavijem teroru upravo u islamskim zemljama.

Očito je da nova generacija kardinala (i ne samo njih), koja nije konkretno upoznala prirodu islama, ne može uporabom zdravog razuma povezati uzrok i posljedicu, stavljajući na stranu anesteziju ekumenizma i međureligijsku percepciju famozne postkoncilske prakse.

O tradiciji svete Crkve koja govori o islamskoj problematici sve je već rečeno. Vidljivo je da kardinali preziru svetu Tradiciju. Ponašaju se kao da je Katolička Crkva ustanovljena revolucionarne 1965. godine.

Žalosno je kako i mnogi katolici, počevši od baze, imaju pozitivno i nekritičko nastrojeno mišljenje prema gore spomenutoj lažnoj religiji i njenim pripadnicima. Što preostaje normalnim katolicima u trenutnim okolnostima, kada sljepoća većine crkvenih pastira stvara svijet iluzija, koje polaganim i sigurnim koracima mijenjaju percepciju i vjeru današnjih katolika.

Jesmo li na pragu stvaranja nove "humanističke" Crkve koju je Gospodin objavio bl. Anni Katharini Emmerich, ili je ovo tek posljednji stadij bolesti koncilskog pacijenta?!?

Jedno je sigurno. Naša je dužnost moliti se za našu progonjenu braću koja trpe mučeništvo zbog Imena Kristova. Njihovom prolivenom krvlju Sin Božji poškropit će Katoličku Crkvu i obnoviti je ponovno u Duhu i Istini. Ne zaboravimo što je rekao Tertulijan: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." Na toj činjenici možemo uvijek zahvaljivati predragocijenoj Krvi Kristovoj!





U čemu je problem?!



Novi oltari su produkt nove duhovnosti


[...] Jedno zajedničko obilježje proizlazi iz ovih sablažnjivih slika; euharistija je svedena na svakodnevni čin, u uobičajenim okruženjima, s uobičajenim posuđem, stavovima i odjećom.

[...] Naravno da ljudi dolaze umorni s Mise koja teži tome da se spusti na razinu ljudi umjesto da ih podigne k Bogu, i koja im, jer je pogrešno koncipirana, ne dopušta da se uzdignu iznad svojih ,,problema". Poticaji da se ide još dalje pokazuju izričitu namjeru da se uništi ono što je sveto. Katoliku je uskraćeno nešto što on treba i čemu teži, jer je on usmjeren da časti i štuje sve što se odnosi na Boga.

[...] Koncerti svjetovne glazbe u crkvama sada su opća stvar. Bogoštovna mjesta stavljaju se na raspolaganje čak za rock koncerte, sa svim ispadima koje oni u pravilu sadrže. Neke crkve i katedrale prepuštene su razuzdanosti, drogi i prljavštini svih vrsta, i nije lokalni kler taj koji je poduzeo obrede zadovoljštine, nego skupine vjernika koji su s pravom zgroženi takvim skandalima. Kako se biskupi i svećenici, koji su poticali ove stvari, ne boje da će navući božansku kaznu na sebe i na svoj narod? Ona je već vidljiva u besplodnosti njihovog djelovanja. Sve je uzaludno jer sveta Misna žrtva, desakralizirana kao što jest, više ne daje i ne prenosi milosti. Prezir prema Kristovoj stvarnoj prisutnosti u euharistiji je najočitiji znak po kojem novi mentalitet, koji više nije katolički, dolazi do izražaja. Pa čak i bez ovih surovih krajnosti koje sam spomenuo, to možemo svakodnevno primijetiti. (Nadbiskup Marcel Lefebvre) 





subota, 26. srpnja 2014.

Zakletvom protiv modernizma




Od prve godine svoga pontifikata, Papa sv. Pio X. stavlja četiri glavna cilja: sastavljanje novog katekizma (koji je u uporabi do Drugog vatikanskog), novi Zakonik kanonskog prava, reforma liturgije i poticanje vjernika na obnovljenu vjersku praksu koja se temelji na Euharistiji i njenom čestom primanju, te borba protiv modernizma.

Modernizam u Katoličkoj Crkvi se predstavlja kao novo kršćanstvo koje sebe vidi kao raskid s Tradicijom. Nasuprot tome, Papi je na srcu ,,hermeneutika kontinuiteta" i Tradicije, predaja istine i tako zaštiti Crkvu od napada subjektivističkih, materijalističkih i relativističkih tendencija.

Antimodernistička zakletva je praktična posljedica enciklike Pascendi. U prvom dijelu je velika i svečana ispovijest vjere, a u drugom odbacivanje modernističkog krivovjerja. Svrha zakletve je da zaštiti Crkvu od unutarnjih neprijatelja, to jest da se prepoznaju sljedbenici lažne doktrine. Ovu ispovijest vjere trebali su položiti svi klerici, službenici biskupske i papinske kurije, kao i redovnički poglavari prije preuzimanja svojih službi, posebno je to vrijedilo za područje obrazovanja i odgoja. Za borbu protiv modernizma, kojega je sv. Pio X. shvatio kao sintezu svih krivovjerja, korištena su različita sredstva. To su: jačanje i povratak sigurnom učenju sv. Tome Akvinskog, čvrsta kontrola sjemeništa.

Kontrola i preispitivanje svih tiskanih stvari u kombinaciji sa zabranom čitanja radova koji su bili protiv morala; ustanovljenje Crkvenih cenzura, zabrana svećeničkih skupova bez prethodnog biskupovog odobrenja; osnivanje vijeća za praćenje klera, obveza; da izvještavaju svake četiri godine Svetu Stolicu o gore navedenim stvarima.

Antimodernističkom zakletvom je sveti Pio X. prekinuo jedno duhovno strujanje, koje se ponovno javilo za vrijeme Drugog vatikanskog, novom snagom i razornim planovima. Kao što je francuski filozof Jacques Maritain rekao, u tim godinama: "Povijesni modernizam nije ništa više ,,od mačjeg kašlja" u usporedbi s trenutnom modernističkom groznicom."

Budući da smo svjedoci koncilskih modernističkih reformi, i da znamo da je modernizam sustav svih krivovjerja, potrebno si je postaviti pitanje: "Koliko je modernizam imao utjecaja na moju percepciju? Je li modernizam iskrivio moju vjeru? Je li moguće da većina katolika može upasti u duboku krizu vjere? Trebam li bezuvjetno povjerovati svemu što današnji prelati, teolozi opće i bilo koje druge prakse, ekumenski propovjednici, profesori na bogoslovijama i crkvene ekselencije govore? Hoće li me Bog osobno pozvati na odgovornost, kada znam da je modernizam strogo osuđen od Crkve?"





