utorak, 30. rujna 2014.

Pater Franz Schmidberger: Tko ima oči, neka vidi!




Dvije različite inicijative pape Franje daju povod za ozbiljno razmišljanje: kada je čovječanstvo u kolovozu i početkom rujna prošle godine bilo na rubu svjetskog rata - Rusija je podržavala u Siriji predsjednika Assata, Zapad fanatične muslimanske pobunjenike - Sveti je Otac pozvao kršćanski svijet na molitvu i dan posta. Na Trgu sv. Petra održano je četverosatno molitveno bdijenje pred izloženim Presvetim s tradicionalnim liturgijskim pjesmama i molitvama. Nekoliko dana kasnije, kao nekim čudom, pogibelj je otklonjena. Bog uslišava svoje ako oni, priznajući njegovo veličanstvo i vrhovništvo nad cijelim svijetom, vape za pomoć.

Ove je godine bila jedna druga inicijativa: u povodu svojeg posjeta Izraelu Papa je pozvao izraelskog predsjednika Peresa, dakle Židova, i palestinskog predsjednika Abbasa, muslimana, u Vatikan na molitvu za mir na Bliskom istoku. Predstavnici su triju religija izrekli molitve pri čemu je muslimanski imam izišao iz predviđenih okvira i citirao iz jedne kuranske sure u kojoj se proklinju nevjernici - po islamskom shvaćanju to su poglavito kršćani i židovi; ali to je ipak samo usputna okolnost.

Neposredno nakon ovog događaja izbio je građanski rat u Iraku, a sada još i ubilački sukob između Izraela i Palestinaca, dakle upravo u onoj regiji i među onim narodima čiji su predstavnici molili s Papom za mir. Očito Bog ne samo da nije uslišao molitvu za mir; štoviše, miješanje takozvanih triju abrahamskih religija - kršćanstva, židovstva i islama - izaziva njegov gnjev.

Izvedimo zaključke: kada Papa djeluje u duhu Crkve kao pravi Petrov nasljednik, onda Bog očituje svoje spasenje u životu narodâ. Ako Papa, naprotiv, djeluje prema liberalnim prosvjetiteljskim idejama i Lessingovoj paraboli o trima prstenima, onda Bog ne samo da ne izvodi svoju Crkvu iz krize, nego strogo kažnjava narode ratom, pobunama, terorom, nemirima i katastrofama.

Kako je stoga samo odmjereno, realistično i mudro držanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i njegova Generalnog poglavara, biskupa Fellaya, u današnjoj krizi: mi priznajemo Papu i molimo se za njega više nego ikada; njegovo liberalno i relativističko usmjerenje ne možemo i ne smijemo slijediti. Nismo ni šizmatici, niti dijelimo uvjerenja onih koji svrgavaju Papu, a nismo ni liberalni, nego smo katolici, rimokatolici. Tko ima oči da vidi, neka vidi (usp. Mt 13, 13).

                                                                                                       Zaitzkofen, 20. srpnja 2014.
                                                                                                       Pater Franz Schmidberger, Rektor





Stare molitve svetim arkanđelima; Mihaelu, Gabrijelu, Rafaelu i Urijelu




S obzirom da u katolika Rimskog obreda postoje dva liturgijska kalendara, te grkokatolički treći, (neću uračunati koptske, maronitske, kaldejsko-asirske, armenske, i ostale varijacije drevnih dalekoistočnih katoličkih tradicija koje nisam proučavao), lijepo je podsjetiti se s vremena na vrijeme prebogate molitvene baštine.

Kad se još moli svednevice te divne tradicionalne molitve, sudjelujemo u zlatnom molitvenom vezu s našim precima u vjeri, od kojih su mnogi stanovnici neba i u posjedu vječne baštine.

To našu Majku Crkvu nadasve čini duhovno jakom i povezanom drevnom pređom Tradicije s prijestoljem Božjega Veličanstva. "Oče, molim te da svi budu jedno, kao što sam ja u tebi i ti u meni", kako je to lijepo prije dvije tisuće godina u dvorani posljednje večere, u nazočnosti svojih učenika, molio naš Gospodin Isus Krist. Kršćani minulih vremena imali su lijep molitveni izraz ljubavi prema Bogu i Njegovoj Crkvi. Taj stil pisanja je vidljiv u starim molitvama.


Molitve svetim Arkanđelima 

Ponedjeljak - Sv. Arkanđelu Mihaelu 
Sveti Arkanđele Božji Mihaele, odagnaj od mene duha lukavoga koji me iskušava. O, veliki Arhistratiže Božji Mihaele - pobjedniče demona! Pobijedi i uništi sve moje vidljive i nevidljive neprijatelje, i moli Gospoda Svedržitelja da me spasi i obrani od svake bolesti, smrtonosne rane i iznenadne smrti, sada i uvijek i u vijekove vjekova. Amen. 

Utorak  - Sv. Arkanđelu Gabrijelu 
Sveti arkanđele Gabrijele, koji donese neizrecivu radost s neba Prečistoj Djevi Mariji, ispuni radošću i veseljem srce moje gordošću ispunjeno. O veliki Arkanđele Božji Gabrijele, ti si navijestio prečistoj Djevici Mariji o začeću Sina Božjega. Objavi i meni grešnom strašan dan moje smrti, i moli Gospoda Boga za moju grješnu dušu, da bi mi oprostio moje grijehe; da me ne zarobi lukavi demon i ovlada mnome. O, veliki Arkanđele Gabrijele! Sačuvaj me od svih nevolja i svih bolesti, sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amen. 

