nedjelja, 25. prosinca 2016.

Nativitas Domini nostri Iesu Christi




Puer Natus est nobis 
Et filius datus est nobis 
Cuius imperium super humerum eius 
Et vocabitur nomen eius 
Magni consilii Angelus. 


Blagoslovljen bio sat i trenutak u kojem je prečista Djevica Marija rodila Sina Božjega, u ponoć, u Betlehemu. 

Čestit Vam i radošću blagoslovljen Božić!

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Ego sum Immaculata Conceptio




Danas se kidaju okovi neplodnosti. Joakim i Ana bivaju uslišani, jer im Bog iznad svakog očekivanja obećaje, da će oni poroditi službenicu Božju, iz koje će se roditi neobuhvatni Bog i postati čovjekom.

On zapovijedi anđelima da joj pjevaju: Raduj se milosti puna, Gospod je s tobom! 

Bezgrješno Začeće, moli za nas! 



srijeda, 30. studenoga 2016.

Smiljana Rendić u obrani nadbiskupa Marcela Lefebvrea




[...] Sva ta tri načela - Liberte, Egalite, Fraternite (sloboda, jednakost, bratstvo) - msgr. Lefebvre smatrao je masonskim načelima, načelima modernog liberalizma. Svoje stavove msgr. Lefebvre temeljio je na tome što niti jedan Papa od Francuske revolucije do Drugog vatikanskog sabora nije revidirao niti poništio nauk Katoličke Crkve protiv temeljnih načela Francuske revolucije, niti jedan Papa nije ukinuo ili reformirao Silab Pia IX. u kojemu se osuđuju sva antikršćanska i antikatolička strujanja.

Stoga, svaki razboriti kršćanin ne treba samo tako slušati glas masonskih misionara u Crkvi, konformističkih i poslušnih biskupa koji puštaju da im biskupije preplavljuju ostaci protestantizma i ,,neokarizmatična" grupnosolipsistička samovolja, i koji će msgr. Lefebvra nazvati sablažnjivim i zadrtim neposlušnikom, već se treba zamisliti da li njegovi razlozi otpora i njegov neposluh ipak imaju solidan crkveni temelj u vremenu teološkog glavinjanja, kronolatrije i ponovnog javljanja arijanske hereze?

(Smiljana Rendić: Mon Eglise, Izvod iz pisma S. Rendić upućenoga Radovanu Grgecu, Marulić, br. 4., 2002.)

O vječnom djevičanstvu Marijinu




U ovoj svojoj raspravi, polemici "Protiv Helvidija", jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, veliki svetac i mistik Jeronim snažno brani Marijino djevičanstvo - prije poroda, u porodu i nakon poroda, pobijajući Helvidijeve navode izvrsnim poznavanjem Svetoga pisma i njegovom primjenom. 

Pri tome očituje svu svoju oštroumnost i čvrstoću svojih dokaza; svoje dogmatsko-teološko znanje, svoju vjeru, svoju dušu i ljubav prema Bezgrješnoj, zanesen od Njene ljepote i čistoće, od punine milosti, koju joj je sam Bog podario, izabirući je za Majku Utjelovljene Riječi. 

Braneći Marijino djevičanstvo, brani glavne istine naše vjere, potvrđene na svim saborima i sinodama Katoličke Crkve. Jer ako se niječe povlastica Neoskrvnjenoga začeća, niječe se i povlastica materinstva Božjega, a dok se brani njeno božansko materinstvo, brani se i djevičansko začeće Kristovo i Kristovo božanstvo; brani se vjera u transcedentnoga Boga. 

Bijelo polje je povijesno starije u Hrvatskom grbu




Uložio sam mnogo truda i koristio više izvora kako bih činjenično imao uporište o Hrvatima i njihovu povijesnom grbu, ne šahovnice jer je to uvreda i poruka državnim simbolima i njegovu narodu. to su četvorini, odnosno kvadrati. Nakon što sam već objavio na nekim portalima ovaj tekst, došao sam preko Švicarske i do još starije uporabe bijelog polja u novčiću Nikole Iločkog za nekih tridesetak godina i jadno je i žalosno da o tome u Hrvatskom državnom saboru ne znadu ništa. 

