petak, 31. listopada 2014.

Razgovor s kard. Thiandoumom, nadbiskupom Dakra: Vjernost jednog župnika Božjem djelu i načelima mons. Marcela Lefebvrea


Tradicionalist i prije Drugog vatikanskog: Atanazije
naših dana i čovjek Crkve, mons. Marcel Lefebvre

Tvrdnja jednog pokoncilskog prelata koja je otkrila golu činjenicu i zabrinjavajuću stvarnost suvremene dinamike pastoralnih reformi podastrla nam je sveprisutnu okrutnost radikalnog liberalizma u suvremenoj Crkvi: "Nije se promijenio monsinjor Lefebvre, promijenila se je pokoncilska Crkva."

Izjava koja je došla od prelata koji uopće nije bio u kategoriji onih koji su naginjali tradicionalnom katolicizmu otkriva nam veliku dramu gubitka vjere u nekoliko desetljeća promašenog koncepta Roncallijeve šahovske igre - apostazijom koja je zatrpana ispod brda modernističkog izdavaštva, svečarskih okupljanja i ušminkanih nastupa pred očima izdanih katolika, od čega su skuhali otrovni šlag koji nazvaše Aggiornamento. 

,,Osuvremenjenje Crkve" kreirano od pape Ivana XXIII., prva je žrtva slabe šahovske igre kojom je ono matirano u nekoliko početnih poteza. Šah-mat!, za idućih nekoliko naraštaja mnoštva katolika u duhu starozavjetne mudrosti: "Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi!" Necrkvena hazardna igra koja nije herojska krepost dostojna novoproglašenog sveca. "C'est fini!", uzviknuo bi u početku procesa za kanonizaciju Advocatus Diaboli. Protiv činjenice ne postoje argumenti. Kraj procesa! 

Vrlo je bolna činjenica, kod toliko dokaza svete revnosti i pravovjernosti slavnog francuskog Nadbiskupa i ,,Čovjeka Crkve", kako i danas nemali broj katolika i crkvene hijerarhije grlato viču i bacaju kamenje na monsinjora Lefebvrea, a sami mu, ni po vjeri i pravovjerju, svetosti i privlačno blage misionarske gorljivosti, prelatskih sposobnosti i smisla za organizaciju, nisu ni do vrha cipele. 

A njihov život i filozofija protestantske Moderne upakirani u celofan profinjenog farizejskog egoizma, koje su specifične odlike pokvarenih katolika, te pustoš infantilnosti koje ostavljaju iza svojih lutherovskih projekata, dokaz su zaraze indeferentizmom i krivovjerjem na svim planovima jalovih reformskih kretanja. 

Prenosim vam fragment razgovora između jednog župnika, prijatelja monsinjora Lefebvrea i kardinala Thiandouma, nadbiskupa Dakra, koji nije predugačak i potkovan nepotrebnom filozofijom i ciceronskim govorom, već je ležeran i odiše katoličkom jednostavnošću i iskrenošću bez obzira na intelektualni nivo sudionika dijaloga. 


Duhovni otac 

Sjećam se jednog dana, prije godinu dana, kardinal Thiandoum, nadbiskup Dakra, bio je sa mnom. On je došao da me preobrati na Novu Misu. Pustio sam ga govoriti; a onda sam rekao: "Čujte, Eminencijo: Znate li tko je monsinjor Lefebvre? Moram li vas ja, obični župnik, podsjećati na ono što je učinio za vas u Dakru?

Eminencijo, tko vas je učinio svećenikom?

- Mons. Lefebvre.

- Eminencijo, tko je osnovao veliko sjemenište?

- Mons. Lefebvre.

- Eminencijo, tko je ustrojio nadbiskupiju Dakar?

- Mons. Lefebvre.

- Eminencijo, tko je napravio dakarski Karmel?

- Mons. Lefebvre.

- Eminencijo, tko je napravio samostan Vieta u Dakru?

- Mons. Lefebvre. On je moj duhovni otac, ja sam njegov sin. U pravu ste.

- Pa onda, Eminencijo, sada kada se monsinjor Lefebvre nalazi u ovakvoj situaciji, napadnut, oklevetan, ismijavan, usuđujete li se dopustiti da vaš otac bude toliko vrijeđan, a da o tome ne kažete ništa?"

(To ga je rasplakalo.)

"Tada je vaša dužnost braniti svog oca i braniti svetu Crkvu. Vi se previše bojite. Ne smijemo se bojati, pogotovo kada nam je povjerena vlast. Što riskirate?

- Gubitak položaja?

- Gubitak života?

- Dobro! Otići ćete u raj."


Modernistička borba protiv Nadbiskupa 

To je upravo ono čega se oporba sada najviše boji, jer je misionar u monsinjoru Lefebvreu nakanio "imati djecu." Možete se tome smijati, ali to je istina. Mislilo se da je ,,Vatikan II" pobijedio. Nekoliko starih svećenika još se opiralo, ali oni će izumrijeti.

Stvar je jasna: Cijela pokoncilska obnova će se provesti u djelo, kako u velikim gradovima tako i u afričkom bushu. Fino! - A oni su već trljali ruke. A onda, odjednom, u malom kutu Švicarske, pojavljuje se nadbiskup koji kani "imati djecu", dajući Crkvi svećenike koji slave tradicionalnu Misu.

Zato je neprijatelj, koji zauzima snažnu poziciju u Vatikanu, vidio crveno i uperio sve svoje oružje na Ecône; i Ecône, do tada nepoznat, postaje čuven diljem svijeta.


Zahvaljujem prijateljima, tradicionalnim katolicima, čijom ljubaznošću koristim brzi prijevod Razgovora i potonjeg teksta koje su mi poslali. Neka im Gospodin daruje obilje blagoslova i uračuna im ovaj čin kršćanske ljubavi darujući im vječni život po zagovoru Preblažene Djevice Marije. Šaljem im posebne pozdrave u Gospodinu! Deo gratias!+  :) 



srijeda, 29. listopada 2014.

Fraternitas Sacerdotalis sancti Pii X




Kada bi Narod Božji u Starom zavjetu skrenuo s pravog puta i okrenuo se idolopoklonstvu i poganskim kultovima, nastupili bi proroci koji su ga pozivali na obraćenje. Mnogi od njih su zbog ove ljudski gledano nezahvalne uloge zlostavljani, bacani u tamnicu ili čak i ubijeni jer su se ljudi htjeli riješiti ovih neugodnih upozoritelja.

I u Novom zavjetu Bog u kriznim vremenima šalje ljude kao upozoritelje, podiže svece radi prevladavanja krivovjerja i ćudorednog propadanja. Uvijek ponovno nastaju reformski pokreti po kojima Crkva iznovice prepoznaje zdrav Nauk i autentičan zahtjev Evanđelja.