Film: Papa sv. Pio X.











srijeda, 23. srpnja 2014.

'Novi Duhovi'






"Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda, da svi oni koji su izvan Katoličke Crkve, ne samo pogani već i Židovi, ili heretici i šizmatici, ne mogu imati udjela u vječnome životu i odlaze u vječnu vatru koja je pripremljena Đavolu i njegovim anđelima, ako ne pristupe Crkvi prije kraja svojih života; da je jedinstvo ovog crkvenog tijela od takva značaja da oni koji su joj vjerni i obavljaju Crkvene sakramente pridonose spasu i provode postove, daju milostinju i obavljaju druga djela pobožnosti i prakse kršćanskih autoriteta, primaju vječnu nagradu; i da se nitko ne može spasiti, bez obzira koliko je dao milodara, pa čak i da je prolio krv u ime Kristovo, osim ako nije ustrajao u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve." Papa Eugen IV.; Bula Cantate Domino, 1441. Ex cathedra


U Asizu, 1986. godine, na Svjetski dan molitve za mir, papa Ivan Pavao II. osobno je dočekao i pozdravio sve uzvanike. Između dvanaest svjetskih religija, svi su ,,kršćani" bili predstavljeni kao jedinstvena cjelina. Ostalih jedanaest zastupljenih religija bile su: islam, židovstvo, budizam, šintoizam, zoroastrizam, sikhizam, džainizam, bahaizam, rissho-koseikai i tradicionalne poganske religije Afrike i Amerike. Sve te lažne religije predstavljale su ukupno 63 osobe.





"Danas je bez duha Asiza nemoguće biti kršćanin. Duh Asiza je duh Drugog vatikanskog sabora." fra Petar Anđelović


Poljak Beskid Zywiecki je 2. travnja 2005.,
u trenutku smrti pape Ivana Pavla II. snimio fotografiju (lijevo)

Da se odmah distanciram od fotografije. Učinila mi se veoma zanimljivom. Plamen vatre tijekom izgaranja može pokazati lik čovjeka ili životinje. Neobična asocijacija i rijetka pojava. Kao da promatramo oblake i pronalazimo forme koje nas podsjećaju na već spomenute oblike.



Duh Asiza je deformirano dijete revolucije Drugog vatikanskog sabora koje je produciralo radikalno odstupanje od pologa vjere.





utorak, 22. srpnja 2014.

Ekumenisti





Red patetike, red laži. Glazura sramote. Zatim ponešto glumatanja i prazne riječi o sveopćem spasenju i bratstvu. Onda promocija bijedne heretične knjige, uslijedi pljesak i međusobno dijeljenje nagrada i priznanja. Potom ekumensko i međureligijsko povraćanje s govornice po šarolikom društvancu. Opet pljesak samozadovoljstva. Na kraju oholog izlaganja i šepurenja ulaze konobari sa srebrnim pladnjevima dupkom poslaganim kristalnim čašama s pjenušcem.

Ne, nije to komunistički, liberalni ili neki jadni i prosječni parlament, makar s njima imaju mnogo dodirnih točaka. Radi se o Ekumenistima - tigrovima od papira. Njihova je koegzistencija neprirodan savez. Harmonija kreatura koji se izruguju dragome Bogu hraneći se naivnošću neupućenih i grijesima koncilskih liberala.

Obično se sastaju u katoličkim crkvama rugajući se Bogu svojim heretičnim molitvama. Uskoro iza njihova susreta uslijedi neka prirodna katastrofa, ratni konflikt, ekonomski slom, epidemija bolesti...

Sjećate li se ekumenskih i međureligijskih molitava u Vatikanskim vrtovima? Poslije je uslijedio žestoki rat u Iraku. Izraelski sukob s Palestincima. Sukobi na sve strane. Onda se užare telefonske linije Ekumenista i lažnih mirotvoraca. Pozivi na mir!

Nema mira dok se Ekumenisti i ostali pogani izruguju Trojedinom Bogu u katoličkim crkvama ili na drugome mjestu. Trojedini Bog ne daje svoje slave Ekumenistima, poganima i njihovim demonskim religijama.

Bog je samo jedan. Nema drugih bogova kao što to Ekumenisti i međureligijski šamani vjeruju. Ali zato ima bijede, patnje i smrti koju uzrokuju poganski sastanci i molitve ekumenskih i ostalih revolucionara.





ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

O semipelagianizmu






Ivan Kasijan je na doktrinarnome području poznat kao začetnik semipelagianizma. Ne dovodeći u pitanje pravovjerje on je tražio srednji put između nauka sv. Augustina i Pelagija. Po nauku Crkve, čovjek ne može ništa postići bez milosti Božje. Sve dobro u čovjeku pripisuje se Bogu. Po sv. Augustinu, čak i čovjekova dobra volja proizlazi iz Božje milosti.

Tumačeći to naukom o predestinaciji Augustin je zastupao mišljenje kako je točno određen broj spašenih i kako se tome broju nitko ne može ni oduzeti ni pridodati. U svome govoru protiv Pelagijanaca sv. Jeronim se razlikuje od sv. Augustina: ,,Mi započinjemo, a On (Bog) dovršava; mi prinosimo ono što možemo, a On izvršava ono što mi ne možemo."

Svećenik Pelagije je, oslanjajući se na nauk o čovjekovoj slobodnoj volji, učio kako se čovjek može svojom voljom opredijeliti i činiti dobro i tako izbjeći zlo. Prema tome, barem teoretski postojala je mogućnost da je jedan dio ljudi u povijesti izmakao zlu. To učenje uključivalo je brojna druga pitanja o istočnome grijehu, Kristovu otkupljenju, krštenju, posvećujućoj milosti.


Kasijan nije nijekao potrebu milosti koja pretječe naše sklonosti prema dobru, naše dobre odluke i čine. U svome nagovoru, opisanu u trećoj konferenciji, otac Pafnucije, između milosti koja pretječe naša dobra djela i dovodi ih do kraja, stavlja  onaj tijek života koji se sastoji od mnogih čovjekovih da i ne. Ali na usta oca Keremona, u trinaestoj konferenciji, Kasijan stavlja izraze koji su izazvali sumnju. ,,Božja dobrota, netom vidi u nama i najmanju iskru dobre volje... quantulamcumque scintillam..." Dakle, čovjek može snagom volje željeti dobro, ali uvijek treba milost. Kada Bog vidi da smo usmjereni prema dobru, pritječe nam u pomoć. Kasijan ne sumnja da su i te iskre posađene od Boga, ali ih on vidi s motrišta koje podcrtava da su one posijane u ljudsku narav. Stoga se Kasijan ne može svrstati na crtu pelagijanskog učenja.