Srijeda - Sv. Arkanđelu Rafaelu 
O veliki arkanđele Božji Rafaele, koji si primio dar od Boga da iscjeljuješ bolesti, izliječi neizlječive bolesti, izliječi neizlječive ljudima rane kao i one srca i tijela mojega. O veliki Arkanđele Božji Rafaele, ti si putovođa, ljekar i iscjelitelj, vodi me spasenju i iscijeli sve moje duševne i tjelesne bolesti, i dovedi me Prijestolju Božjem, i moli dobrotu Njegovu za moju grješnu dušu, da mi Gospod oprosti grijehe moje i sačuva me od svih neprijatelja mojih i zlih ljudi, od sada i do vijeka. Amen. 

 Četvrtak - Sv. Arkanđelu Urijelu
Sveti Arkanđele Božji Urijele, svjetlošću Božanskom ozareni i preizobilno ispunjeni ognjem plamene ljubavi, ubaci iskru tog ognja u moje hladno srce, a dušu moju grijesima pomračenu svjetlošću tvojom ozari. O veliki Arkanđele Božji Urijele, ti si svijetlo ognja Božanskog i prosvjetitelj onih koji su pomračeni grijesima: prosvijetli um moj, srce moje i volju moju silom Svetoga Duha, i upravi stope moje na stazu pokajanja. Moli Gospoda da me izbavi od muka paklenih i od svih neprijatelja vidljivih i nevidljivih, sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amen. 

Šteta je što nema molitava preostaloj trojici arkanđela, kako bi se zatvorio tjedni molitveni ciklus. Ili možda postoje u starim Crkvama na dalekome Istoku?!








Sveti arkanđeli Gospodnji, zaštitite nas od svakoga zla!

Sveta Bogorodice, moli za nas!

Gospode, pomiluj nas!



ponedjeljak, 29. rujna 2014.

Oklahoma City: Javna zadovoljština svećenika Bratstva sv. Pija X. zbog crne mise




Istinski katolici u javnosti svjedoče svoju vjeru, pružajući po svetoj Katoličkoj Crkvi svjedočanstvo vjernosti Kristu Isusu kako bi se suprostavili duhu svijeta. Svećenici Bratstva sv. Pija X. su za razliku od modernog klera učinili sve potrebno da u Oklahoma Cityju zaustave održavanje skupa sotonista, koji su na javnom prostoru ispred gradske institucije najavili blasfemično vrijeđanje Gospodina u namjeri održavanja sotonističke crne 'mise'.

Doduše, mjesni je biskup i upućivao molbu gradskim vlastima da spriječe strašni čin pogrde Gospodina, tražeći zabranu okupljanja sotonista na javnom prostoru. U ovakvim situacijama nije dovoljna samo salonska diplomacija, potrebno je konkretnije djelovanje.

Mislim da mjesni biskup treba slijediti svijetli primjer svećenika Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. i tradicionalnih katolika, koji su izvršili javnu zadovoljštinu okupljajući se na mjesto blasfemije, u procesiji i molitvi krunice, te obavljajući obred kako je to propisano u slučajevima strašnog oskrvnuća.

Uostalom, pogledajte film koji nam prikazuje sramni skandal u svjetlu nedavnih događaja!


Svećenici FSSPX-a i tradicionalni katolici Bratstva





subota, 27. rujna 2014.

Majčin dan




Sveta Tradicija Crkve je na poseban način odala počast Blaženoj Djevici Mariji, međuostalim, posvećujući joj svaku subotu. Kako i dolikuje Majci Božjoj, Ženi koja je rodila i odgojila Sina Božjega, Bogorodica nas uvodi u veliki dan - Dan Gospodnji, kad se njezin Sin prikazuje svojom misnom žrtvom Bogu Ocu, preko ruku prezbitera za naše i grijehe cijeloga svijeta. Veliko je to otajstvo Gospodinove žrtve i božanske ljubavi. Tko će shvatiti misao Gospodnju i Njegove naume?!?

IV. stoljeće, egipatska pustinja, iskustvo svetih otaca pustinjaka 

"Gledasmo u čudu! Po molitvenoj posveti pretvori se hostija u tijelo malenog djeteta. U trenutku prije nego je svećenik počeo lomiti posvećenu hostiju siđe Anđeo Gospodnji s Neba i rasječe mačem božansko dijete u onoliko dijelova na koliko ga je izlomio prezbiter."

Boli li te strašno Gospodine? Što smo učinili da toliko vrijedimo u Tvojim očima?

Nikada nećemo spoznati dubine Tvoje Ljubavi. No, dovoljno je i malo vjere, poput sjemena gorušice, koliko može ponijeti naše biće, da rodimo stablo ljubavi kako bi se Ti u svojoj braći mogao okrijepiti u krošnji našega srca. Zato Ti svojom Zdravomarijom pružam Njezino Bezgrješno Srce da se u krošnji Kraljevske Kćeri i svoje Majke, možeš odmoriti od vrele pustinjske žege mojega srca i okrijepiti od suhoće bez ljubavi od koje svednevice žeđaš.

Magnificat, anima mea Dominum...





Liberal, ukidanje celibata i žene svećenice


Adam, Eva i utemeljitelj liberalne teologije


"[...] No, što sa ženom u suvremenoj Crkvi? Kod luterana ženski pastori funkcioniraju vrlo dobro, ali to proizlazi iz specifičnosti evangeličke teologije, koja je građena ipak na Lutherovom otvorenom pogledu na svijet. Uvjeren sam npr. da nikada žene u pravoslavnim crkvama neće biti svećenice ili đakonese. Što se tiče Katoličke crkve, smatram da prvo treba ukinuti celibat, pa onda razmišljati o ženama svećenicima, jer bilo bi ludo da se teret celibata proširuje. Za početak, kao što Novi zavjet i povijesna svjedočanstva pokazuju, postojale su đakonese, pa bilo bi dobro da se krene sa ženskim udanim trajnim đakonima. Ali znajući kakvo je stanje u Vatikanu, to je teško očekivati. Iako, generalno gledajući, ne postoji biblijska prepreka da bi žene bile ređene kao svećenici. To nigdje nije zabranjeno u Novom zavjetu. [...]"