Ogromna ideološka razaranja podrijetla Hrvata, kao naroda sa Starog Istoka i dan danas čini naša službena vlast. Etnos kome pripadaju Hrvati prati opće prešućivanje i zakonodavno uskraćivanje njihova identiteta kao da je sve nastalo pojavom članske iskaznice. Mnogo je parametara, o kojima bi se moglo danima govoriti i ukazivati, no u ovom osvrtu proanalizirati ćemo hrvatsku šahovnicu i ornament bijelo-crvenih četvorina tj. kvadrata. 

Dinarci, a i mnogi drugi koji igraju briškulu, trešetu, triumf i slično ,,treviđanama i triestinama" u svakoj igri spominju četvorinu, špadi, baštona, kupa i dinara, no u stvarnosti četvorina nema ni u jednoj karti. No, taj četvorin i šahovnica toliko je nazočna u njihovoj svijesti da će svega prije nestati nego će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti u kojoj je šahovnica i pleter osnova svake prepoznatljivosti, doslovno pojam naroda hrvatskog kako etnički tako i individualno. 

Bljuvotine kojima nas ,,katedrala hrvatskog duha" i umobolno novinstvo, gotovo paranoidno, svakodnevno natapa i razvlači po Prokurstovoj postelji neće satrti bilo ni povijest hrvatskog naroda, jednog od najstarijih do sada poznatih naroda ovozemaljskog svijeta. Suludo je zgražanje nad obilježjima barjaka koji sadrži boje hrvatske zastave, a eto počinju s bijelim poljem u figuri štita. Kako tek nazvati one koji na crnoj granitnoj ploči vide crvenu boju nego paranoidnim psihopatima koji uz sve to primaju plaću iz državne riznice!?

Po svemu onome što je dokazano, posebice onome što je pronađeno Indoarijanska-Huritska [hrvatska] kultura vezana je upravo za našu ornamentiku upravo u vidu šahovnice najznačajnije. Od kretanja iz Indije preko Zagrosa prema Gornjem Eufratu, šahovnica bijaše imanentna upravo tom etnosu, dakle, nama, Hrvatima. Posebice, (o čemu postoje brojni dokazi i o tome možete mnogo više naučiti iz djela Tihomira Mikulića, ,,Otvoreni pečati") ova ornamentika bila je upečatljiva na području Levanta (Izrael i Libanon).

Prapovijesno korištenje boja u označavanju strana svijeta svojstveno je samo Hrvatima i Perzijancima (koji i dan danas tako označavaju strane svijeta, istok zelena, nekad je bila plava, zapad bijela, jug crvena te sjever crna.). Upravo imigracije s područja današnjeg Irana prema Zakarpatju na zapadu i prema jugu na prostore Ilirske provincije čini i simbioza bijelo-crvenih četvorina.

Većinsko sjedilačko pučanstvo Dinaraca, dakle, naših prostora, pokrstio je sveti Pavao Apostol koncem prve polovice prvog stoljeća. Priznajem, i sâm sam do nedavno bio u zabludi i sve sam vezivao za papu Agatona i sedmo stoljeće te za to predmijevam da će čitatelji i štovatelji ovog osvrta biti mnogo razboritiji. Bijelohrvati su došli k nama na jug da nam pomognu u borbi kontra tadašnjih okupatora, da tako vojačkim terminom kažem Avara, Saklaba i Sklebonoi-a, kao kršteni arijanci. Upravo tu leži izmišljotina Latina o poganstvu Hrvata, a upravo je tako sve pogansko gdje se tvrdi da je inicijalna figura našeg grba pronacistička i ne znam kojekakva ako je prvo polje bijeli četvorin. To može biti djelo samo Sotone.



To potvrđuje i Konstantin Porphirogenet u svom djelu ,,De administrando imperio" [O upravljanju carstvom] u kojem tvrdi da je vođa Hrvata išao u Rim da s papom Agatonom zaključi ugovor o uzajamnom priznanju. Za one koji žele o tom vremenu saznati više upućujem na djelo akademika Mirka Vidovića, polihystora i Direktora Domovinskog rata, neprikosnoveno ime Zadarskog disidentskog odbora, Mirka Vidovića ,,Pad i uspon Ilirije".