Polemiku oko semipelagianizma započeo je Prosper iz Aquitanije. U svojim djelima Epigrammata i De gratia et libero arbitrio contra collatorem on je optužio Kasijana za tvrdnje u njegovoj XIII. konferenciji koje odudaraju od istina vjere te ga je stoga nazvao ne samo Augustinovim protivnikom, već i njegovo učenje proglasio lažnim. Uz Kasijana, zbog semipelagianizma su bili optuženi i lerinski monasi na čelu s opatom Fausom iz Rieza.

Njegove temeljne postavke mogu se jednostavno razložiti. Bog je prilikom stvaranja čovjeka obdario slobodnom voljom, a to znači da je čovjek sposoban djelovati i na planu spasenja. Ako čovjek slobodnom voljom  može izabrati zlo, onda može izabrati i dobro, tim više što po svojoj naravi teži k dobru. Nakon grijeha ta je čovjekova sklonost prema dobru oslabljena, no ona ipak postoji u čovjeku.

Očito je da je Faust radikalniji od Kasijana i da se više nego prethodni približuje Pelagiju, tim više što nije prihvaćao Augustinovo učenje o predestinaciji držeći da su svi ljudi pozvani na spasenje. Na saboru u Orangu 529. godine, osuđen je semipelagianizam, no budući da saborski oci nisu u potpunosti prihvaćali ni Augustinov nauk o milosti, formulacija osude nije bila takva iz koje bi proizlazilo da su semipelagijanci heretici.





subota, 19. srpnja 2014.

Poput manihejaca






Sveta Stolica je vrlo rano uvidjela svezu između masonstva i sotonizma, te se žestoko odupirala ,,đavoljem modernizmu" toga vremena. Još je papa Klement XII. uvidio veliku opasnost masonstva i jasno ih svrstao u najveće neprijatelje Katoličke Crkve. Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi, odnosno za osnivanje i odvajanje Anglikanske i Luteranske protestantske crkve od Katoličke Crkve. Papa Klement XII. ih je ekskomunicirao i proglasio neprijateljima kroz stoljeća, izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula. Papa Benedikt XIV. 1776. godine svojom bulom Inscrutabili također osuđuje slobodne zidare. Slijedi serija enciklika koje osuđuju slobodno zidarstvo: Ecclesiam (Pio VII., 1821.), Quo graviora (Leon XII., 1825.), i Traditi (Pio VIII., 1829.). Papa Pio IX. u vremenu masonske ekspanzije pokušava upozoriti svijet na masonsku zidarsku religiju kojom slobodni zidari vješto manipuliraju i osvajaju čovječanstvo.

Pontifikat Pape Pija IX. trajao je najduže u povijesti papinstva (1846.-1878.). Ostat će zapamćen po tome što kao Talijan, nije htio predsjedavati nacionalnoj ligi u ,,svetom ratu" protiv Austrougarske Monarhije koja je vladala sjevernim dijelom poluotoka, i zbog toga je morao 1848. godine pobjeći iz Rima, pred masonskim revolucionarima Mlada Italija. Ostat će još više zapamćen po vremenu agonije papinske svjetovne moći koja traje do 1870. godine, po definiciji dogme Bezgrešnog Začeća 1854. godine, te po sazivanju Prvog vatikanskog sabora 1869.-1870. godine. Taj Koncil donio je dvije iznimno važne odluke: dogmu o papinoj nepogrešivosti, i konstituciju Dei Filius, kojom se definiralo ključno vjersko pitanje devetnaestog stoljeća - odnos između vjere i razuma.

Protiv masonstva papa Pio IX. izdao je nekoliko bula: Qui pluribus (1846.), Multiplices inter (1865.), Apostolicae Sedis (1869.) i Etsi multa (1873.). Bulom Etsi multa, papa prvi puta proglašava masonstvo djelom Sotone. Smatrao je da je masonstvo mogao stvoriti i proširiti diljem svijeta samo vječni neprijatelj Gospodnji, Sotona, te da je stoga masonerija ,,dostojna kćerka Sotone". Najveće upozorenje svekolikom ljudskom rodu od opasnosti kraljevstva Sotone i osudu masonske sekte izrekao je papa Lav XIII. svojom enciklikom Humanum Genus (Ljudski rod) 20. travnja 1884. godine. Papa Lav XIII. u noj jasno daje do znanja kako sljedbenici zla, slobodni zidari, kuju urote i žele uporno i otvoreno nauditi Crkvi. Papa otkriva narav masona koji se, poput nekoć manihejaca, skrivaju po skrovitim mjestima i donose svoje sotonske planove, dok u javnosti proglašavaju svoje milosrđe prema siromašnima i običnom puku. Papa također govori o masonima koji su izdali tajne, ili nisu poslušali zapovijedi, bili su ubijeni, a ubojstvo je vješto izbjeglo pravosudnoj kazni.

Papa Lav XIII., nadalje iznosi kako je plan masonstva Papi oduzeti svu duhovnu moć, a instituciju rimskog pontifikata izbrisati s lica zemlje. Pod pojmom izjednačavanja svih religija, pa i onih najdevijantnijih, želi se uništiti Katolička Crkva. Masonstvo se uvuklo u srca pojedinih vladara, kaže Papa, tako da su ta društva i države odbacili katoličku Tradiciju, brakove sklapaju i razvrgavaju kao građanske ugovore, u obrazovanje djece u takvim društvima ne smiju se uplitati nikakve religije (a ponajmanje Katolicizam), a kada odrastu, djeca sama odabiru religiju koja im se najviše sviđa. Sloboda umjetnosti, pornografija i strast zamijenili su mjesto s kršćanskim naučavanjem. ,,U nastojanju i zastrašujućem pokušaju da se ožive poganski običaji i institucije i želji da se uništi vjera i Crkva, čovjek će prepoznati neukroćenu mržnju i osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu", rekao je na kraju papa Lav XIII. osuđujući masonsku sektu.