Članak: Žena u Crkvi: Temelj vjerničke zajednice, smetnja ili nešto treće, autor Mislav Miholek





O, g. Miholek, pa Vi ste novi mesija liberalne ženske populacije. Za ovaj svoj autorski rad dobit ćete mnogo lajkova, naklonost emancipiranih žena i feminističkih teologinja. Portal na kojemu pišete svoje hereze i propitkujete smisao celibata i svećeništva, rezerviranog isključivo za muškarce po providnosti Gospodnjoj, priskrbit će Vam poslije smrti jedan veliki i definitivni lajk od utemeljitelja liberalne teologije.

Bog se smilovao Vašoj duši i udijelio vam milost pokajanja!



petak, 26. rujna 2014.

Neokonzervatizam domaćih kardinala i biskupa, velikih neprijatelja tradicionalne Mise


Zaštitnik tradicionalnog katolicizma, papa sv. Pio X.

Mnogi se biskupi predstavljaju tradicionalnim katolicima, a najveći su zagovornici i promicatelji drugovatikanskih reformâ. Uistinu, nemoguća koegzistencija.

Pokušajte u kovačnici ili tvornici legura istovremeno izliti jednu kocku od metala i plastike. Nemoguć zadatak. To je jalov pokušaj koji je unaprijed osuđen na neuspjeh. Smiješno je i pomisliti da je nešto takvo izvedivo.

Motu proprio Summorum pontificum koji je donio papa Benedikt XVI., i kojim se izričito dopušta mogućnost celebracije tradicionalne Mise, bez potrebe za ikakvim posebnim indultom, nakon toliko godina od stupanja na snagu, donio je jalove plodove. Jedna jedina tradicionalna Misa u Zagrebu, u crkvi sv. Martina, na ogromnom području gdje žive hrvatski i ini katolici. Čak se i ta jedina Misa, s vremena na vrijeme bojkotira jer su zadužili samo jednog celebranta. Sramotna i porazna statistika kojoj su uvelike kumovali kardinal Bozanić i njegovi biskupi, koji se drže tradicionalnim katolicima.

Očito je da nemaju pojma što je tradicionalni katolicizam! Oni su samo tragični dokaz (ko)egzistencije jalovog neokonzervatizma u pokoncilskoj Crkvi. Neokonzervatizam je svojevrsno ruganje istinskoj Tradiciji, a koristi se super-ublaženim formama Tradicije. Dakle, celofan pseudotradicije umotan u praksu i mentalitet pokoncilske ekleziologije.

Zbog takvih biskupa u Crkvi traje velika kriza katoličkog identiteta i vjere. Naši kardinali i biskupi nisu u mnogo boljoj poziciji od tolikih heretičnih kardinala i biskupa na Zapadu. Postoje, doduše, nekakve razlike i prednosti koje idu u prilog našim biskupima. No, heretične izjave i pisanja biskupa Šaška i drugih autora koji su se bavili tematikom liturgije, a koje sam pročitao prije nekoliko mjeseci pružaju razlog za ozbiljnu zabrinutost. Nouvelle théologie polako prodire i u naše krajeve. Mogli bi se uskoro pretvoriti u mrtvački 'katolicizam' zapadno-europskog tipa.

Kardinal Bozanić i njegovi biskupi očito nisu svjesni da su postali velika zapreka tradicionalnoj Misi na našim prostorima. Svakako ne bih htio biti na njihovom mjestu. Nisu svjesni da su postali veliki borci protiv tradicionalne Mise, odnosno neprijatelji Gospodinovi. A smatraju se tradicionalnim katolicima. Tragikomično! Pa, gospodo biskupi, da Vam pokažem na jednom primjeru abecedu Tradicije i pologa vjere:

- Istinska Tradicija ne podnosi Novus Ordo Missae koja je cjelovito gledajući jedan veliki doktrinarno-liturgijski abusus, čak i u svom najčišćem obliku. To zacijelo niste učili pohađajući bogosloviju.

Dovoljno za početak! Ostale informacije potražite u zaključcima Tridentskog koncila pa nadalje.

Još nije kasno za Vas, osim ako ne želite slijediti Papu Franju i njegove reforme, širokom cvjetnom avenijom apostazije u suludi svijet vječnog očaja! Vaša odluka!


Zahvaljujući hrvatskim kardinalima i biskupima tradicionalna Misa se celebrira po hotelskim dvoranama



srijeda, 24. rujna 2014.

Misli o liturgiji, pape Benedikta XVI.




"Ova sveobuhvatnost i temeljna otvorenost, koja je vlastita čitavoj liturgiji, jedan je od razloga radi kojega ona ne može biti izmišljena ili prepravljana od pojedine zajednice ili stručnjaka, već mora biti vjerna formama sveopće Crkve. I u liturgiji najmanje zajednice je uvijek prisutna čitava Crkva. Radi toga u liturgijskoj zajednici ne postoje ,,stranci". U svakom liturgijskom slavlju zajedno sudjeluje čitava Crkva, nebo i zemlja, Bog i ljudi.