Spomenimo neke primjere:
- Sveti Atanazije, aleksandrijski biskup, u prvoj se polovici 4. stoljeća snažno zalaže za Kristovo božanstvo nasuprot arijanstvu. Zbog toga mora pet puta napustiti svoju biskupsku stolicu, čak ga osuđuje jedna talijanska biskupska sinoda koju odobrava i papa Liberije. Međutim, na kraju je nadvladano krivovjerje, a katolička vjera ponovno uspostavljena. 
- Sveti Augustin na osobit način propovijeda protiv donatista, a također i protiv pelagijanaca dozivajući uvijek u pamet čistu nezasluženost milosti Božje. 
- Sveti se Ćiril Aleksandrijski suprostavlja heretiku Nestoriju Carigradskom i tako spašava dogmu Marijinog Bogomajčinstva, a time i cijelu kristologiju. 
- Kasnije vidimo Karolinšku reformu, reformu redovništva koja polazi od samostana Cluny u srednjem vijeku, reformu pape Grgura VII. i njegovu borbu protiv laičke investiture. On umire u Salernu u progonstvu s riječima na usnama: ,,Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u progonstvu." Ali nakon njegove smrti njegova nastojanja oko reformi djeluju nadasve plodonosno u cijeloj Crkvi. 
- Nakon proširenja Lutherove, Zwinglijeve i Calvinove hereze Tridentski je sabor donio istinsku reformu po naporima cijelog mnoštva svetaca: svetog Ignacija Lojolskoga, svetog Petra Kanizija, svete Terezije Avilske, svetog Karla Boromejskoga, nešto kasnije svetog Pija V. Utemeljuju se sjemeništa, nastaju novi redovi, Evanđelje se prenosi poglavito u Južnu Ameriku i također i u Indiju i u Japan preko sv. Franje Ksaverskoga.  
Zar Bog ne bi i za današnje vrijeme poslao ,,proroke" svojoj Crkvi? Zar joj ne bi pokazao izlazak iz krize po bogomdanim ljudima? U svakom slučaju, nadbiskup Lefebvre 1970. godine s crkvenim dopuštenjem usred pokoncilskog kaosa utemeljuje Svećeničko bratstvo sv. Pija X. Ono vodi ponajprije jednu bogosloviju u Ecôneu u Švicarskoj, onda još jednu u SAD-u, 1975. i treća otvara svoja vrata u germanofonoj Švicarskoj. Mlade ljude privlači tradicionalna Misa kojoj nadbiskup Lefebvre ostaje vjernim; uskoro se djelu priključuje i zajednica sestara koju je utemeljila Nadbiskupova rođena sestra, a onda i samostan karmelićanki koji je utemeljila druga sestra velikog prelata.

Francuske biskupe spopada ljubomora i potiču Rim da poduzme mjere. Nakon kanonske vizitacije Bratstvu se 1975. oduzima crkveno-pravna aprobacija zbog njegove vjernosti tradicionalnoj svetoj Misi kako ju je kodificirao papa Pio V. Budući da Nadbiskup djeluje po načelu: ,,Vjera je više od poslušnosti" i nastavlja s djelom, 1976. godine je suspendiran. On o tome piše: ,,U biti, prema ovoj mjeri ne bih smio celebrirati Misu, novu Misu, dijeliti nove sakramente, naviještati novi nauk. Sve to uopće nisam ni želio činiti. Prema tome, šteta po ovoj suspenziji za mene je veoma malena". 

Otada Bratstvo hoda kao po planinskom vrhuncu: Na jednoj strani posvema odbacuje liberalizam i modernizam, a na drugoj strani želi ostati vjerno Rimu, vječnom Rimu. Nadbiskup je Lefebvre to u jednom programskom članku 21. studenog 1974. vrlo jasno protumačio. Kako bi ,,s obzirom na sve veće propadanje svećeničkog ideala prenio katoličko svećeništvo našega Gospodina Isusa Krista u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, kao što je on to prenio svojim apostolima i kako je to Rimska Crkva prenosila do sredine 20. stoljeća", nadbiskup je Lefebvre naposljetku posvetio 30. lipnja 1988. četiri pomoćna biskupa za Bratstvo. Rim se nadao da će strogim kaznenim mjerama uspjeti prouzročiti njegov raspad. A dogodilo se upravo suprotno.

Bratstvo se dalje proširilo i danas ima kuće u 32 zemlje na svim kontinentima gdje vodi priorate, tj. mjesta dušobrižništva, sjemeništa, škole i kuće za duhovne vježbe. K tome, njegovih gotovo 600 patera redovito ili neredovito posjećuje još 40 zemalja kako bi se ondje brinulo o skupinama vjernika koji gladuju za katoličkim naukom i žeđaju za tradicionalnom Misnom Žrtvom.

Njima u apostolatu pomaže 100 braće i 250 sestara; 100 škola radi na tome da djecu priprave za kršćanski život i tako daju doprinos rekristjanizaciji društva. Osim toga, surađujemo s 25 redovničkih zajednica koje su s nama prijateljski povezane i koje se drže obvezanima istim ciljevima i sredstvima kao i mi.



ponedjeljak, 27. listopada 2014.

Argentinska gripa




Kod ovogodišnjeg hodočašća Coetus Internationalis Summorum Pontificum uz kardinala Burkea kao glavnog celebranta pontifikalne svete Mise u subotu u Bazilici sv. Petra bili su predviđeni i kardinali Sarah za jedno predavanje za svećenike i kardinal Pell za celebraciju pontifikalne Mise u petak.

Ni jedan od njih dvojice nije došao - kardinala Pella zamjenio je njegov tajnik koji je umjesto njega celebrirao i pročitao njegovu propovijed jer je on navodno bolestan.

Mnogi sudionici govorili su o ,,Argentinian flu" - ,,Argentinskoj gripi". Ili je obojicu kardinala papa Franjo zadržao ili se boje za svoju budućnost u Vatikanu. Opet dovoljno materijala za svakojake teorije zavjere o papi Franji i njegovom odnosu prema Tradiciji.



nedjelja, 26. listopada 2014.

Dokumentarac o mons. Marcelu Lefebvreu: Svećenici sutrašnjice




Na svetkovinu Krista Kralja koja se danas slavi po starom kalendaru, pokušao sam prenijeti samu bit i otkupiteljski smisao Kristova Kraljevanja uzimajući za temu članka glavno sredstvo kako bi se Gospodinovo kraljevstvo u kontekstu sadašnjosti i budućnosti ostvarilo.

Glavno je, dakako, sredstvo ministerijelno, odnosno sakramentalno svećeništvo svete Crkve, jedino bez kojega ne bi bilo moguća i zamisliva božanska koncepcija Crkve koju je osobno zamislio i postavio Gospodin po svojoj otkupiteljskoj Žrtvi na križu, čiju je stvarnost proslijedio kroz svetomisno otajstvo nevidljive i istinske prisutnosti preko ruku svojih svetih apostola pa nadalje.