Nakon što je dva stoljeća Katolička Crkva ,,ratovala" protiv masonstva, a pape izdavali brojne enciklike nužno se zapitati je li suvremeni konformizam Crkve ustuknuo pred masonstvom? Danas, kada je Sotona preko svojih političkih i nevladinih organizacija osvojio svijet u kojem živimo, odvratio pogled javnosti od misije katoličanstva, i to medijski toliko rafinirano i perfidno da to većina katolika, ne samo da ne primjećuje, već i nije čak ni osposobljena tu činjenicu shvatiti, makar i hipotetski, koncilska se Crkva više ne usuđuje imenovati glavne uzročnike sekularizacije koji su doveli do pojačanog otpada od vjere. Umjesto borbe protiv masonstva, današnja Crkva često izabire da se povuče iz te borbe. To je također konformizam, konformizam nezamjeranja nepravdi i bezbožnoj vlasti u državama koje iz Ustava isključuju ime Božje. To škodi poslanju Crkve jer Krist je došao navijestiti blaženstvo progonjenima zbog pravednosti, a pravednosti nema ako se nepravdi ne suprostavi.

Poznato je da Katolička Crkva i masonski vlastodršci pregovaraju već dulji niz godina. Sveta Stolica, donekle svjesna opasnosti tih dogovora, rezervirala je te osjetljive razgovore isključivo za svoju ovlast. Budući je Crkvi poznato da ima posla s onima koji nose maske na licu, onima koji nikada neće odstupiti od svoje namjere da masonska ideologija postane ,,opća religija čovječanstva" nije ovlastila lokalne crkvene vlasti za ikakve pregovore s masonerijom. Pored toga lakše je Svetoj Stolici pregovarati s masonskim predstavnicima na tkz. međukulturalnoj razini i o općenitim temama, nego na vjerskoj i ideološkoj razini. Na tom polju dijalog s masonstvom dolazi u ozbiljne poteškoće jer masonska , ,,duhovnost" želi katoličku vjeru udaljiti iz javnog života i zatvoriti u kućni pritvor. Međutim, implementacija tih dogovora ako se dogodi na nižim razinama Katoličke Crkve, može biti krajnje pogubna jer mnogi progresivistički svećenici zahvaćeni imanentizmom i laicizmom pokleknuti će pred onima koji gaje neskrivenu mržnju prema Crkvi Božjoj.

Specifičnost je današnje koncilske Crkve paradigma kompromisa koja, odstupajući od stare tradicionalne prakse, sjeda za pregovarački stol, te s neprijateljima traži dodirne točke, koje su temeljni uvjet da bi pregovori ponudili rješenje koje će zadovoljiti obje strane. Potpuno pogrešna koncepcija koja je strogo zabranjena i osuđena od Katoličke Crkve, jer se time Bog postavlja u jednakopravnu poziciju sa Sotonom. Iako masoni žive u smrtnom grijehu i ne mogu nazočiti svetim sakramentima mnogi vjernici (većina ih ne zna za te odredbe) pristupaju masoneriji kako bi sebi osigurali karijeru u profesionalnim zanimanjima, no čine to i neki progresivni svećenici koji veoma dobro znaju za te odredbe. Nikada se ne smije smetnuti s uma da je Katolička Crkva autentično izvorište Kristovog nauka još uvijek najveća prepreka masonskim eugenicima za konačnu uspostavu njihovog Novog svjetskog poretka.





srijeda, 16. srpnja 2014.

Sv. Irenej: Protiv krivovjerja






"Budući da bi bilo preopsežno u ovakvom svesku nabrajati [apostolski] slijed u svim crkvama, zbunit ćemo sve one koji na bilo koji način, bilo iz samodopadnosti ili oholosti, ili pak slijepila i opake namisli, sabiru drugdje nego je to određeno, ukazujući ovdje na slijed biskupa u najslavnijoj i najstarijoj Crkvi svima znanoj, a koju su utemeljili i ustrojili dvojica najslavnijih apostola, Petar i Pavao, one Crkve koje posjeduju Predaju vjere nama proslijeđenu pošto su je ljudima navijestili apostoli. Sa tom Crkvom [rimskom], zbog njezinog nadnaravnog podrijetla, moraju biti u skladu sve Crkve, svi vjernici čitavog svijeta, i u noj su svi vjernici zadržali apostolsku Predaju.

Blaženi apostoli [Petar i Pavao], pošto su osnovali i sagradili Crkvu [rimsku], predali su službu biskupstva Linu. Pavao spominje ovoga Lina u poslanici Timoteju [2 Tim 4, 21]. Njega je naslijedio Anaklet, a nakon njega, treći nakon apostola, za biskupstvo je odabran Klement. On je vidio blažene apostole i upoznao ih. Moglo bi se reći da je još slušao odjek njihovog propovijedanja i imao njihovu Predaju pred očima. Ali ne samo on, jer su postojali još mnogi koji primiše poduku [u vjeri] od apostola. U Klementovo vrijeme, nemala razmirica pojavila se među braćom u Korintu, Crkva iz Rima poslala je vrlo energično pismo Korinćanima, opominjući ih za mir i obnovu vjere... Tog Klementa naslijedio je Evarist... a sada, za dvanaestog nasljednika biskupstva [u Rimu] izbor je pao na Eleuterija. Ovim redom, po apostolskom nauku prenošenom u Crkvi, propovijed istine stigla je sve do nas.

Zapisano je da je Pavlu odrubljena glava u samom Rimu, a Petar, slično tome, pribit je na križ, za vladavine [cara Nerona]. Zapis potvrđuju imena Petra i Pavla na tamošnjim grobljima, ostajući [tamo] sve do današnjeg dana. To potvrđuje pouzdani crkveni čovjek po imenu Gaj, koji je živio u vrijeme Zefirina, rimskog biskupa. Ovaj Gaj, u pismenoj polemici s Proklom, vođom sekte katafrigijaca, o mjestima na kojima su sahranjeni ostaci prije spomenutih apostola, govori slijedeće: 'Ali ja mogu pokazati trijumfalne grobove apostola. Jer pođeš li ili na Vatikan ili na Ostijsku cestu, naći ćeš grobove onih koji su osnovali ovu Crkvu.' " (Irenej, Protiv krivovjerja; 3, 1, 1 - 3, 3, 3 [189. god.]) 





utorak, 15. srpnja 2014.

Gdje je nestao nauk Crkve?