Kršćanska liturgija, iako se slavi na jednom mjestu i jednom konkretnom prostoru izražava ,,da" određene zajednice, ona jest po svojoj naravi katolička, te proizlazi iz svega i vodi svemu, u zajedništvu s Papom, s Biskupima, s vjernicima svih razdoblja i svih mjesta. Koliko je više slavlje prodahnuto ovom sviješću, toliko se plodonosnije u njoj i ostvaruje autentični smisao liturgije.

Dragi prijatelji, Crkva se čini vidljivom na mnogo načina: u karitativnom djelovanju, u misijskim projektima, u osobnom apostolatu što svaki kršćanin treba ostvariti u vlastitom ambijentu. Ali, mjesto na kojem se ona potpuno očituje kao Crkva jest liturgija: ona je čin u kojeg vjerujemo da Bog ulazi u našu stvarnost i mi ga možemo susresti, možemo ga dotaknuti.

To je čin u kojemu ulazimo u dodir s Bogom: On dolazi nama, i mi smo prosvijetljeni od Njega. Stoga, kad u razmišljanjima o liturgiji usredotočujemo našu pažnju samo na to kako da je učinimo privlačnom, zanimljivo lijepom, ulazimo u rizik da zaboravimo bit: liturgija se slavi radi Boga a ne radi nas; to je njegovo djelo; On je predmet slavlja; a mi se trebamo prepustiti da budemo vođeni od njega i njegova Tijela koje je Crkva.

Molimo od Gospodina da naučimo svakoga dana živjeti svetu liturgiju, osobito euharistijsko Slavlje, moleći u ,,mi" Crkve, koja upravlja svoj pogled ne prema sebi, već prema Bogu, doživljavajući se dijelom živuće Crkve svih mjesta i svih vremena."







Zbogom, herr Müller!




Jučer je održan sastanak u Rimu. Tresla se brda, rodio se miš! Na Zapadu ništa novoga. Vjerujem da je pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Gerhard Ludwig Müller hrabro zatražio od Generalnog poglavara FSSPX-a, monsinjora Bernarda Fellaya da prihvati reforme posljednjeg Koncila. Možda mu je nabacio par ustupaka kako bi ga smekšao?!

No, pošto monsinjor Fellay nije završio bogosloviju u suvremenom ambijentu opterećenomu modernom filozofijom i teologijom, u kojemu je indoktrinacija Koncilskim smjernicama glavna okosnica formacije budućeg klera, kardinal Müller nije mogao uspješno iskoristiti jedan od aduta nove škole, pozivajući Bratstvo sv. Pija X. i njegova Poglavara na poslušnost, biskupsku demokratsku kolegijalnost, lažni ekumenizam, slobodu vjere za heretike i pogane, Nove Duhove, osudu katoličkih država i podilaženje duhu svijeta.

Svaki od tih i sličnih koncilijarnih argumenata je bacanje riječi u vjetar. Pa zbog Müllerovih opasnih argumenata u korist progona pravovjerja, blagopokojni je nadbiskup Marcel Lefebvre i osnovao Svećeničko Bratstvo sv. Pija X., s ciljem očuvanja katoličke vjere u narodu, baš u godinama najvećeg intenziteta reformâ Drugog vatikanskog sabora.

Pošto svako stablo poznajemo po njegovim plodovima, naivno je očekivati od strane kard. Müllera kako će monsinjor Fellay nasjesti na prozirnu iluziju velikih ponuda Bratstvu darežljivog Rima za, u najboljem slučaju, posebnu prelaturu u sastavu Ecclesia Dei (pokoncilske kaznionice za tradicionaliste), pod izravnom ingerencijom liberalnog Pape, u zamjenu za šutnju, pružajući priliku Mülleru za trijumfalistički i samozadovoljni pogled na skalp Bratstva sv. Pija X. na uredskom zidu iznad svoga radnog stola, pretrpanoga planovima za progon tradicionalne Mise, zadrtih pretkoncilskih katolika i uništenjem preostalih oaza katolicizma.

Ecclesia Dei je skupina koja je nastala od otpadnika Bratstva sv. Pija X. i koji su izdali nadbiskupa Lefebvrea, sklanjajući se pod zaštitu velikog pionira asiškog ekumenizma, Ivana Pavla II. Gdje su biskupi koje su modernisti obećali ED-zajednici, ostavljajući te siromašne svećenike na milost modernističkim prelatima? Da se razumijemo, osobno nemam ništa protiv FSSP-a (Svećeničkog bratstva sv. Petra) i njihovih vrijednih i svetih svećenika. Događaj je to iz ne tako bliske prošlosti. Potrebno je sve sagledati u svjetlu navedenih činjenica.

Što je s franjevcima i franjevkama od Bezgrješne? Uništeni su po ubrzanom postupku! U takvom okruženju Bratstvo nema što tražiti za sebe jer bi dobilo samo prijezir, progone i izolaciju. Nije još pogodno vrijeme jer pontifikat Pape Franje zorno pokazuje kamo smjeraju novi vjetrovi reformiranih reformâ od super-reforme.

Herr Müller, mislite da je Katolička Crkva slučajno opstala do 1962., pomoću ljudskih analiza uvjetovanima metodom pogodaka i pogreški, bez upliva blagoslova Duha Svetoga koji je jamac njenog vodstva kroz povijest?

Dokaz je to činjenice kako pokoncilski neomodernizam ima ugrađenu antitomističku memoriju i nedostatak superiorne božanske inteligencije koju jamči samo sveta Tradicija, odnosno Duh Sveti.

Monsinjor Bernard Fellay u svoje i ime tradicionalnih katolika Bratstva Pija X. papi Franji i kardinalu Mülleru mogu jamčiti jedino svoje molitve i žrtve kako bi, potaknuti od Duha Svetoga odbacili sve zablude modernizma i vratili se pravovjerju svete Tradicije po primjeru Nadbiskupa Marcela Lefebvrea i Bratstva Svećenika sv. Pija X.