Najpoznatiji pronađeni ornamenti bijelo-crvenih i/ili crveno-bijelih polja nalazimo na fresci boginje iz Marija, boginje sa Krete, Vrča sa Cipra, vrča Huru koji je posebice urešen tropleterom, Libanona, kratera iz Izraela iz cca 1400. godine prije Krista, vrča sa Krima, vrča iz Megida čak iz 1550. godine prije Krista, Tutankamonova kartuša sa sanduka njegova groba koji je također urešen hrvatskim pleterom i jedini poznati kartuš nekog faraona s ornamentikom bijelih i crvenih polja.

Zatim upečatljiv je četvorin šahovskog polja sa zida grobnice u Nepolisu (danas Simperofoli) na Krimu iz 3. stoljeća prije Krista i bilo bi vrlo zanimljivo da netko spozna što krije treća Tanajska (današnji Azov) ploča iz istog vremena (dvije je pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev).

Na području današnje Republike Hrvatske najstariji, za sada, poznati fragmenti ove ornamentike bijelih i crvenih četvorina su pronađeni u crkvici Svetog Ivana od Nimfeja u Puli iz početka IX. stoljeća, fragmenti iz crkvice Sv. Petra i Mojsija u Solinu, također iz IX. stoljeća, grb sa zvonika crkvice Svete Lucije u Juranduru (Baška, na otoku Krku) iz XI. stoljeća te Fojnički rokovnik ,,CROVATIAE" iz XIV. stoljeća.

Hrvatski grb, 5x5 četvorina s bijelim poljem kao početnim i u obliku štita nađen je u Senju. U tamošnjoj crkvi Sv. Matije, kao zadužbini Frankopana, na grobu plemićke obitelji Petrović i on potječe iz 1491. godine.

Hrvatski grb trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije koji se nalazi na krovu crkve Sv. Marka u Zagrebu datira iz 1882. godine. Ono što mnogi prešućuju i prodaju sa sabornice maglu jest i činjenica da je čak i dukat Kraljevine Jugoslavije iz 1932. godine počinjao s bijelim četvorinom (bijelo polje je glatkog reljefa). Znademo zašto je to učinio kralj Petar Karađorđević, koji je pod pseudonimom Petar Mrkonjić bio sudionikom Ustaškog ustanka u Bosni kontra Turaka 1875.-1876. godine, no nije mi jasno da se i danas nakon raspada ,,bitke za odumiranje države kao krajnjeg cilja komunista čiji su stvarni i pravni sljednici tkz. vodeći socijaldemokrati SDP-a i HDZ-a" čine isto.

Nije na odmet kazati da su ovi ornamenti nazočni i kod naših Bunjevaca koji potječu još iz Antike i koji jesu izvorno Hrvati, koji s Mađarima i Srbima nemaju nikakve veze i čije se jedno krilo naselilo čak u Francuskoj oko grada Bourbon te se zovu Bougnats. Eto dakle, od nas je potekla i jedna kraljevska loza Francuske, loza Burbona.

Sve ove svađe koje nam navodni antifašisti i slobodni zidari izmišljaju da bi se održali na vlasti, držeći nas za smeće poput Marxa (čija je majka bila Mađarica) ili gamad poput Tite, neka prouče doslovno ,,Ustaška načela" uočiti će da u njima nema mržnje, kao što je nema ni u našoj himni, a po sudu mnogih mržnju su nam u novijoj povijesti unijeli mađaroni iza kojih je stala Crkva, odobrivši mađarske ,,križarske vojne" kao osvetu što ih nikada nitko nije uspio, a i neće, polatiniti. Sada mi je Volterov zrak iz Rima, priznajem, mnogo poznatiji.