O papa sv. Pio X., izmoli nam papu koji će uništiti modernizam i vratiti pravovjerje

"Nisam zainteresiran za obraćenje evangelika na katoličanstvo. Želim da ljudi upoznaju Isusa u vlastitoj zajednici. Ima toliko doktrina oko kojih se nećemo nikada dogovoriti. Nemojmo trošiti svoje vrijeme na njih. Umjesto toga, svjedočimo Isusovu ljubav." Papa Franjo 


Da je ovo izjava Hansa Künga, ne bi me začudila. No, kad jedan papa konstatira nešto ovako, hvata me mrtvačka jeza.

Radije ću umrijeti u najstrašnijim ovozemaljskim mukama nego usvojiti ovu i slične tvrdnje Pape Franje (koje nisu u skladu s Naukom Katoličke Crkve) ili bilo koga drugoga. Dođe mi "žuta minuta" kad pročitam ovakve izjave od osoba koje se smatraju katolicima. Vjerujte mi, tada sam opasan i po zdravlje bližnjega. Možda posjedujem ćud sv. Jeronima i Otaca iz prvih stoljeća Crkve. Možda imam čudnu narav jer me, kako ljudi kažu, život nije štedio. Možda sam preživio strahote koje mnogi od vas nisu iskusili. Na ovakve stupidne izjave neću ušutjeti!

Eto vam vašeg Koncila, poštovani kardinali i biskupi. I vaš silni aggiornamento kojim se toliko ponosite. Eto vam vaše nove ekleziologije i ostalih gluposti ušminkane u tobožnji nauk Crkve. Možete sve lijepo svezati mačku za rep. Barem ćete zabaviti djecu.

Zapamtite jednu golu i neizbježnu činjenicu, veleuvaženi kardinali i biskupi: Svi ćete jednog dana stati pred Boga i položiti račune! Bog se ne da izrugivati! Obratite se i navještajte Evanđelje Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve. Inače, papa Franjo, protestantski heretici, pripadnici ostalih lažnih religija, bezbožnici, i Vi - uvaženi kardinali i biskupi - definitivno ćete završiti u paklu; gdje je plač i škrgut zubi.

Slave mi Kristove, ne lažem. Tako stoji u Nauku Katoličke Crkve!

Laudetur Iesus Christus!





petak, 11. srpnja 2014.

Barbarske liturgije






Neki se s oltara ponašaju kao klauni, liturgija se pretvorila u zabavu - fra Bono Zvonimir Šagi

Prenosim vam dijelove intervjua fra Bone Šagija koji se osvrnuo na liturgijske zloporabe novog misnog obreda. Bilo je kozmetičkog govora i o drugim gorućim problemima koji pritišću pokoncilsku Crkvu. Naglasio je da je osobno sudjelovao u koncilskoj obnovi, te da današnja situacija nije plod istinske reforme.

Zanimljivo je kako mnogi biskupi i svećenici (napose pokoncilski pape) uporno promiču i opravdavaju II. vatikanski sabor, koji je skrivio veliku pastoralnu katastrofu; a uz to je izvršio frontalni udar i na Nauk Crkve. Slijepoća je velikim dijelom zavladala, te efikasno otvara prostor sablazni i daljnjoj degradaciji: sa svakim novim pastoralnim i liturgijskim eksperimentima; bilo na općoj ili lokalnoj razini biskupskih konferencija.

"Akcija je protuotrov za očaj", izjavio je jedan uvaženi katolički intelektualac, kad je u pitanju Koncil i njegove devijantne manifestacije.


Dijelovi intervjua:


"[...] >Danas se i liturgija pretvara u zabavu< 


Što mislite, što je uzrok tomu da ljudi danas često kažu "Vjerujem u Boga, ali u crkvu ne hodam" i koliko su zato odgovorni svećenici koji tijekom svojih formativnih godina nisu iskusili realan život pa se ne znaju približiti ljudima? 

Neki su razočarani Crkvom zato što su mislili da će Crkva voditi nekakvu politiku. Svećenik bi, s druge strane, morao u svemu biti otvoren Riječi Božjoj, koja je stvaralačka i pobudnica u nama - koja nas potiče na dobro.  Za svećenika je najvažniji asketski način života, što se sada zanemaruje. Ako se mladi odgajaju hedonistički, gdje je sve samo zabava - pa se i liturgija pretvara u zabavu, onda mi tonemo. Zato je papa Franjo izbjegao raskoši [papolatristima odgovara sve što papa čini, osim možebitne sklonosti pape pravovjerju Tradicije; moja op.] i ide na "običan način". Mi moramo Riječ Božju prenijeti u kontekst vremena, da ona bude pobudna i da čovjeka potiče "Dobar budi, čovječe!".

Jasno, ali kako će čovjek koji završi sjemenište i teologiju, ima oko 25 godina, dođe za oltar i poziva npr. na oprost, a uopće ne poznaje dubinu i dramatiku tog čina. Oprost nije isprika. 

Svećenika ne treba tretirati kao da je bezgrješan. Nažalost, takvih je uvijek bilo i uvijek će biti, zato jer nije lako biti dobar čovjek [trebao je reći katolik]. Neki misle kad bi se ukinuo celibat da bi bilo bolje [?]. Međutim, koliko bi bilo razvoda - što onda s takvima...? Vidite, da bi živio u celibatu čovjek mora vladati samim sobom. Mora znati da je sluga svima, da sve ljude voli [osim lefebvrovaca] i poštuje, te da je svima poslan. Ali nije im poslan da bi ih iskoristio za svoj užitak, nego da ih privede na dobro i ohrabri [Gdje je Bog?]. Iz svećenika se nekako mora zamjetiti lik Isusa. Zato nikakav lijep auto ni materijalizam ne smije biti važniji od toga da on bude autentičan navjestitelj i svjedok Evanđelja.


>Neki svećenici ponašaju se kao klauni< 


Oni koji pak idu u crkvu na neki način se getoiziraju, a glavnu ulogu pri svemu tome igra sentiment. Pjeva se, veseli, kao što i sami kažete, super zabavi, ali gdje je tu konkretno djelovanje? 

U ovih 50 godina ["proljeća"] od početka Koncila 1963. puno toga je iskrivljeno [baš me zanima tko su oni koji su sve iskrivili?!]. Ako se svećenik s oltara ponaša kao klaun koji dirigira, pjeva, radi ovo, ono... to je iskrivljeno. Misa se pretvori u nekakav koncert, bubnjanja... Ja sam bio među prvima koji su počeli [iskrivljavati] provoditi tu koncilsku obnovu i mi smo to sasvim drukčije zamišljali. [lol]  [...]"