Otkupiteljska, posvećujuća i spasenjska dimenzija je moguća samo po sakramentu svećeništva i svete misne Žrtve, a svima nam je poznato da je Sin Božji jedini Veliki Svećenik koji se po svakoj misnoj Žrtvi osobno prinosi i daruje svome Ocu: za naše grijehe, kao i grijehe cijeloga svijeta.

Dakle, sredstvo i cilj istodobno, kako bi se ostvarilo kraljevanje Gospodinovo nad pucima, jezicima i narodima na zemlji koju je Bog stvorio i u čijem je vlasništvu cijeli univerzum. Posljednje koncilske projekcije su isključile taj veoma važan aspekt i bitno zakočile svojim dekretima kristološku dimenziju koju je Tradicija dužna bila ostvarivati po Kristovoj zapovijedi svojim apostolima:  Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Marko 16, 15-16) 

Nadbiskup je Lefebvre bio svjestan važnosti pravilne svećeničke formacije i uvjetâ njegovog uspješnog poslanja u Crkvi koja utvrđuje i spašava u vjeri, te se zauzima za obraćenje svijeta i Kristovo kraljevanje u njemu. Svećeništvo je kralježnica u ekonomiji spasenja i fundament cijelog sustava jed(i)ne Katoličke Crkve koje je Bog Otac po svomu Sinu, Duhom Svetim odredio od praiskona.

Neke Nadbiskupove misli o svećeništvu i osnutku Bratstva sv. Pija X

Koja je izvanredna milost za mladića uzići na oltar kao službenik Gospodnji, biti drugi Krist! Nema ničeg boljeg i većeg na zemlji. Radi toga vrijedi ostaviti obitelj, odustati od planiranja obitelji, ili se odreći svijeta i prihvatiti siromaštvo.

Vrativši se u Europu da preuzmem mjesto generalnog poglavara otaca Duha Svetoga, pokušao sam primijeniti temeljne vrijednosti pri svećeničkoj formaciji. Moram priznati da su već tada, na početku šezdesetih, pritisak i poteškoće bili takvi da nisam postigao rezultate koje sam želio. Nisam mogao držati francusku bogosloviju u Rimu, koja je stavljena pod upravu našoj Kongregaciji, na istim onim ispravnim smjernicama koje su bile na snazi između 1920. i 1930., kada sam ondje sam bio. Dao sam ostavku 1968. naumivši ne podržati reformu koju je poduzeo generalni kapitul u smjeru protivnom katoličkoj tradiciji.

Već i prije tog datuma primao sam brojne pozive od obitelji i svećenika koji su me pitali gdje da pošalju mladiće koji žele postati svećenici. Priznajem da sam bio veoma neodlučan. Oslobođen od mojih dužnosti, i u trenutku kada sam razmišljao o umirovljenju, moje su se misli okrenule prema Sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj, koje se još uvijek orijentiralo prema nauku sv. Tome. Biskup, mons. Charriere, dočekao me raširenih ruku. Unajmio sam kuću i primili smo devet bogoslova koji su pohađali predavanja na fakultetu, a ostalo vrijeme prolazili pravu bogoslovsku formaciju.

Uskoro su pokazali želju da zajedno djeluju u budućnosti, te sam nakon ponovnog razmišljanja, pošao mons. Charrieru da ga zamolim da li bi pristao potpisati dekret o osnutku ,,Bratstva". On je odobrio njegove statute i tako je 1. studenoga 1970. rođeno ,,Svećeničko Bratstvo sv. Pija X". Bili smo kanonski ustanovljeni u biskupiji Fribourg.

Kao što ćete vidjeti, ovi detalji su bitni. Biskup je imao pravo, da kanonski ustanovi u svojoj biskupiji zajednicu koju Rim priznaje ipso facto. Iz toga slijedi da ako sljedeći biskup želi ukinuti zajednicu ili bratstvo, to ne može učiniti bez postupka u Rimu. Rimski autoritet štiti ono što je prvi biskup započeo tako da udruženja nisu podvrgnuta nesigurnosti štetnima za njihov razvoj. Tako je ta želja izražena crkvenim zakonom.

Posljedično, Svećeničko Bratstvo sv. Pija X. priznato je od Rima na savršeno legalan način, premda po dijecezanskom a ne papinskom dekretu, koji ipak nije apsolutno neophodan. Postoje stotine vjerskih kongregacija utemeljenih dijecezanskim dekretima, koje imaju svoje kuće svuda po svijetu.









 


četvrtak, 23. listopada 2014.

Kardinal De Paolis o Sinodi: Ne može se o svemu raspravljati




Pogreška je više slušati ljude nego istine vjere 


<Sudjelovao sam na raznim Sinodama i mehanizam ne funkcionira dobro. Ovaj se put raspravljalo o previše stvari, krenulo se bez sigurnosti, no sve se ne može staviti na raspravu, Crkva je čuvaricom istine kojom ne može raspolagati>.

Kritičan je prema korisnosti <sinodske institucije> kardinal Velasio De Paolis, umirovljeni predsjednik Prefekture ekonomskih poslova Svete Stolice i potpisnik teksta <Permanere nella verità di Christo - Ostati u Kristovoj istini> te protivnik otvaranja Crkve Pričesti rastavljenim ponovno civilno vjenčanim. ,,<Postojao je izvorni problem u pristupu>.

- Što Vas ne uvjerava na Sinodi? 

<Pokazao se iznimno jak utjecaj straha da nas ljudi neće slijediti i pretjerano naglašavanje retorike novotarija. O temama obitelji potrebno je vrijeme i promišljanje. A ne hitnja. Na Sinodi svi žele nešto reći, ali vrijeme i slušanje su ograničeni tako kao što je nedovoljan prostor dopušten raspravi u malim skupinama. Pavao je VI. prije pola stoljeća utemeljio Sinodu kao vješt instrument suradnje s upravom Crkve. Međutim, sučeljavanje se mora ticati proučavanih tema i produbljivanja o kojima svaki sinodski otac ima jasno mišljenje>.

- Bilo je otpora promjenama? 

<Ova je Sinoda na sebi nosila posljedice očigledne originalnosti u pristupu. Pokazala se krivom odluka da se o svemu pomalo raspravlja kao da bi se sve trebalo ponovno uspostaviti. Crkva sluša ljude, ali ima sigurnosti koje će opstati kroz vrijeme. Sinoda je ponovila koncilsku dramu: uskladiti novosti u kontinuitetu>.

- Propuštena prilika? 

<Raspravljalo se o previše pitanja koje su onda hranila neutemeljena očekivanja. A na koncu se to negativno odrazilo na Sinodu. Sve ne može biti novo. Crkvenom je životu potreban kontinuitet da bi zbilja uznapredovao. To je temeljno pitanje, filozofsko. Franjo zahtijeva da se vratimo Evanđelju koje se pak u mnogim kulturama nastanilo. Uporišna je točka Božja riječ. Blago koje nitko ne može izmijeniti, čak ni Papa>.

- Suprostavlja li se pastoral nauku? 