Kako znademo da pojam riječi Hrvat, znači ratnik, napovidam da je za Hrvate bila neprikosnoveno vezana navada da idu u boj za svog ,,Boga Hrvata" od nemila do nedraga i da tom prilikom sa sobom nisu vodili ni žene ni djecu. Davši zavjet papi Agatonu da to više neće činiti i da ostaju, ovdje gdje smo i mi danas, papa Agaton je priznao državu Hrvata. Hrvati jesu vjerovali u ,,Boga Hrvata" i sam Agaton je obećao da će se moliti ,,Bogu Hrvata" da zaštiti Hrvatsku od prodora pogana i Sotone u hrvatske zemlje koje je Sveta Stolica, nad grobom Sv. Petra priznala te joj zajamčila stabilnost njenih granica.

Nota bene: Hrvati arijanci [po etnosu] su dali slobodu kršćanstvu i na taj način stvorili Crkvu sveopću iz koje nikad nismo ni pomislili izaći i nitko nas iz nje (jer je naša) nije i neće istjerati i za nas živi Isus, inkarniran u svojim vjernicima koji žive po Njegovim naputcima, baš kao što reče Sv. Pavao: ,,Zašto bi savjest nekog drugoga određivala moju slobodu!"

Antun Gustav Matoš je kazao da je hrvatstvo riječ etična, riječ ljubavi i ponosa pa sam i sam ushićen što mogu kazati: Živjela Hrvatska, budi mi uvijek u cvatu (Vivat Croatia, Semper sint in flore!)

Drugi izvor

srijeda, 23. studenoga 2016.

Po Božjoj Pravdi




Svemogući Bog tjera duše siromaha kroz iglene uši u vječni spokoj, a visokopozicionirane licemjere i ohole dostojanstvenike teško kažnjava. 

Heretici i oni koji hlepe za visokim častima, kao i oni koji sprječavaju vladavinu Krista u društvu, nakon smrti baštine nagradu u Paklu koji je po riječima sv. Ivana Krizostoma, popločan lobanjama biskupa. 

Tko je više dobio, više će platiti u dan podmirenja računa. 

Toma Kempenac napisa: 

Bog živi u skromnim ljudima, objavljuje se poniznima i daje razumijevanje malenima; otvara smisao čistim dušama, a ne da milosti radoznalima i oholicama. Čovječji je razum slab i može se prevariti, a prava se vjera ne može prevariti. (Knjiga IV., glava 18.) 

četvrtak, 17. studenoga 2016.

Biskup Athanasius Schneider upozorava na Kika i Neokatekumenski put




Mons. Athanasius Schneider je u intervjuu koji je dao Danielu Fülepu podcrtao prirodu Neokatekumenskog puta i upozorio na utemeljitelja Kika Arguella, te središnju okosnicu njihove nove liturgijske deformacije iz koje su se izrodile krajnje bizarne hereze i ,,pogrješke u nauku i liturgiji". Intervju je objavljen na hrvatskom jeziku 23. travnja 2016., no liturgijski i drugi problemi koje producira Kikov Neokatekumenski put i dalje su aktualni.

*** 
Mr. Fülep: Dok se Tradiciju progoni, jako se podupire neke nove moderne pokrete. Jedan od njih je Kikova zajednica. Kakvo je Vaše mišljenje o Neokatekumenskom putu? 

Biskup Schneider: To je vrlo kompleksan i žalostan fenomen. Otvoreno govoreći: To je trojanski konj u Crkvi. Poznajem ih jako dobro jer sam bio biskupski delegat za njih nekoliko godina u Kazahstanu u Karagandi. Asistirao sam također na njihovim misama i susretima te sam pročitao Kikova djela, njihova utemeljitelja, tako da ih dobro poznajem. Govoreći otvoreno, nediplomatski, moram konstatirati: Neokatekumenat je protestantsko-židovska zajednica unutar Crkve samo s katoličkom dekoracijom. Najopasniji aspekt tiče se euharistije, jer je euharistija srce Crkve. Kad je srce u lošem stanju, cijelom tijelu je loše. Euharistija je za neokatekumene prvotno bratska gozba. To je protestantski, tipično luteranski pristup. Oni odbacuju ideju i naučavanje o euharistiji kao istinskoj žrtvi. Oni čak smatraju da tradicionalno učenje i vjerovanje o euharistiji kao žrtvi nije niti kršćansko nego pogansko. To je potpuni apsurd, to je tipično luteranski, protestantski. Tijekom njihovih euharistijskih liturgija, oni tretiraju Presveti Oltarski Sakrament na tako banalan način da to ponekad postaje užasno. Oni sjede dok primaju Pričest, i onda gube čestice hostije jer ih nije briga za njih te nakon Pričesti plešu umjesto da se klanjaju Isusu u tišini. To je stvarno svjetovno i poganski, naturalistički. 