* * *

Bože, oslobodi nas!


'Blagodati' koncilske obnove vidljivi su svuda oko nas. Recimo, kao u filmiću koji stavljam u post.





Barbarska i heretička liturgija!





četvrtak, 10. srpnja 2014.

Petokolonaši nekad i danas







Blog Christus Rex objavio je treći tekst velikog katoličkog intelektualca Jeana Ousseta. Kad god čitam Ousseta, zamislim se koliko malo znamo o velikim događajima i njihovim stvarnim pokretačima.

Danas se svi pribojavamo razmišljati o tome da nam liberali ne bi odmah začepili usta onom otrcanom rečenicom: ,,To su teorije zavjera"!

Napad na svetu Crkvu Kristovu rad je umreženih dušmana Kristova nauka, i nekada i danas - na svim bojišnicama već nekoliko stoljeća. I preko osobnih kontakata i utjecaja, ali i preko državnih zakona. Sve se radi kako bi nas se odvojilo od Isusa Krista i njegova Nauka.

Poslušajmo Ousseta:

,,Kada se zna kako napreduje masonerija, to jest 'preko osobnih utjecaja brižno prikrivenih', bez sumnje u Fenelónovu dobru vjeru, nije iznenađujuće pronaći među njegovim prijateljima sina pekara iz Edinburgha koji se dao zvati 'Vitez Ramsay' i koji je bio jedan od najsposobnijih začetnika napredovanja masonerije među onima kojima su vjerske skrupule otvoreno priječile novu ideologiju."

,,'U gotovo svim ložama osnovanima u to vrijeme, napominje Claudio Jannet, bilo je svećenika i kanonika. Ovaj se događaj zbio između vremena utemeljenja prvih loža (1725.) i polovine stoljeća. Možda su galikanski svećenici hotimično ignorirali izuzetno teške crkvene kazne Rimskih Prvosvećenika? Ili se pak njihova nazočnost u krilu loža treba držati znakom iskvarenosti koja je zahvatila Prvu državu i koja je dovela do tako mnogo otpadništva u trenutku Građanskog ustava klera. Oba su objašnjenja ispravna: vrijedi i jedno i drugi, već prema osobi...'.

Bolno je podsjetiti na ove pojedinosti: povijest ima svoja prava i svoje pouke: velikim zločinima uvijek je prethodila neka krivnja, kanonici i redovnici masoni objašnjenje su 'svećenika koji su položili zakletvu' te otpadnika."





ponedjeljak, 7. srpnja 2014.

Fragment bule "Quo primum tempore"





Bula pape sv. Pija V. Quo primum tempore, kojom se uvodi novo izdanje Rimskoga misala kao što je odredio Tridentski koncil, stoji na početku svakoga izdanja misala izdanoga prije reforme Pavla VI. Proglašavajući svoje izdanje obvezatnim, sv. Pio V. je onima koji to žele dopustio zadržati vlastite obrede pod uvjetom da su stariji od 200 godina; ovom sigurnosnom mjerom htjelo se isključiti sve natruhe novijih protestantskih krivovjerja. I sâm je sveti papa, kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise po vlastitome, dominikanskom obredu. Pavao VI. nije dopustio takvo razlikovanje te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.

Tekst bule sv. Pija V. Quo primum tempore je slojevit, sadrži i naredbe i dopuštenja, čak izričito svima daje indult za slavljenje Mise po ovome misalu. Između ostaloga, trajno jamči svim svećenicima da se smiju pridržavati ovoga obreda bez ikakvih skrupula u savjesti ili bojazni pred crkvenom kaznom. Na više mjesta ističe trajnost i nepromjenjivost ove uredbe (statum) ali i dopuštenja (indultum).

"[...] Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprostaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla!"
Dano u Rimu, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1570., dan prije srpanjskih ida (14. 7.), pete godine Našega pontifikata."


Unatoč dopuštenju Motu Proprija Summorum Pontificum za celebraciju Vetus Ordo Missae postoje stanovita ograničenja, a tradicionalna se Misa stavlja u svojevrstan podređeni položaj u odnosu na Novus Ordo, što je odlaskom Benedikta XVI. otvorilo prostor liberalima da zabranjuju celebraciju tridentske Mise, te ju ograničavaju pod apsurdnim izgovorima držeći se pokoncilske pastoralne prakse. Dokaz je to činjenice kako dva Obreda ne mogu koegzistirati u današnjoj Crkvi, te uvijek stoje u međusobnoj opreci zbog ogromnih doktrinarnih razlika. Novi je obred produkt nove ekleziologije, i kao takav uvelike odstupa od nauka svete Tradicije; a koncipiran je u ekumenskom kontekstu i služi prvenstveno kao degradirajući faktor, pa samim time, logično, ulazi u konflikt s istinskom katoličkom Misom. Poučan je primjer takve neizvedive koegzistencije Obredâ u slučaju franjevaca i franjevki Bezgrješne.





subota, 5. srpnja 2014.

Posljednja Templarska molitva

 





Na Templarsku sam molitvu slučajno naletio i učinila mi se veoma zanimljivom i na neki način potresnom. Povijest ovoga vojničkog Reda u određenoj je mjeri obavijena velom tajne i isprepletena je fantastičnim legendama, napose novom naraštaju hollywoodskih filmofila i ljubiteljima vitezova iz kasnoga Srednjeg vijeka. 

Na stranici hrvatskih templara uočio sam molitvu koja mi je djelovala kao krik pokajnika pred smrt, opravdavanje, tj. olakšavanje savjesti zbog burnog povijesnog naslijeđa, ili pak suptilno uvjeravanje čitatelja o pravovjernosti templarske misije i potrebe za njom i u današnjem vremenu, kada su mačevi spremljeni u muzeje (većina ratničkog arsenala) kako netko ne bi, recimo, templarskim mačem, ozlijedio službenika banke kojoj vječno vraća kredite. Šalu na stranu. 

Ne želim ispasti okrutan i bešćutan, no takav je dojam molitva ostavila na mene. Međuostalim, kako stoji napisano na njihovoj stranici, zauzeti su humanitarnim djelovanjem i domoljubljem. Naravno, nisu ostali imuni na koncilske reforme, a posebice na ekumenizam. Insistiraju na općem bratstvu među narodima, itd. Déjà vu!