<Osjećamo pomutnju koju je teško vješto zadržavati lijepim riječima. Više se sluša ljude nego istine vjere. Međutim, Crkva mora naviještati istinu koju je primila odozgor, a ne potpomagati usmjerenja javnog mnijenja. Na Sinodi se mnogo spominjao pastoral. Praksa se treba pridržavati načela: nepojmljivo je da je odvojena od Nauka. Da sam govorio u dvorani, bio bih potvrdio istine vjere.>

- Koje poglavito? 

<Primjerice, tko živi nevjenčan, ne može ići na sv. Pričest. Proteklih se godina smanjila uloga vjere i društvo ne prihvaća više utjecaje vjere. Živimo u svijetu koji se boji religije kao izvora sukoba. Suprostavljanje između vjere i razuma čini nas šizofrenima. Tako se danas Država brine o etičkim pitanjima. Ne može se očekivati da Crkva govori u suprotnosti s Naukom.>



srijeda, 22. listopada 2014.

Kardinal Piacenza: "Ako Crkva ne njeguje Nauk, neće napredovati''




(Rim) Kardinal Veliki penitencijar Katoličke Crkve, Mauro kardinal Piacenza opominje Crkvu: ,,Ako Crkva ne njeguje Nauk, neće napredovati".

U jednom razgovoru s Radio Vatikanom kurijalni kardinal kojega je još kardinal Giuseppe Siri zaredio za svećenika rekao je o Biskupskoj sinodi: ,,Crkva mora stalno posebice paziti na dva područja. S jedne strane mora čuvati i jačati ljude u vjeri koji su već u stanju milosti, dakle unutra, a s druge strane mora uvijek ići k onima vani. Ako se ne bi ojačavala iznutra, ne bi mogla ići van."

I dalje: ,,Često se vidi ova dihotomija u medijima, katkad nažalost i kod crkvenih predstavnika: kao da je pitanje sadržaja, doktrinarni vidik nešto namršteno u usporedbi s nasmiješenom slikom ,,valja se otvoriti...'"

,,Kada ne bismo imali zdrave ljude, kad liječnici ne bi bili zdravi, ne bi mogli liječiti bolesne. Stoga valja uvijek imati na umu da se jedno ne može činiti ako se drugo izgubi", tako Veliki penitencijar.

,,Prioritet", uvijek valja posvijestiti, ,,nalazi se u nepromijenjenom čuvanju poklada vjere (depositum fidei) kroz stoljeća i tisućljeća" tako kardinal Piacenza. S ove pozicije "polazi uvijek svima ususret Nauk koji nije apstraktna istina, nego jedna osoba, Isus Krist".

Kardinal iz Genove bio je prvim pročelnikom jedne kongregacije Rimske kurije kojega papa Franjo nije potvrdio u službi 21. rujna 2013. Kardinal je premješten na časno mjesto Velikog Penitencijara. Od 2011. kardinal je Piacenza predsjednikom zaklade papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji.



utorak, 21. listopada 2014.

Kikiijev komentar: Početak kraja pape Franje?




Simptomatične i znakovite stvari se ovih dana događaju unutar zidina Vatikana. Dokument Relatio post disceptationem je izazvao nezanemarive podjele. Projekt koji ću nazvati Drugi vatikanski i njegov duh na steroidima i kojim se uporno od liberalne struje pro-homo biskupstva pokušavaju 'riješiti' gorući problemi osoba koje su se teško ogriješile o disciplinu sakramenata i Nauk Crkve, kao i onih koje žele pristupiti sakramentima a nalaze se u poziciji kojom namjeravaju dovesti u pitanje smisao doktrina kako bi se ciljanim skupinama pokušalo izboriti i službena pastoralna potvrda sablažnjive realnosti koju već upražnjavaju na dekadencijom opterećenu prakticiranju nevjere.

Dokumentom su neoliberali u nekoliko toliko spominjanih spornih točaka otvorili prostor kojim pokušavaju proširiti jasniju formulciju prema opasnoj protestantskoj praksi. Vjerujem da je to od onih Kasperovih stogodišnjih planova kojim se želi profilirati i zacementirati teška zloporaba koja pogoduje rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima, nedopuštenom zajedništvu muškarca i žene (divljem 'braku'), kao i homo-agendi.

Je li ovo početak kraja pape Franje? Hoće li se uskoro dogoditi često puta spominjani raskol unutar Crkve? Predstoji nam vruća jesen i neugodno oštri vjetrovi studenog koji su zavladali između mnogih kardinala i pape Franje. Je li ovo povlačenje jasne linije gdje je na jednoj strani Nauk svih vremena a na drugoj liberalni i homoseksualni virusi koji svetoj Crkvi svakodnevice nanose teške udarce?

Pretražujući blogosferu pronašao sam jedan veoma pronicljiv, izvrstan i objektivan komentar koji nam može približiti aktualnu problematiku i odgovoriti na neka pitanja koja se sve više javljaju u glavama većine katolika, koji intenzivnije promišljaju pontifikat pape Franje i njegovo usmjerenje u predstojećem razdoblju.




Kikiijev komentar 

Štete su velike, no ipak: 
papa Franjo je doživio nekoliko strašnih udaraca u listopadu. 

Prvo: približio se Nobelovoj nagradi koju je zacijelo i želio primiti - na kraju je protestantsko-masonski lobi u povjerenstvu za dodjelu sve spriječio. 

Drugo: u svojem vlastitom parlamentu doživio je - pontifex koji je dosada hvaljen na sva usta - veliki poraz. 

Oduprli su mu se biskupi i kardinali. Bilo je čak i povika - prednjačili su afrički biskupi. Francuzi su se ovaj put priključili braniteljima Nauka - tako da se raspala Rajnska alijansa. Poljaci ovaj pontifikat doživljavaju anti-Wojtyla. Poljski primas jasno je dao do znanja koliko je nezadovoljstvo. 

Ostala mu je podrška njemačkog episkopata - struktura koje su u raspadanju skupa s latino amerikancima. Sjeverna je Amerika hrabro svjedočila katolički Nauk. 

Treće: Soccijeva knjiga koju inače držim promašenom, osobito zbog poglavlja o ništavnosti izbora, navodno je bestseler u Italiji. Osim ovih opasnih gluposti Socci je, dakako, donio i hrpu činjenica. 

Ja knjigu ne preporučujem, ali sama činjenica da kritike, najoštrije dosada, dolaze od poznatih katoličkih intelektualaca koji uopće nisu tradicionalisti, puno govore. I da ih čitaju mase ljudi koje više ne može impresionirati samo broj zagrljenih invalida na audijencijama. 

Četvrto: sada je mnogima jasno da novo milosrđe u sebi nosi neiskrenost. Franjevci Bezgrješne bili su jasan dokaz. Iz Vatikana su procurile vijesti da se prelati navodno skrivaju po dizalima čim čuju da dolazi Bergoglio jer im se ne daju slušati oštri prijekori i naredbe. Ovaj papa nikoga ne sluša. Sve one koji imaju drukčije mišljenje, odmah kažnjava. 