Za svaku drugu nekatoličku opciju, uljudno možemo izreći pozdrav: Zbogom, herr Müller! Otvoren Vam je put za borbu protiv božanskih vjetrenjača. I Sizif je imao veće izglede od Vas.



ponedjeljak, 22. rujna 2014.

U svijetu bez svetoga, postoji samo profano




Možda nakon listopadske Sinode o obitelji zavlada manija tetoviranja lika pape Franje?! Ne bi bilo ništa čudno. Ionako je forma a ne sadržaj postalo pravilo. Sadržaj je dakako iznimno važan, ako je onakav koji je buntovničke prirode. Bitno je nizvodno ploviti širokom bujicom sebeljublja i prepustiti se duhu svijeta, a što je ispred tih nesretnika jedan veliki vodopad koji će ih zauvijek usmrtiti, moderniste u Crkvi dovoljno i ne zaokuplja posljedica takvog strašnog scenarija. Iznenadilo bi vas koliko je istetoviranih modernista, a pronađe se i poneki pripadnik novog klera.

Ljudi-slikovnice su prepoznali takav liberalan stav pape Franje, koji je svojim kompromiserstvom oduševio mnoge čudake koji s Crkvom nemaju nikakav kontakt jer nisu katolici, a nikada to neće ni postati, bez obzira koliko Franjo i kardinali promjenili pastoralnu praksu u pokušaju privlačenja čudaka u 'svoju' Crkvu. Ljudi-slikovnice imaju o Katoličkoj Crkvi onu percepciju koju je kreirao Hollywood i ostali mrzitelji katoličke vjere.

Često puta hodajući gradom ili selom isprva ne zamjećujemo takve osobe kako, napose u ljeto, oskudno odjeveni, svima arogantno pokazuju svoje tetovaže. Ta nam činjenica mnogo govori o karakteru oslikanih ljudi. Ima tu svakakvih motiva: mrtvačkih glava, sablasnih kosaca, nagih djevojaka, leptira, stilskih ukrašenih slova, likova revolucionarâ (obično ljevičarâ), rock i pop zvijezda, new age anđela... Danas je papa Franjo definitivno in, a za dogledno vrijeme postat će totalno out. Dolaze novi heroji svijeta. Potrebno je i za njih pronaći slobodnog mjesta u poprilično bizarnome tjelesnom šarenilu hodajućih slikovnica.





























subota, 20. rujna 2014.

Sv. Emilija Marija de Rodat, redovnica i utemeljiteljica




Obitelj redovnice, utemeljiteljice de Rodat je pripadala provincijskome plemstvu, a kršćanskoj je Francuskoj XIX. stoljeća dala nekoliko divnih likova. U te osobe, svakako, valja ubrojiti sveticu koja je umrla 19. rujna, a taj dan se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. g. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez.

U djetinjstvu, koje je padalo u burnim i krvavim godinama Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje je preuzela odgoj djevojčice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svećenika što ne položiše prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.

Emilija se u cvijetu mladosti revno posvetila molitvi, a za uzvrat je postala dionicom mističnih iskustava. Uz to je već tada pokazivala veliku ljubav prema siromasima. No tada je u njezinu životu nastupila jedna moralna kriza jer se dala zarobiti zemaljskim rastresenostima i ugodnostima. Nije se tako radilo o teškim stvarima, ali da je tako nastavila, do njih je lako moglo doći. Posve nenadan je preokret nastao u njezinoj duši kad je g. 1804. slušala propovijed prigodom jednih pučkih misija. U međuvremenu se Emilijina baka povukla u jednu, nakon revolucije, obnovljenu redovničku zajednicu u Villefranche de Rouergue. Emilija je pošla za njom te provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećujući siromahe.

Tada se upoznala s kreposnim svećenikom abbé Martyjem, koji joj postade duhovnik. Pod njegovim se vodstvom veoma razvio duhovni život. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito sv. Terezije Avilske i sv. Franje Saleškoga. U slobodno je vrijeme siromašnim djevojčicama držala vjeronauk. Triput je pokušala sgupiti u neku žensku družbu, ali nije uspjela.


Napokon je u svibnju 1815., slušajući tužbu neke siromašne žene, otkrila svoj životni poziv. Tužba se odnosila na nemogućnost da dođu do školovanja i izobrazbe osobe koje su siromašne i bez sredstava za pohađanje škole. Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece. Brzo su joj se pridružile tri djevojke koje je otprije poznavala. Zajedno s njima odlučila je osnovati Institut sv. Josipa koji će nešto kasnije, g. 1822., dobiti ime Instituta Svete obitelji.

Radilo se o novoj redovničkoj družbi s klauzurom, a koja će se posvetiti poučavanju siromašne djece, pružajući joj besplatno osnovnu izobrazbu. Plan je bio veoma stvaran i odgovarao bitnim potrebama onih nižih slojeva tadašnjega društva. Kao i svaka dobra ustanova, tako je i ova morala proći kroz svoju kušnju: kritičke napade i nerazumijevanje najbliže okoline. No pod sretnim vodstvom poletnoga oca Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se brojem članova u znatnu ustanovu. A zatim je opet došla kriza i već je izgledalo da će družba, ako se ne pridruži jednoj jačoj redovničkoj zajednici, propasti. Najvjernije sestre nisu htjele znati za ikakvu drugu poglavaricu osim za majku de Rodat. A ona je za svoju ustanovu morala platiti težak danak tjelesnih patnji, prouzrokovanih bolestima, a onda i duševnih, u kojima ju je zahvatio težak i mučan osjećaj duboke zapuštenosti i silne napasti protiv vjere.

Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to nije ju ipak slomilo pa ni spriječilo da se pokaže jakom i djelotvornom poglavaricom. Družba je g. 1832. dobila svoje Konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenoga 1835. Majka de Rodat, zbog elastičnosti u radu, osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo raširila, ali dakako stvarala i mnoge poteškoće. Majka je utemeljiteljica u svemu svome mukotrpnome životu i radu pokazivala herojsku nesebičnost i neograničeno pouzdanje u Boga.

Njezina se grana bez klauzure bavila ne samo školom, već i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvora, pružanjem utočišta posrnulim djevojkama i ženama, koje su bile spremne na pokoru. Majka je Emilija u ožujku 1852. opet teško oboljela. Pojavila joj se na lijevom oku zlokobna rana. Tada su, doduše, prestala njezina duševna trpljenja, ali je shvatila da joj se bliži kraj. Zato je zamolila da je oslobode svih njezinih dužnosti. Kako se zdrastveno stanje sve više pogoršavalo, koncem njezinoj je molbi bilo udovoljeno.

U poslušnosti prema svome ispovjedniku od 7. do 10. rujna izdiktirala je povijest svoga života, koju smatraju religioznim dokumentom najveće vrijednosti, premda se o mističnoj strani svoje duše izrazila veoma oprezno i suzdržano. Umrla je 19. rujna 1852. u Villefranche-u, a uspomena joj je u cijelom onom kraju veoma živa. Papa Pio XII. proglasio ju je 9. lipnja 1940. blaženom, a 23. travnja 1950. svetom. Spomendan se slavi 19. rujna.



petak, 19. rujna 2014.

Kardinal Raymond L. Burke se ne uklapa u Franjine reforme




Kako je to uobičajeno u Vatikanskoj Kuriji, dolazak novog Pape znak je skore promjene kardinalskog kadra na svim važnijim pozicijama pri Svetoj Stolici. No, zanimljiva je činjenica kako se neke čistke provode pred listopadsku sinodu. Ništa se ne prepušta slučajnosti. Papa Franjo je počeo temeljitije odstranjivati i posljednje kardinale koje je instalirao Benedikt XVI.

Ubrzo slijedi još jedna žrtva liberalnog čišćenja i veoma izglednog odstranjivanja sa mjesta prefekta Vrhovnog suda Apostolske signature. Konzervativni kardinal Raymond L. Burke, po očekivanoj logici, umjesto da ga unaprijede u hijerarhiji, bit će suptilno degradiran poput ostalih Razingerovih kardinala, kao što su: kard. Piacenza, nadbiskup Guido Pozzo i biskup Giuseppe Sciacco. Damaklov mač, također, opasno visi iznad glave opusovca, nadbiskupa Celsa M. Iruzubiete, tajnika Kongregacije za kler.

Ako se uzme u obzir činjenica da je kardinal Raymond Burke puno skloniji tradicionalnoj Misi i pretkoncilskom nauku, te iskustva žalbe Apostolskoj signaturi od franjevki Bezgrješne, zbog prethodnog dekreta prefekta Kongregacije za redovnike kojom im je dodijeljena vizitatorica s komesarskim ovlastima, rješenjem iste, kardinal je Burke priznao franjevkama kako imaju pravo, te ograničio ovlast vizitatorice ad inquirendum et referendum. 

Raymond Burke, stručnjak za crkveno pravo, jedini je kardinal koji je dao iskreniju ocjenu Franjine apostolske pobudnice Evangelii Gaudium, izjavom kako je ona više orijentacijske prirode nego što je dokument magistrerija.

Papa Franjo, sklon akutnom modernizmu, ne može oprostiti takve 'pogreške' kardinalu Burkeu, čekajući najpovoljniji trenutak kako bi iskazao, kao u ranijim slučajevima, nedostatak pravog vodstva i toliko javnosti potencirano osobno neomodernističko milosrđe i poniznost, uklanjajući Burkea s mjesta prefekta Apostolske signature, degradirajući ga na naslov kardinala zaštitnika Malteškog viteškog reda, daleko od kurijalne uprave, na poziciju u kojoj neće imati nikakav utjecaj na upravljanje Crkvom.

Danas progon na marginu, a sutra možda dolazak na Svetu Stolicu kardinala Raymonda L. Burkea.


Vjerujem da budući kandidati za Prefekta Apostolske signature, poput kardinala Dolana, imaju sjajne predispozicije koje traži papa Franjo.




Na fotografiji je pretjerano eksponirani kardinal Timothy Dolan, koji je 8. rujna 2002., u liturgijskom abususu novog obreda Mise, na otvorenome prostoru pred mnoštvom vjernika, na dan otvaranja NFL sezone (sportskog profesionalnog natjecanja), tjedan i pol kasnije nakon što je postao nadbiskup Milwaukeeja, na početku svoje propovijedi stavio sir-kapu koju je potom kratko držao na glavi.

Ako netko od Vas ubuduće bude imao prigodu posjetiti Apostolsku signaturu i potom primjetite nekog kardinala sa sir-kapom na glavi kako se razmeće dugim hodnicima Signature, odmah ćete shvatiti da ta osoba može biti, nitko drugi doli sirom i bradom, kardinal Timothy Dolan.

Njima pravovjernost i dostojanstvo crkvenog prelata nisu toliko važni. Bitne su sposobnosti komičara i zabavljača koje veoma cijene papolatristi, ultramontanisti i liberalne mase.



utorak, 16. rujna 2014.