Posljednja templarska molitva 

  
Duše Sveti budi s nama milosrđem svojim. Marijo, Zvijezdo mora, sprovedi nas do luke spasenja. Amen. Gospodine Isuse Kriste, Sveti Oče, Vječni Bože, Svemogući i Sveznajući Stvoritelju, Dobrostivi Bože, blagi vladaru i brižni pastiru stada svojeg, pobožni i smjerni Otkupitelju, blagi i milosrdni Spasitelju.

O Gospode! Ponizno i usrdno te molim i zaklinjem da me prosvijetliš i oslobodiš, te sačuvaš moju braću Templare i sav nevoljni kršćanski narod svoj. O Gospode, Ti najbolje znaš da smo nedužni, oslobodi nas, kako bi mogli ispunjavati zavjete svoje i u poniznosti provoditi zapovijedi Tvoje, služiti te i djelovati u skladu s voljom tvojom.

Rasprši sve ove nepravedne i neistinite objede, koje je na nas nanijela zla kob, ove strašne nevolje kojima smo izloženi i kušnje kojima smo se oduprli, ali nemamo više snage da im dalje odolijevamo.

Svemogući, vječni Bože, koji si tako ljubio svetog Ivana evanđelista i apostola, da je ovaj za Posljednje večere naslonio svoju glavu na tvoje grudi, i kojem si prikazao sva nebeska otajstva, i kojem si, dok si bio raspet na Svetom križu zbog našeg otkupljenja, preporučio svoju najsvetiju Majku i Djevicu, i u čiju čast je naš Red stvoren i utemeljen; Gospode, Tvojim svetim milosrđem oslobodi nas i očuvaj nas, jer Ti najbolje znaš da smo nedužni od sviju zločina za koje nas optužuju, kako bi se mogli posvetiti svojim djelima, koja će nas dovesti do vječnog raja, po Kristu Gospodinu našem. Amen. [1]  





četvrtak, 3. srpnja 2014.

Mons. Marcel Lefebvre: O teološkoj formaciji modernistâ






Modernizam je uistinu ono što potkopava Crkvu iznutra, danas kao i jučer. Citirajmo ponovno iz enciklike Pascendi neku od tipičnih značajki koja se odnosi na ovo što sada doživljavamo. Modernizam kaže da ,,budući da je cilj crkvene vlasti posve duhovne naravi, neumjestan je svaki izvanjski aparat raskoši kojim je ona pred svijetom okružena. Pritom ne razmišljaju da ako je religija bitno duhovna nije ipak ograničena na sam duh; i da čast koja se iskazuje autoritetu pripada Isusu Kristu, koji ju je ustanovio."

Pod pritiskom tih ,,zagovornika novotarija" Pavao VI. je ostavio tijaru, biskupi su ostavili ljubičaste mantije, pa čak i crne, isto kao i prstenje, a svećenici se pojavljuju u laičkoj odjeći, često u namjerno ležernom stilu. Nema ništa među generalnim reformama koje su već provedene u djelo ili se izričito zahtijevaju, a da sv. Pio X. nije spomenuo kao ,,manijakalne" želje modernističkih reformatora.


Sveti se papa Pio X. rodio za blaženu vječnost

Prepoznat ćete ih u ovom odlomku: ,,Što se tiče obreda, iz sveg se grla deru da se moraju smanjiti izvanjska štovanja i zabraniti da se dalje njihov broj povećava... zahtijevaju da se i iznutra i prema vani crkveni režim uskladi s modernom sviješću, koja je sva okrenuta demokraciji, jer, kako kažu, u upravljanju moraju sudjelovati i niži kler pa čak i laikat, te je također nužno decentralizirati vlast koja je previše zgusnuta i ograničena na središte. Rimske se kongregacije moraju pomladiti (reformirati), a to prije svega vrijedi za Sveti oficij i Indeks... Na kraju, ne nedostaje ni onih koji, veoma se rado pokoravajući migovima svojih protestantskih učitelja, žele da se u svećeništvu ukine sveto beženstvo."

Zamijetite da se ti isti zahtjevi iznose i sada, i da nema apsolutno ništa originalnog. Što se tiče kršćanske misli i formacije budućih svećenika, namjera reformatora iz vremena sv. Pija X. bila je da se ,,skolastičku filozofiju ukloni iz povijesti filozofije i smjesti ju se u ropotarnicu zajedno s drugim već prevladanim sistemima". Zagovaraju ,,da se mladiće u sjemeništima poučava modernoj filozofiji, koja je jedina prava i koja odgovara  našem dobu. Pri reformiranju teologije pak hoće da ona što ju nazivamo racionalnom teologijom ima za temelj modernu filozofiju. Traže tako da se pozitivna teologija ponajprije temelji na povijesti dogmi". U tom pogledu, modernisti su postigli što su htjeli, pa i više.

U onome što se danas zovu bogoslovije, poučavaju studij antropologije, psihoanalize, i Marxa umjesto sv. Tome Akvinskog. Načela tomističke filozofije su odbačena u zamjenu za nejasne sustave koji se prepoznaju po svojoj nesposobnosti da objasne ekonomiju svemira, i u prvi plan ističu koliko mogu filozofiju apsurda. Jedan suvremeni revolucionar, smušeni svećenik, kojega podržavaju intelektualci, i koji stavlja seks u središte svega, bio je dovoljno drzak da izjavi u javnosti: ,,Znanstvene hipoteze u starini bile su čista glupost, i na takvoj gluposti sv. Toma i Origen zasnovali su svoje sustave". Odmah poslije toga, upao je u apsurd definirajući život kao ,,lanac neobjašnjivih bioloških činjenica". Kako to možemo znati, ako je neobjašnjivo? Kako, dodao bih, svećenik može odbaciti jedino objašnjenje, koje je Bog?

Modernisti bi bili poraženi kada bi trebali obraniti svoje elaborirane teorije pred načelima anđeoskog učitelja, pojmovima potencije i akta, biti, supstancije i akcidenata, tijela i duše, itd. Eliminirajući ove pojmove, oni bi teologiju Crkve učinili neshvatljivom, te kao što možemo pročitati u motupropriju Doctoris Angelici, ,,rezultat je taj da studenti svetih znanosti uopće više ne bi mogli spoznati značenja riječi u dogmama koje je Bog objavio a zadane su po Učiteljstvu." Protivljenje naspram skolastičke filozofije neophodni je preduvjet kad netko želi mijenjati dogmu i napasti Tradiciju.