Jučer su mu navodno kardinali Burke, Ruini i još neki uskratili pozdrav?! 



ponedjeljak, 20. listopada 2014.

Utjecajni kardinali ne žele pozdraviti Papu




Na kraju koncelebracije papa je Franjo primio bratski pozdrav svih kardinala koncelebranata, ali nisu ga došli pozdraviti kardinal Müller i kardinal Burke koji su se ovih dana najviše izložili protiv sinodskih ,,otvaranja" i koji su hrabro branili katolički Nauk.

Kardinali koji su odjenuli paramente nisu bili samo kardinali koji su sudjelovali na Sinodi, nego i mnogi drugi koji su došli na Misu beatifikacije Pavla VI. i za konzistorij o Srednjem Istoku. To objašnjava nazočnost raznih talijanskih visokih prelata osim predsjednika Talijanske biskupske konferencije Bagnasca, Caffare i Scole (koji su sudjelovali na Sinodi): Betori, Bassetti, Romeo, Tettamanzi, Poletto, De Giorgi.

Bertone je bio među posljednjima koji su pozdravili papu Franju. Ruini je bio nazočan na obredu, ali nije koncelebrirao, niti se na kraju približio Papi.



Posljedice Drugog vatikanskog koncila




Neposredna posljedica Drugog vatikanskog koncila jest ukidanje katoličkih država. Sukladno izjavi o vjerskoj slobodi država ima dužnost dopustiti svim religijama i vjeroispovijestima naravno pravo dok se njezina istinska dužnost, jedinu istinsku vjeru štititi od zablude i moralne iskvarenosti te je potpomagati, više i ne zahtijeva.

Upravo u ovome duhu papa je Ivan Pavao II. 27. listopada 1986. pozvao vođe svih velikih svjetskih religija na zajedničku molitvu za mir u Asiz i stavio im katoličke crkve na raspolaganje za njihove poganske obrede. Tako su budisti postavili Budin kip na tabernakul katoličke crkve svetog Petra. Posljedica ovoga susreta i događaja iste vrste koji su uslijedili jest širenje vjerskog indiferentizma: Svaka je religija put spasenja, svaki je čovjek anonimni kršćanin, druge su religije anonimno kršćanstvo; sve religije pridonose miru i razumijevanju među ljudima. Prošlost je izjava prvoga pape: ,,I nema ni u kome drugom spasenja" (usp. Djela apostolska 4, 12)

Kod mnogih teologa na Koncilu i u pokoncilsko vrijeme može se konstatirati odmak od katoličke vjere. Karl Rahner, koji je mjerodavno utjecao na Koncil, posve izravnava razliku između naravne i nadnaravne razine. Hansu Küngu zbog njegovih raznih krivovjerja 1979. godine Rim oduzima poslanje da poučava u ime Crkve.

Stvari puno bolje ne stoje ni s dominikancem Edwardom Schillebeeckxom, koji primjerice osporava ministerijalno svećeništvo Crkve. Hans Urs von Balthasar, kojega je Ivan Pavao II. imenovao kardinalom, tvrdio je da je pakao prazan.

Današnji kardinal Kasper niječe veći dio Isusovih čuda u Novom zavjetu i opisuje ih kao pobožne priče. Profesor Anton Vögtle niječe autentičnost cijele povijesti Isusova djetinjstva. Profesor Hilberath, koji na sveučilištu Tübingen radi na formaciji tamošnjih teologa, izričito niječe tjelesno Kristovo uskrsnuće. Za njega ne bi bilo čudo ni sablazan kada bi se jednog dana pronašao Isusov grob s potpunim kosturom.

Nova je liturgija dovela do profaniranja Crkve, ali i duša; sakralni je karakter dobrim dijelom nestao. U Njemačkoj se primjerice u vrijeme karnevala svugdje celebriraju lakrdijaške mise. K tome je umanjenje misli o žrtvi u liturgiji koja je izrečena molitvama, znakovima križa i drugim gestama dovelo do znatnog umanjenja spremnosti na žrtvu kod vjernika. Egoizam, pohlepa i oholost stupili su na mjesto poniznosti, vršenja dužnosti, težnje za krepošću i odricanja.

Ovo su samo neki primjeri krize koju je izazvao Koncil.

"Budući da ova reforma potječe od liberalizma i modernizma, posve je zatrovana. Potječe iz hereze i vodi u herezu, čak i onda kad joj svi čini i nisu heretični! Stoga je svakom budnom i vjernom katoliku nemoguće prihvatiti ove reforme te se njima podvrgnuti na bilo koji način. Jedino držanje vjernosti prema Crkvi i katoličkom nauku sastoji se u kategoričkom odbijanju prihvaćanja reforme poradi našega spasenja." Rim, 21. studenog 1974., Proglas monsinjora Marcela Lefebvrea 





subota, 18. listopada 2014.

Kardinal Burke: Papa je učinio ,,mnogo štete"




(Vatikan) Ponovno se Raymond Leo kardinal Burke očitovao u jednom eksplozivnom intervjuu i to ofenzivnije nego ikada ranije. Za BuzzFeed izjavio je pročelnik Vrhovnog sudišta Apostolske Signature da je papa Franjo počinio ,,mnogo štete" time što nije javno protumačio ,,koji je njegov stav".

Ako je istina da je Papa odabrao određene kardinale da proguraju njegove vlastite stavove s obzirom na rastavu i odnos prema homoseksualcima, onda ne bi ispunio svoje poslanje kao poglavar Katoličke Crkve, naglasio je Burke u konjunktivu.

Ipak je Papa davao dojam da podržava neke od najkontroverznijih dijelova izvješća o radu Sinode od prošlog ponedjeljka. Biskupska sinoda koja se bliži kraju, čini se da je osmišljena s namjerom da ,,oslabi Nauk i praksu Crkve", i to s blagoslovom Svetoga Oca.

Papina je uloga nasuprot tome jednoznačna: ,,Papa, više nego bilo koji drugi pastir sveopće Crkve ima obvezu služenja istini. Papi nije stavljeno na slobodu mijenjati crkveni Nauk s obzirom na nemoral homoseksualnih čina ili nerazrješivosti braka ili svaku drugu vjersku istinu."

Nadalje je kardinal Burke protumačio da Crkva ne isključuje nijednog čovjeka dobre volje, pa čak i kad osjeća da ga privlači isti spol ili čak prema tome djeluje. Ali ona mora uvijek ,,sve ljude koji su zapleteni u grješne čine pozivati na obraćenje i pravi put", s ljubavlju, ali odlučno, kao otac i majka u obitelji.

Ali: ,,Kada ljudi ne prihvaćaju crkveni Nauk u ovim stvarima, onda ne razmišljaju s Crkvom. Oni se u pogledu toga moraju sami preispitati i izmijeniti svoje mišljenje ili napustiti Crkvu ako oni njezin Nauk ne mogu prihvatiti. Zacijelo im nije dano na slobodu mijenjati crkveni Nauk kako bi ga prilagođavali svojim vlastitim predodžbama."