Teresa od herezâ




Dobro došli u još jednu epizodu neomodernističkog Koncilskog cirkusa, koji je 1962 g., osobno režirao crkveni liberal i Revolucionar novije Crkvene povijesti. Njemu su, naime, masonske lože odale posebnu počast kad je upropastio vjeru po-koncilske generacije, i njezine gorke plodove ostavio kao zalog zajamčenog uništenja idućih stotinu godina. Za zasluge, i tako dalje, i tome slično, proglasiše ga tobožnjim svecem Katoličke Crkve. Bez i jednoga čuda koji je zahtijevao proces kanonizacije. Perverzni apsurd, tako svojstven novorednim teolozima.

Kad je umro Angelo Roncalli, masoni mu u svojim javnim glasilima iskazaše veliku zahvalnost nazivajući ga najvećim crkvenim liberalom 20. stoljeća. Možete zamisliti kako li danas, nakon pola stoljeća pokoncilske renesanse, posljednjega papu Franju kuju u pentagramske zvijezde na svodovima svojih loža. Velike ribe su odavno u njihovoj mreži. Sve druge priče su za malu djecu i pokoncilske poslušnike.

Dakle, stvorili su Crkvu po mjeri ideala francuske revolucije; onih istih koje su tako uspješno ugradili u koncilske tekstove. Crkva po mjeri revolucije. Bunt protiv, do tada monolitne božanske institucije, koja se preko noći desetkovala radikalno odstupajući od kursa koji ju je, Duhom Svetim, sigurno vodio kroz oluje bezbožnoga svijeta. Od toga vremena vjera životari u skupinama tvrdoglavih katolika, kojih je na širem planu, iz generacije u generaciju sve manje.

Nije prošlo mnogo, izrodiše se djeca gnjeva. Oni su djeca Koncila. Protagonisti uništenja. Koncilski gestapo. Progonitelji stare Mise i sirotih svećenika koji se nisu htjeli odreći gotičke misnice i latinskog duha, koji je prožimao tolike naraštaje svetaca i mučenika kroz stoljeća. Razbijači drevnih oltara, palitelji tradicionalnih misnica, teolozi uništenja i ubojice katoličke vjere. Zombiji koje su izrodili neki čudni ,,Novi Duhovi", koji iza sebe ostavljaju pustoš svakovrsnog indiferentizma i krivovjerja, a podgrijavaju abnormalni nagon stvaranja zamršenih kolopleta novih samoubilačkih eksperimenata.

Djeca Koncila su danas tek onemoćali i sijedih glava staračke ludosti, sigurno uhljebljeni i zadovoljni svojim pionirskim štafetama neomodernističke mladosti, koje su predali slijedećoj generaciji. A ova proslijedila dalje idućoj. I tako dođosmo do posebne vrste izrodâ Nove teologije koji ugledaše svjetlo zamračenja krajem šezdesetih, kad je zakovan veoma neugodan liturgijski čavao u lijes upokojene vjere novijeg naraštaja - djece novoliturgijskog cvijeća - kojemu pripada i 'časna' sestra, lažna benediktinka Teresa Forcades iz Španjolske: feministička teologinja, velika ljevičarka i krivovjerka.

Njezin naraštaj je danas nositelj akademskih titula samozvane neomodernističke teologije, poput suvremenih heretika na raznim bogoslovijama, kao što su kbf-ovci: profesor Kovač i profesorica Filipović. Uskoro će, kad stara generacija kardinala, biskupa, teologa i ostalih, ode Bogu na Istinu, oni nastaviti rušiti i uništavati Katoličku Crkvu.

Baš me zanima kako će generacija koju su ovi potonji neomodernistički heretici odgajali, sutra izgledati kad zauzmu glavne uloge u Koncilskome cirkusu. Grozota pustoši, gora od svih prethodnih predstava zajedno! Glumački amaterizam koji profesionalno uništava rafinirani ukus svojih gledatelja, barem onih iz publike koji su ga Božjim čudom uspjeli sačuvati zdravim od po-koncilskog provincijalizma.

Spasi nas, Gospodine!



ponedjeljak, 15. rujna 2014.

Uzvišenje svetog Križa




Blagdan Uzvišenja svetog Križa (14. rujna)


Slavimo blagdan križa, po kojemu su otjerane tmine a bi vraćeno svjetlo. Blagdan križa slavimo, i s Raspetim bivamo uzdignuti u uzvišeno, da bismo - ostavivši dolje zemlju s grijehom - stekli ono višnje. Takvo je i toliko posjedovanje križa. Tko njega posjeduje ima blago. S pravom nazvah blagom ono što je u stvari i po imenu najljepše od svih dobara. U njemu, i po njemu i u nj postavljeno je svekoliko naše spasenje i vraćeno u prvotno stanje.

Da nije bilo križa, Krist ne bi bio razapet. Da nije bilo križa, život ne bi bio čavlima prikovan o drvo. A da on ne bje čavlima prikovan, ne bi bili iz boka potekli izvori besmrtnosti - krv i voda, izvori što svijet oslobađaju od grijeha; ne bi bila uništena zadužnica grijeha, ne bismo bili vraćeni u slobodu i ne bismo uživali stablo života, niti bi se otvorio raj. Da križa ne bje, smrt ne bi bila oborena, niti bi pakao ostao bez plijena.

Velika je dakle i dragocjena stvar križ. Velika, rekoh, jer su po njemu ostvarena mnoga dobra. Ona su utoliko brojnija što Kristovim čudesima i patnjama valja pridati moćnija svojstva. A dragocjena je stvar, jer je Križ Božja patnja i pobjednički znak: patnja poradi svojevoljnog smrtnog stradanja na njemu, a pobjednički znak jer je na križu smrtno ranjen đavao i s njime nadvladana smrt. Vrata su pakla satrvena: križ je postao opće spasenje čitavoga svijeta.