Ali, što je Tradicija? Čini mi se da se ta riječ često nesavršeno shvaća. Izjednačava se s ,,tradicijom" koja postoji u kulturama, u obiteljima i građanskom životu: stručak cvijeća pričvršćen za krov kuće kad se položi posljednji crijep, vrpca koja se presječe kod otvorenja spomenika, itd. To nije ono na što upućujem: Tradicija se ne sastoji od običaja naslijeđenih iz prošlosti koji se čuvaju zbog odanosti prošlosti čak i kad nema jasnih razloga za njih. Tradicija se definira kao polog vjere koji je Učiteljstvo predalo kroz stoljeća. Taj polog je ono što nam je dano po objavi; to jest, Božja riječ koja je povjerena apostolima i koju su vjerno prenosili njihovi nasljednici.

No sad oni žele da svi ispituju, istražuju, kao da nam nije dano Vjerovanje, ili kao da naš Gospodin nije došao da nam donese Istinu jednom zauvijek. Što to oni žele otkriti svim tim istraživanjem? Katolici kojima žele nametnuti ta ,,preispitivanja", pošto ih natjeraju da ,,napuste svoje sigurnosti", trebali bi upamtiti ovo: polog objave završio je smrću posljednjeg apostola. Ona je završena i ne može je se dirati do kraja vremena. Objava je nepromjenjiva. Prvi vatikanski sabor je to izričito ponovno izjavio: ,,jer nauk vjere koji je Bog objavio nije predložen, kao neka filozofska novotarija, kako bi ga ljudska domišljatost usavršila; nego nam je predan kao božanski polog Kristovoj zaručnici (Crkvi) da ga vjerno čuva i nezabludivo iznosi". (...)





srijeda, 2. srpnja 2014.

Za koga Papa Franjo navija?!







Papa Franjo je ljubitelj nogometa i strastveni navijač nogometnog kluba San Lorenzo de Almagro iz Buenos Aieresa, čiju ima i navijačku člansku iskaznicu. Papa Franjo navodno se s jednim pripadnikom Švicarske garde našalio o utakmici između njegove Argentine i Švicarske, koja se u utorak odigrala na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu.

"Bit će to rat", rekao je Papa stražaru u Domu Svete Marte, prenosi francuska agencija I.media, specijalizirana za Vatikan. Iz Vatikana tu vijest za sada nitko nije komentirao. I.media prenosi da su Papinski gardisti pozvali Svetog Oca da gleda utakmicu s njima, ali im je odgovoreno da on "nažalost" nema vremena.

U dva nedavna intervjua odbio je reći za koga navija na Svjetskom prvenstvu, tvrdeći da je neutralan. Sveti Otac voli humor, no u našem narodu i šire postoji izreka da ,,Krv nije voda"!






utorak, 1. srpnja 2014.

Posveta Predragocjenoj Krvi Kristovoj







Hvala Ti Gospodine Isuse Kriste, što si postao čovjekom da na zemlji objaviš ljubav vječnog Oca. Hvala Ti Sine Božji, Ti si uzeo naše tijelo i krv da nam postaneš bratom i prijateljem. Hvala ti dobri Pastiru, što si dao svoj život za svoje stado da opereš i posvetiš svojom Krvlju sve one koji Tvoju Riječ primaju i tako imaju udioništvo u Žrtvi pomirenja.

Tebe Gospodine, hvalimo i slavimo sa svim anđelima i svetima, jer si svojom Predragocjenom Krvlju uništio krivnju čovječanstva. Veličamo te što si dajući svoj život darovao nam novu nadu; umirući za nas, smrt nam je postala prelazom u uskrsnuće; iskazujući nam milosrđe, postajemo u zajedništvu s Tobom izvorom milosrđa i pomirenja.

Spasitelju naš, hvalimo Te i slavimo što si nas po po krštenju i potvrdi pridružio svom tajanstvenom tijelu - Crkvi. Po Euharistiji zapečaćuješ vez ljubavi i mira, po sakramentu Pomirenja liječiš rane našeg zemaljskog putovanja ili obnavljaš život milosti ako nije izgubljen. Isuse, veličamo Te i častimo radi Tvoje Riječi i sakramenata koji nas čine živim udovima Crkve.

Zahvaljujemo Ti za one, koji umjesto Tebe upravljaju Tvojim stadom, koje si stekao svojom vlastitom Krvlju. Gospodine, hvala Ti također za sve ljude preko kojih smo smjeli primiti vjeru. Hvala Ti za sve one koji su nas vodili putem Tvoje ljubavi. Danas Ti želimo posebno zahvaliti što u Tvojoj svetoj Krvi nalazimo smisao života, trpljenja i umiranja.

Iz ljubavi si postao čovjekom, trpio i umro na križu, tako si nam omogućio da i mi možemo darovati svojim životom, trpljenjem i smrću istinsku ljubav Bogu Ocu i svim ljudima. Zato mi se danas (iznova) posvećujemo Tvojoj Predragocjenoj Krvi. Obnavljamo svoju krsnu posvetu i želimo biti svjesniji, radosniji i spremniji članovi tvoga Tijela - Crkve.

Želimo svojim životom nadopunjati što još manjka otkupljenju svijeta. Naše vrijeme je Tvoje. Naša je radost da Tebe razveseljujemo. Želimo da svojim trpljenjem sudjelujemo u Tvojoj otkupiteljskoj ljubavi. S Tobom želimo dati svoju krv i život za spasenje čovječanstva. Gospodine, dopusti da budemo s Tobom >rijeka milosrđa< koja pobjeđuje strah i zle duhove, koja daje snagu onima koji su u opasnosti, koja tješi i jača trpeće, koja pokazuje put onima koji ga traže, koja potiče zalutale na obraćenje, koja ohrabruje Bogu posvećene, koja pomaže umirućima, a pokojnima dariva vječni mir.

Gospodine Isuse Kriste, radi svoje Predragocjene Krvi daruj nam vjernost ovoj posveti koju Ti danas upravljamo (obnavljamo). Učini da budemo revni u promatranju i štovanju otajstva Tvoje ljubavi. Jačaj nas u širenju ove pobožnosti da bi još mnogi svjesnije imali udjela u molitvama Predragocjene Krvi, i u našem životu koji neka služi proslavi Oca u nebu i spasenju čovječanstva. Amen.

Blažena Djevice Marijo, Majko Predragocjene Krvi, moli za nas!