Prema mišljenju Kijevskog nadbiskupa Papi je potrebno držati vjeronauk




Ovu je misao izrekao hrabri grkokatolički Kijevski nadbiskup kako to donosi Matuzzi u talijanskom dnevniku Il Foglio. Te su riječi izrečene tijekom žustre raspre, da ne kažem otvorene pobune kada su se biskupi suprostavili kardinalu Baldisseriju, mons. Forteu i Papi:

Veliki Kijevski nadbiskup Svjatoslav Ševčuk je govorio o potrebi da se ,,pošalje jasna poruka vjernicima i Papi" o činjenici da je ,,obitelj trajna, vjerna i sakramentalna zajednica između muškarca i žene." 



petak, 17. listopada 2014.

Flavigny-sur-Ozerain: Tradicionalna Misa u bogosloviji Bratstva sv. Pija X


Zgrada bogoslovije Bratstva u gradiću Flavigny-sur-Ozerain

Međunarodna bogoslovija Bratstva sv. Pija X. nalazi se u francuskom gradiću Flavigny-sur-Ozerain. Ove je godine Bogoslovija primila 20 novih bogoslova (12 francuskih, 3 talijana, po jedan englez i kanađanin, španjolac, te poljak i švicarac) i četiri postulanta za braću (3 francuza i jednog talijana). Bratstvo je ove godine dobilo 51 bogoslova s tendencijom rasta u odnosu na prethodne godine. Deo gratias!


Tradicionalna Misa u crkvi Bogoslovije Sv. Arškog župnika - Flavigny (Francuska) 




Fotografije bogoslova i gradića Flavigny


























Kasperijanci razmontirani na Sinodi




Kasperijanci su ovih dana na Sinodi u Rimu izazvali suprotne reakcije s puno oštrih prosvjeda, negodovanja i protivljenja, kako tradicionalnije katoličke javnosti tako i nekolicine hrabrih kardinala i biskupa. Neodlučnost jednog broja sudionika koji su 'hrabro u potaji' čekali reakcije na uistinu žučne rasprave i formuliranje smjernica rasplinula se šutnjom pape Franje na Kasperov presing glede predloženih radnih dokumenata Sinode.

Nakon sastajanja kardinala i biskupa u manjim radnim skupinama završni dokument Relatio synodi biti će znatno preoblikovan u odnosu na prvo izvješće. Nadam se kako će i ovaj put brzo otipkati dokument i prevesti ga na nekoliko stranih jezika. Stara fora iz vremena Drugog vatikanskog brzo je pročitana od sudionika sinode i katoličke javnosti, koja je lukavo inicirana od Franjine alijanse.

Očito je kako je kardinal Kasper slomio mjenjač na svom neomodernističkom automobilu koji je na pogonskom gorivu novoga antitradicionalnog 'milosrđa' pokušavajući ga ubaciti u veću brzinu. Kardinal Kasper koji se kukavički skriva iza Papinog autoriteta i njegovih namjera povukao se na intervente tradicionalnijih kardinala koji su ga crkvenim ključevima razmontirali pred iznenađenim sveprisutnim auditorijem.

Što bih dao da sam u tim trenucima mogao vidjeti izraz lica, inače pretjeranome 'milosrđu' sklona liberalnog i neuzoritog kardinala Kaspera. Takve se stvari pamte cijeloga života. Vjerujem da je zbog te činjenice i papa Franjo isključio ton, no ostala je, dakako, slika.

Slika neo-modernizma i zvuk istoga u inače bogohulnoj revoluciji hiperpastoralnog 'milosrđa' Nouvelle théologie. Moralna sramota i duhovna bijeda tzv. katoličkih medija neokonzervativne i liberalne orijentacije čije forsiranje novih ideja pape Franje te bolesno i izdajničko etiketiranje konzervativnih kardinala i javnosti sklonoj tradiciji, prikazala je sav smrad njihovih perverzija kojima su napali tradicionalni Nauk Svete Katoličke Crkve i sve one koji su stali u njegovu obranu.

Uopće nema potrebe za intervencijom masonerije dok su neoliberalni 'katolički' mediji zajedno sa trulim ljevičarskim episkopatom u akciji realizacije 'novog milosrđa'. Ova heretična sinoda namjerava ostvariti podmukliji projekt za novo pastoralno uništenje mnogih duša. Bitka je dobijena zahvaljujući Trojedinom Bogu. Rat se nastavlja...

Detaljnije informacije o sinodskim događanjima možete pronaći na tradicionalnim katoličkim blogovima!




Što je monsinjor Marcel Lefebvre rekao o neo-modernistima, to je pravilo kojim se ravnaju i današnji 'premilosrdni' Kasperijanci.

Nadbiskup Marcel Lefebvre o neo-modernističkim liberalima, mrziteljima tradicionalnog Nauka Katoličke Crkve

U namjeri da skrše Tradiciju suprostavljaju je Svetom Pismu, u maniru protestanata, s tvrdnjama da je knjiga evanđelja, jedino što je važno. No Tradicija je došla prije Evanđelja! Iako sinoptička evanđelja nisu napisana ni blizu tako kasno kao što bi neki htjeli da vjerujemo, puno godina je prošlo prije nego su četvorica evanđelista završili svoje spise; a Crkva je već postojala, zbili su se Duhovi i donijeli brojna obraćenja, tri tisuće ljudi samo onoga dana kada su apostoli izišli iz gornje sobe. Što su oni tada vjerovali? Kako je objava posredovana ako nije usmenom predajom? Nitko ne može Tradiciju podvrći Svetom pismu a da je ne odbaci.

Ali nemojte misliti, da i s takvim stavom oni imaju bezgranično poštovanje prema nadahnutom tekstu. Oni čak osporavaju da je on nadahnut u cijelosti: ,,Što je to u evanđelju nadahnuto? Samo istine koje su nužne za naše spasenje". Posljedično, čudesa, ono što se tiče svetog djetinjstva, djela i postupanje našeg Gospodina, otpremljeni su u kategoriju više ili manje legendarne biografije. Prepirali smo se na Koncilu oko te fraze: ,,samo istine nužne za spasenje". Bilo je nekih biskupa koji su se zalagali za reduciranje povijesne autentičnosti evanđelja, što pokazuje do koje mjere je kler iskvaren neomodernizmom.

Katolici si ne bi smjeli dozvoliti da ih se zavara: čitavo evanđelje je nadahnuto i oni koji su ga pisali imali su Duha Svetog koji je vodio njihov um, tako da je čitavo Riječ Božja, Verbum Dei. Nije dopustivo selektivno izabirati i danas govoriti: ,,Uzet ćemo ovaj dio, ali onaj dio ne želimo". Birati znači biti heretik, prema grčkom izvorniku riječi.

