ponedjeljak, 16. ožujka 2015.

Modernist kao vjernik - osobno iskustvo i vjerska sigurnost




Vjernik pouzdano i nedvojbeno zna da božanska stvarnost zaista postoji u samoj sebi, te baš nimalo ne ovisi o onome koji vjeruje. Ako zatim postavimo pitanje na čemu se temelji ta vjernikova tvrdnja, modernisti odgovaraju: na osobnom iskustvu. No dok tako govore udaljavaju se od racionalistâ, ali dijele mišljenje protestanata i lažnih mistika. Tako oni govore o tome. U religijskom osjećaju mora se prepoznati gotovo određena intuicija srca, koja dovodi čovjeka u neposredan doticaj sa samom Božjom stvarnošću i ulijeva mu snažnu uvjerenost u njegovo postojanje i njegovo djelovanje u čovjeku i izvan njega, koja uvelike nadilazi svako znanstveno uvjeravanje. Tvrde stoga da postoji jedno pravo iskustvo, i to takvo da nadvisuje svako razumsko iskustvo; ako neki, poput racionalista, niječu to iskustvo, čine to i tome uče zato što ne žele dovesti u moralna stanja koja se iziskuju za postizanje jednog takvog iskustva. To iskustvo, jer ima i onih koji su ga stekli, obrazuje vjernika točno i na pravi način. 

Koliko smo daleko od katoličkog učenja! Slične je tlapnje Vatikanski koncil već bio osudio. Vidjet ćemo nešto dalje kako se s tim teorijama, združenim sa ostalim već spomenutim zabludama, širom otvaraju vrata ateizmu. Korisno je ovdje odmah primijetiti da se kada se to učenje o iskustvu poveže s učenjem o simbolizmu, svaka religija, pa i idolopoklonstvo, mora smatrati pravom. Zašto naime ne bi bilo moguće da se ta iskustva sreću u svakoj religiji? I ako bi se stvarno sretala bilo bi mnogo onih koji bi tomu težili. Pa s kojim pravom modernisti niječu istinu iskustvu jednog muslimana? S kojim pravom prava iskustva vežu samo uz katolike? Naime modernisti ne niječu, nego štoviše dopuštaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukčije, nešto je sasvim očito. Naime zbog kojeg bi se razloga, prema njihovim načelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati lažnom? Bez sumnje zbog jednog od ova dva: ili zbog lažnosti religijskog osjećaja, ili zbog lažnosti formulacije koju je izrazio um. Religijski osjećaj, premda može biti manje ili više savršen, uvijek je jedan: zatim intelektualna formulacija, da bi bila istinita, dovoljno da odgovara religijskom osjećaju i vjerniku, kojom god snagom uma taj raspolaže. Još više, u srazu različitih religija, modernisti će moći smatrati da katolička religija ima više istina jer je življa, i zaslužuje s većim pravom naziv kršćanska, jer na puniji način odgovara počecima kršćanstva. Da iz datih pretpostavki proizlaze te posljedice, sigurno se ne može činiti apsurdnim. Sasvim je apsurdno međutim da katolici i svećenici, koji, kao što volimo vjerovati, zaziru od tih zabluda, zapravo se ponašaju kao da ih zastupaju. Jer tolike hvale upućuju na račun onih koji uče te zablude, tolike im časti javno iskazuju da oni više ne časte osobe, koje možda i resi poneka zasluga, nego prije zablude koje one otvoreno ispovijedaju i pokušavaju propagirati svim ljudima. 

Odlomak iz enciklike: ,,Pascendi Dominici gregis" pape Pija X.  

2 komentara:

  1. Sve ovo gore spomenuto dominira crkvenim životom danas. Sv.Pio X. - moli za nas!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Vidite moja malenkost je rodena i zivi i zivjela je od rodenja u svetoj crkvi . Kao djete zivjela sam kao sljepac , ali uvjek odana crkvi , mada nisam razumjela nista , ali ljubav je bila moja radost , i trazila sam je , ali je nisam savrseno razumjela , niti mi je je znao tko objasniti . Osjecala sam da je ljubav najvazniji faktor zivota , ali je nisam imala savrsenu , vjera mi je nadopunjena nadom dala potrebnu snagu u svim porazima da opstanem , da ustrajem , da se borim , svjesna da je sve bez ljubavi ispraznost i praznina , grijesila sam , ali hvala dragom Bogu nisam nikada potonula ,strah da bez snage te ljubavi koja je zivot cuvao me , mada sam mislila da svaki covjek zasluzuje ljubav , iako pripada bilo kojoj filozofiji ili vjeri ima pravo na ljubav i zivot , i upravo iskutva iz tog razmisljanja ili kako hocete zivota uvjerila su me u istinitost najvece bitnosti zivota u nasoj crkvi , ali u nasoj crkvi sam upoznala ljude koji niti sto razumiju , a niti zive istinu , te ih ima koji povrsno zive , te nikad ne upoznase puta istine , vec su vise kao razmazena derista koja prihvacaju sve sarene bombone koji izgledaju na prvi pogled privlacno . Umiranje svemu osim Bogu je ozdravljenje koje iz dana u dan cisti od zamamnih lazi ovoga svjeta . Tradicija je oblikovana u istini od svih onih koji miloscu Boga Trojedinoga pa krvlju sacuvase istinu , predajuci je generacijama pokoljenja i pokoljenja i jao onima koji pomislise u svojim zabludama da je mogu zatrt , jer sto moze prasina zemljana , tremutak protiv vjecnost , . Mnogi mogu misliti da su snazni i umisljati da im je snaga velika , ali ce past kao i mnogi koji vec odavna padose , a mozda se pamte samo kao pobuna gresnosti , kao oppmena onima koji ce jos doci da naucimo da se protiv Boga i zakonitosti svetosti dizu samo umisljene lude .
    Bog vas blagoslovio
    andela

    OdgovoriIzbriši

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)