Križ nazivamo Kristovom slavom i Kristovim uzvišenjem. On je žuđena čaša i dovršenje patnji što ih je Krist pretrpio za nas. Sam Krist kaže da je križ njegova slava: >Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen u njemu i još će ga proslaviti<. I opet: >Proslavi me, Oče, slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet<. Ili: >Oče, proslavi svoje ime.< Dođe dakle glas s neba: >I proslavio sam, i opet ću proslaviti.< A rečeno je to o slavi što ju je tada stekao na križu.

Sam Krist svjedoči također da je križ i njegovo uzvišenje, jer veli: >Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi<. Očito je dakle da je križ i slava i uzvišenje Kristovo.


                                                                                              Iz govora sv. Andrije Kretskoga, biskupa 

nedjelja, 14. rujna 2014.

Stara Misa, zvona i molitve


Svetom Tradicijom protiv tragikomičnog neomodernizma

Danas je dan Gospodnji kad se cijela kršćanska općina sastaje u najbližoj crkvi na Svetu Misnu Žrtvu. Danas je dan u kojemu modernisti u ružnim crkvenim građevinama, u stravičnim obredima, ponajviše na Zapadu, liturgijskim abususima strašno ponižavaju i vrijeđaju Gospodina. U mnogim takvim obredima uopće više nema Transupstancijacije (Pretvorbe). No to ne umanjuje grijehe modernista. Pomolimo se za njihovo obraćenje!

Na drugoj strani, u tradicionalnim Misama, okupljaju se tradicionalni katolici kako bi nazočili istinskoj Žrtvi svih vremena. Njihove molitve Gospodin tako rado prima kao što je to uvijek činio. Kao u priči koja slijedi!

Svećenik je došao među prvima. Zvonar, prosjed i dostojanstvena držanja, časni starac, pozdravio je dobrog župnika suhonjava lica, bivšega misionara, riječima: >Hvaljen Isus i Marija, oče Josipe!< Svećenik ga blago pogleda i odvrati: >Navijeke, gospon Šimune!<

Nakon kratkog razgovora pohitiše svatko na svoju stranu, pripremajući sve potrebno za početak Mise. Otac Josip je već u iznošenoj reverendi klečao na hladnoj kamenoj skali ispod žrtvenika, očiju uprtih u uljanu oltarnu sliku na kojoj je Blažena Djevica, dostojanstvena i u plavetnilu nebeske slave, okružena korovima anđela, nježnog i majčinskog pogleda, koji je boležljiva misionara duboko pogađao u dušu te joj je podglas vapio: >Totus tuus, o Maria! Ora pro nobis...<

Visoki zvonar Šimun odgega u sakristiju, otvori vrata ormara, vadeći misnicu, albu, štolu, manipul... Sve je postavio na stol i uredno posložio, kako bi mogao na brzinu odjenuti svećenika u prekrasno liturgijsko ruho. Uzeo je potom žigice i izašao do podnožja oltara, dostojanstveno poklekao pred Gospodinom, podigao se i izvukao žigicu te kresnuo plamičak, pružajući visoko svoju dugu i tešku ruku ponad masivnih mjedenih svjećnjaka. Plameni jezičci su titrali na hladnom jutarnjem zraku koji je ulazio kroz vrata crkve.

U klupama su već sjedile i klečale žene s krunicama u rukama potiho šapćući Marijinu molitvu. Pristizale su i druge. Muškarci su ulazili u crkvu te sjedali u klupe. Neki su već čitali stare molitvenike i molili iz njh. Jedan je hodao tražeći pogodno mjesto gdje bi klekao ispod kipa sv. Ante, ispred kojeg su klečala djeca i djevojke odjevene u lijepu narodnu nošnju. Zastao je podalje uznemiren mislima o svome sinu koji se borio na dalekoj bojišnici, a posljednje pismo koje je dobio pred zimu požutjelo je od njegovih vrijednih i grubih seljačkih prstiju. Napokon se primirio i molio u svome srcu ispred kipa velikog franjevačkog sveca: >O, sveti Anto, vrati mi sina! Želio je postati svećenik. Molim te sačuvaj ga od pogibije da se sretan i zdrav može povratiti doma. Vrati sve naše mladiće... <

Župnik Josip je ispovijedao seljane. Ispred ispovijedaonice je još čekao starac zamišljeno gužvajući šešir, predan svojim skrovitim mislima koje je želio povjeriti starome misionaru. Crkva je bila okićena cvijećem. Sve je spremno za liturgiju i latinske molitve uz pučke napjeve. Sve je spremno za dolazak Gospodnji i Njegovu Žrtvu pomirenja. Dolazi Gospodin! To je ono što svi prisutni u ovoj staroj crkvi željno očekuju.

U prostranoj i plodnoj ravnici odjekuju zvona Crkve prekidajući molitve. Otac Josip je u liturgijskom ruhu, zguren nad misalom izgovara kanon. Šutnja... Dostojanstvo i svečanost stare Mise. Nebeska liturgija u kojoj se osobno Sin Božji žrtvuje i prinosi svome Nebeskom Ocu za ove seljake i staroga boležljivog misionara.

Oprostite, ponijelo me! Malo sam se prepustio pravovjernijoj povijesnici :)

Ove slike su postale rijetkost. Blago onima koji još imaju priliku doživjeti milost stare liturgije. Na žalost, sve ih je manje. Neke su nove liturgije u modi.