Ostaje na koncu ništa manje činjenica da je Tradicija ta koja nam prenosi Evanđelje i pripada Tradiciji, Učiteljstvu pojasniti nam sadržaj evanđelja. Ako nemamo nikoga da nam ga tumači, dolazimo do nekoliko potpuno različitih razumijevanja istih Kristovih riječi. To završava slobodnom protestantskom interpretacijom i slobodnim nadahnućima današnjih karizmatika koje nas odvode u čistu fantaziju.

Svi dogmatski koncili dali su nam točne izraze Tradicije, točne izraze kao što su apostoli učili. Tradicija je nepromjenjiva. Nitko nikada ne može promijeniti dekrete Tridentskog koncila zato jer su nezabludivi, sastavljeni i objavljeni kao službeni čin Crkve, ne poput onih Drugog vatikanskog, čiji proglasi nisu nezabludivi jer ih pape nisu htjeli obvezati svojom nezabludivošću. Stoga vam nitko ne može reći, ,,priljepljen si uz prošlost, ostaješ pri Tridentskom koncilu". Jer Tridentski koncil nije prošlost. Tradicija je ogrnuta bezvremenim karakterom, ugradivim u sva vremena i sva mjesta.



utorak, 14. listopada 2014.

Kardinal Raymond Burke zahtijeva od Pape da se izjasni, a to može samo ponovnim potvrđivanjem ,,Nauka svih vremena"




Kardinal Raymond Burke prepoznaje ,,manipulaciju" i zahtijeva od Pape da se izjasni.

O "manipulaciji" govori pročelnik Apostolske signature kardinal Burke koji kaže u jednom intervjuu za talijanski dnevnik Il Foglio da "znatan dio sinodskih otaca" želi čuvanje Nauka koji je Krist povjerio te da njihovo mišljenje zbilja ne prodire u javnost.

Intervju će biti objavljen u srijedu, neki su dijelovi već danas unaprijed objavljeni na internetskoj stranici dnevnika.

Kardinal zahtijeva od pape Franje da se izjasni, da zauzme stav, a takvo izjašnjavanje Pape, kaže kardinal, "može biti samo u kontinuitetu s Naukom Crkve svih vremena".









Subsistit in preneseno na sakramente: Schönbornovi labavi uvjeti za rastavljene ponovno civilno vjenčane




U intervjuu za Vatican Insider Bečki nadbiskup kardinal Schönborn najprije pravi načelni prijedlog velikog dometa za ,,sve sakramente".

Kontroverzno subsistit in kojim je Drugi vatikanski sabor omekšao uvjerenje da postoji samo jedna Crkva Kristova, a to je Katolička Crkva izvan koje nema spasenja, trebalo bi se prenijeti i na sakramente ,,osobito na sakrament ženidbe". U tome se nevjerojatno dobro slažu nadbiskupi Münchena i Beča, Marx i Schönborn.

Formula koja se ne tiče samo rastavljenih ponovno civilno vjenčanih, nego dobrano prelazi te okvire. Tako je rekao Marx prošli ponedjeljak na konferenciji za tisak Radio Vatikana.

U jednoj homoseksualnoj vezi nije ,,sve loše samo jer je homoseksualna." Schönborna je već u proljeće 2012. ,,dojmila" veza jednog homoseksualnog člana župnog vijeća i njegova homo-partnera, dobio je pljesak javnog mnijenja i odrekao se primjene crkvenog prava. Nadležnog je župnika ostavio na cjedilu.

O konkretnom pitanju Pričesti za rastavljene ponovno civilno vjenčane uslijedila je bujica riječi. Kardinal pri tome nigdje nije izrijekom rekao da rastavljeni ponovno oženjeni trebaju biti pripušteni sv. Pričesti. Još manje pak proturječi ovome zahtjevu. Štoviše, spominje preduvjete koji bi trebali opravdati smekšavanje sakramenta ženidbe. Uvjeti koji u stvarnosti uopće nisu uvjeti zbog čega kardinal Schönborn govori samo o ,,pažnjama". Time bečki nadbiskup pretpostavlja, premda to ne izriče, da je pripuštanje rastavljenih ponovno civilno vjenčanih sv. Pričesti željeni cilj za kojim se teži.

Labavi ,,uvjeti" su ,,put pokore" koji valja svladati. Primjerice, pitanje rastavljenima ponovno civilno vjenčanima je li postojao pokušaj pomirbe između bračnih drugova. Ako pomirba ,,nije moguća", onda je važno, kaže Schönborn, da barem nadvladaju ,,bijes u srcu" zbog onoga što su proživjeli u braku.

Schönborn žonglira onim što izriče i što ne izriče, ali što se iz njegovih riječi može razumjeti.

Bože nas sačuvaj ovakvih pastira! Rajnska alijansa opet je u ofenzivi.


Herr Christoph Shönborn u svojoj kolekciji ima i židovski svjećnjak


Predsjednik Poljske biskupske konferencije: Sinodski dokument neprihvatljiv


Nadbiskup Stanislaw Gadecki


Sinodski je dokument neprihvatljiv.

To je rekao predsjednik Poljske biskupske konferencije nadbiskup Gadecki u intervjuu za Radio Vatikan.

Dokument zahtjeva priznanje i poštivanje protuprirodnog homoseksualnog usmjerenja. Gadecki konstatira da dokument odstupa od nauka pape Ivana Pavla II. Tekst sadrži tragove ideologije koja je protivna braku.

Nadbiskup zahtijeva da se ne raspravlja o nekakvim pojedinačnim slučajevima, nego o istini.


ponedjeljak, 13. listopada 2014.

Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...




Bilo je to prije mnogo, mnogo godina... počevši ovako, shvatit ćete, želim vam pričati o povijesti u kojoj nisam živio. Ili, bolje živio sam u njoj kroz propovijedanje moje majke, u vrijeme kada sam bio velik kao vi sada, a vani je padala kiša ili sniježilo, te se nije moglo izaći. Tada smo moja braća i ja sjedili u tišini.

Bijaše, dakle, jednom jedan stari samostan, koji je imao staru kapelu, i sakristanku... staru, reći ćete sigurno, kao što smo i mi govorili prije mnogo godina. Međutim, ona nije bila stara, nego mlada i vrlo lijepa, sjajnih očiju, mekih ruku, nježnog tijela koje je skrivala široka redovnička haljina. I lice joj bijaše ovijeno najbjeljim platnom, pa je izgledalo još čišće.

Sakristanka se zvala Marija i bila je posebno pobožna prema Djevici Mariji. Brinula se za njenu sliku koja se nalazila u kapeli. Voljela je da stolnjak na oltaru ispod slike bude uvijek sniježno bijel, da na njemu uvijek gore svijeće i usrdno je molila: Zdravo Marijo, Zdravo Kraljice, Zdravo Morska Zvijezdo... i druge molitve.

