srijeda, 3. lipnja 2015.

O pomutnji u Družbi Isusovoj


Oltarni kub u glavnoj crkvi Isusovačkog reda u Rimu

Časni Isusovački red nalazi se u velikoj krizi kao i većina katoličkih redova danas. Taj je red našemu narodu i Crkvi učinio velika djela. U nadi da će doći do obnove ovog velikog reda, objavljujemo ovo promišljanje Wolframa Schremsa. 

Po mojoj procjeni Isusovački red (kao cjelina, ne svaki pojedini član) okrenuo se gnozi. Ona se javlja u Crkvi s različnim krabuljama: u socijalno-etičkom području kao marksizam, u duhovnoj skrbi kao psihoterapija, psihoanaliza i grupna dinamika, u teologiji i misiji (ili u onome što je od toga preostalo) kao međureligijski dijalog. 

Manje ili više prešutno se pri tome pretpostavlja monistički sustav: sve je jedno, nema raskida u stvarnosti prouzročena padom anđela, sagrješenjem prvih ljudi i istočnim grijehom. ,,Polarizacije" valja izbjegavati, isključivo je riječ o ,,integraciji". Eshatologija ne igra ulogu. 

Na konzekventan način se i Isusovački fakultet u Innsbrucku sa svojim projektom ,,Svjetski poredak - religija - nasilje" kao Think tank stavlja u službu novog svjetskog poretka. Posve je karakterističan naziv knjige patera Herwiga Büchelea: Eine Welt oder keine: sozialethische Grundfragen angesichts einer ausbleibenden Weltodrnungspolitik. Pater Büchele je izdao knjigu Crkva i demokratski socijalizam (Kirche und demokratischer Sozialismus) skupa sa socijalističkim saveznim kancelarom Brunom Kreisky pod čijim je režimom 1974. proguran pobačaj do određenog trenutka od začeća te s Antonom Pelinkom, profesorom na Central European University u Budimpešti koju financira Soros Foundation, knjigu Svjetska unutarnja politika (Weltinnenpolitik). 

Jasno je odakle vjetar puše. 

Dikcija pape Franje po mom je mišljenju posve slična, njegova politika odgovara ovom svjetovnom usmjerenju. 

Odluke na 34. Generalnoj kongregaciji 

Tijekom 34. Generalne kongregacije 1995. godine utvrđene su četiri smjernice: vjera, pravednost, dijalog i inkulturacija. Pri tome se ,,vjera" ni približno sadržajno ne definira, o jasnom katoličkom nauku i s ispovijesti vjere ne može također biti ni govora. ,,Pravednost" se uvijek interpretira ,,lijevo". Ona se gotovo nikada ne traži za nerođene ili za progonjene kršćane, a nipošto protiv nepravednog oduzimanja preko neizmjernog opterećenja porezima ili protiv diskriminiranja autohtonog stanovništva radikalnim useljavanjem. ,,Dijalog" je, kako iz iskustva znamo, da se održavaju bezbrojne besmislene konferencije bez zaključaka. ,,Inkulturacija" je iluzija koju je x-puta opovrgla stvarnost da se Evanđelje može izreći i strukturalno provesti u bilo kojoj filozofiji, kulturi i jeziku. 

Zaključak 

Koliko vidim, u Isusovačkom redu vlada elementarna pomutnja. Nauštrb vjere etablirala se neka vrsta ovosvjetskog optimizma prema budućnosti koji većma ne može istinski utemeljiti redovnički život. 

Mentalitet formacije unutar reda izgleda otprilike ovako: 

Ne postoje više neprijatelji Crkve, sve je samo pitanje ,,svladavanja konflikata", ,,dijaloga" i ,,otvorenosti". Radikalno zlo ne postoji. Baviti se sadržajno katoličkim navještenjem bila bi ,,sigurnost u sebe" koju valja odbaciti. O paklu, što je samorazumljivo, ne treba više govoriti. Time je Isusova poruka unakažena do neprepoznatljivosti. 

Zar je čudo da nema podmlatka? Zašto živjeti takvim načinom života kada to u konačnici nije potrebno? Jer to može i socijalni radnik ili psihoterapeut. Ili navodno. 

Enorman broj izlazaka iz reda ne može se objasniti strogošću načina života, nego besmislenošću. 

To je upravo onaj mentalitet koji se pronalazi i kod pape Franje kriptično kodiran. Čovjek se cijeli naježi. 

Kako se vidi, ova frazeologija sukcesivno ispražnjava Trg sv. Petra. Pa koga to uopće može zanimati? ,,Prvi isusovci" (John W. O'Malley SJ) privlačili su mase slušatelja jer je bila posrijedi jasna poruka. U 20. stoljeću je još jedan pater Johannes Leppich okupljao velika mnoštva ljudi. 

A sada? Sada se očito nema više što reći. Stoga nema ni ljudi. Ni članova reda. 

To je neizbježno: stablo se po plodovima poznaje. 


Izvor: katholisches.info 

*MMag. Wolfram Schrems, Linz i Beč, teolog, filozof, kateheta 

2 komentara:

  1. Molimo se za papu Franju. Da je cilj Rimskog prvosvećenika jačati međureligijski dijalog - čudan neki cilj - dok je vjera katoličkih vjernika toliko oslabljena, vjera klera prodrmana, a karizmatici, neokatekumeni, charbelovci, aparicionisti skupa s modernistima po fakultetima harače i uništavaju vjeru malenih...

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Ne odustajemo od navještaja Evanđelja!

    OdgovoriIzbriši

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)