Ali pakao krenu u napad. Bogat gospodin ("đavao", vikasmo, a rekli biste i vi)... da, đavao prerušen u bogatog gospodina, praveći se pobožan, dođe u kapelu sa sjajnim darovima za Djevicu, govoreći da joj je zavjetovao: dijamantnu krunu, plašt zlatom prošiven, par rukavica svilom satkanih dragulja.

Nakon duge molitve (praveći se pobožan, razumije se, jer, govorila je moja majka, đavli ne mole) uruči ovo blago sakristanki.

- Preporučujem, sestro, rasporedite ih dobro, u dane svetkovina... i, pružajući ih, dodirne lagano, sasvim lagano, Marijine prste, a nju od tog dodira prođe jeza po cijelom tijelu.

- Kakav gospodin - bogat, lijepo odjeven i namirisan - razmišljala je ona. A ja, mlada i lijepa, odjevena sam u vreću... Jedne noći, ostavi svoju odjeću, otvori samostanska vrata, jer je, kao sakristanka, imala ključeve, duboko uzdahne i izađe iz samostana...

U kočiji u koju su bila upregnuta dva crna konja, bogati gospodin je čekao. Ona uđe. Kočija nečujno krene. Noć, tamnija nego obično, proguta ih. U kapeli, s lica Djevice Marije skliznu suza.

Život izvan zidina samostana bio je sjajan, buran. Svečanost za svečanostima. Svi su se pitali odakle se pojavila ta čudesna žena, kojoj su se svi divili, udvarali joj, voljeli je. Ona se smiješila, sretna. Od starog života ostao joj je samo jedan običaj: uvečer, prije spavanja, molila je Zdravo Mariju.

Prođe tako sedam godina. Ali može li pakao pobijediti raj? Može li đavao pobijediti Djevicu Mariju? - Ne - vikasmo mi, djeca, u jedan glas. - Ne može! I čekali smo, nestrpljivi, nastavak. Jednog dana lijepa gospođa poželi vidjeti samostan svoje mladosti. U tajnosti, razumije se. Zaustavi se u obližnjem dvorcu, gdje je bila primljena sa svim štovanjem.

- A kako su - zapita dvorkinju koja ju je ugostila - redovnice samostana?

- Oh, svete žene, dobre, pobožne, bogoljubne - bi odgovor - ostare i umiru moleći. Ali postoji u samostanu jedna izuzetna sakristanka, vrlo pobožna Gospi.

- Ali, nisu li rekli da je sakristanka iščezla prije mnogo godina?

- Iščezla? Nikada! Ja posjećujem kapelu više od dvadeset godina i uvijek je viđam tamo - sjajnih očiju, mekih i finih ruku, vitka tijela skrivena pod širokom redovničkom haljinom i lica obavijena najbjeljim platnom koje ga čini još čišćim.

A Marija sluša, u čudu, opis sebe kakva je bila prije bijega iz samostana, kad je bila sakristanka kapele. Tako, usred noći, prilično uzbuđena, odluči poći vidjeti što se dogodilo. Samostan je bio okružen hrastovom šumom. Neobični zvukovi čuli su se iz drveća, krošanja, dolazili su odasvud. Zrak bijaše težak i mučan.

Napokon, između dva kamena pojavi se gospodin Tmina, Sotona osobno. Gospođa se skameni od straha, ali ne toliko da nije mogla izreći, gotovo nesvjesno, jedinu molitvu koju je često molila onih godina:

- Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom...

Đavao nestane u mirisu sumpora i oblaku dima...

- Marijo... - netko je zovne. Žena potrči prema vratima samostana i baci joj se jecajući pred noge... Tada Djevica Marija - jer to je bila ona - prozbori:

- Marijo, evo ti ključevi i odjeća što si je ostavila prije sedam godina. Ja sam te zamjenjivala. A znaš li zašto? Zbog onih Zdravo Marija koje si molila svaki dan kad si bila daleko. Sada nastavi ti...

- Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa... - zapjevaše, nevidljivi, anđeli dok je Djevica smiješeći se nestajala.

Nitko nije uočio zamjenu. Baš nitko. Samo dvorkinja, kad joj rekoše da je gošća iznenada nestala, primjeti:

- Baš su čudne osobe, ove građanke. I tako priča završila. Ali od dana kada je od svoje majke čuo ovu pripovijest, jedan od dječaka - iako je od tada prošlo sedamdeset godina - uvijek je prije spavanja izmolio jednu Zdravo Mariju.


                                                               Izvadak iz knjige >Najljepša dolina svijeta<, Ezio Franceschini    

Mozaik istočnih napjeva: Divna Ljubojević - Kirie eleison & Stradanje Hristovo




Velikim crkvenim raskolom 1054. godine profiliralo se 'pravoslavlje' koje je nastavilo svoj hod šizme kroz povijest.

Duhovno, Istok je od svojih početaka imao svoju specifičnu kršćansku kulturu koja je, sklona mistici, udarila neobičan pečat kasnijoj tradiciji. Duhovna glazba je napose uočljiv dokaz takva kulturnog otiska.

Zbog svadljiva i tvrdoglavog mentaliteta Istoka i njegove manične fiksacije prema Papi kao objektu velike mržnje, te svemu što Rimska Katolička Crkva nosi u sebi, svi pokušaji svete Crkve da raskolnike vrati pod svoje okrilje nisu urodili željenim plodovima. Jedna od glavnih psiholoških prepreka koju baštini mentalitet Istoka je potreba za autokefalnošću nacionalnih Crkava, gdje je ukorijenjeno pravilo da jedan narod mora imati crkvenu autonomiju čiji je jamac država ili carska dinastija.

Novoekumenski napori pokoncilskih papa nisu išli u smjeru klasične unije s Katoličkom Crkvom, te su takvi pokušaji bili i nadalje jamče na unaprijed osuđen neuspjeh. Pravoslavni Istok ostaje prepušten sebi i svojim hirovima kojima podgrijava i generira stalnu averziju prema Katoličkoj Crkvi. No, glazba je ostala važan faktor u njihovim obredima i kulturi koja sve više zamire izvan uskog kruga entuzijasta.

Mnogi katolici nisu bili u prilici do pojave interneta baciti pogled u naizgled tajanstveni svijet Istoka. Mnoge ne zanima takva tematika što je i razumljivo; osim ako im njihova profesija ne postavlja takve zahtjeve.

Divna Ljubojević je poznata srbijanska interpretatorica pravoslavne duhovne glazbe iz tradicije Srbije, Bizanta, Bugarske i Rusije, te osnivačica, dirigentica i umjetnička ravnateljica hora (zbora) i studija duhovne glazbe ,,Melodi." To su osnovne informacije na srpskom jeziku i pismu koje sam pronašao o gospođi Divni Ljubojević, koja uistinu ima prekrasan glas. Izvedbe duhovnih napjeva stavio sam vam na blog kako biste sami upoznali tradiciju napjeva i osjetili duh pravoslavnog Istoka.



Kirie eleison (Gospodi pomiluj) 


Statije - Stradanje Hristovo *



* Stradanje Hristovo - Muka Kristova, Križni put