Mr. Fülep: Problem možda nije samo praktični... 

Biskup Schneider: Druga opasnost je njihova ideologija. Glavna ideja neokatekumena prema njihovom utemeljitelju Kiku Arguellu je sljedeća:  Crkva je imala idealan život samo do Konstantina u IV. stoljeću, samo to je bila učinkovito prava Crkva. I s Konstantinom je Crkva počela propadati: doktrinarno, liturgijski i moralno. U svom propadanju dno je dotakla s dekretima Tridentskog sabora. Međutim, suprotno njegovom mišljenju, upravo je obrnuto istina: to je bio jedan od najsjajnijih trenutaka u povijesti Crkve zbog jasnoće nauka i stege. Prema Kiku, mračno doba Crkve trajalo je od IV. stoljeća do II. vatikanskog sabora. Tek je s II. vatikanskim saborom svjetlo došlo u Crkvu. To je hereza jer se time kaže da je Duh Sveti napustio Crkvu. I to je stvarno sektaški i jako na liniji Martina Luthera, koji je rekao da je do njegovog pojavka Crkva bila u mraku i da je samo kroz njega došlo svijetlo u Crkvu. Kikova pozicija je fundamentalno identična s Lutherovom, samo što Kiko postulira mračno doba Crkve od Konstantina do II. vatikanskog sabora. Tako su dakle oni krivo interpretirali II. vatikanski sabor. Oni kažu da su apostoli II. vatikanskog. Tako opravdavaju sve svoje heretične prakse i učenja II. vatikanskim saborom. To je teška zloporaba. 

Mr. Fülep: Kako je ta zajednica mogla biti službeno priznata od strane Crkve? 

Biskup Schneider: To je još jedna tragedija. Oni su uspostavili snažni lobi u Vatikanu najmanje prije trideset godina. Postoji još jedna prijevara: na mnogim sustetima s biskupima oni predstavljaju mnoge plodove obraćenja i mnoštvo duhovnih zvanja. Mnogi biskupi su zaslijepljeni tim plodovima te ne vide pogrješke i ne istražuju ih. Oni imaju velike obitelji, imaju mnogo djece te imaju visoke moralne standarde u obiteljskom životu. To je, naravno, dobar rezultat. Međutim, tu postoji neka vrsta pretjerivanja tako da vrše pritisak na obitelji kako bi dobili maksimalni broj djece. To nije zdravo. I oni kažu, mi prihvaćamo Humanae Vitae, i to je naravno dobro. Ali u konačnici to je iluzija, jer postoji također jako puno protestantskih grupa danas u svijetu s vrlo visokim moralnim standardima, koje također imaju veliki broj djece te koji također idu na proteste protiv rodne ideologije, homoseksualnosti i koji isto tako prihvaćaju Humanae Vitae. Ali, za mene, to nije odlučujući kriterij istine! Postoji također mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoge grješnike, ljude koji su živjeli u ovisnosti kao što je alkoholizam i droge. Dakle, plodovi obraćenja nisu odlučujući kriterij za mene i ja neću pozvati takvu dobru protestantsku grupu koja obraća grješnike i ima mnogo djece u moju biskupiju kako bi se angažirala u apostolatu. To je iluzija mnogih biskupa koji su zaslijepljeni takozvanim plodovima. 

Mr. Fülep: Koji je zaglavni kamen nauka? 

Biskup Schneider: Nauk o euharistiji. To je srce. Pogrešno je prvo gledati na plodove i ignorirati ili ne brinuti za nauk i liturgiju. Siguran sam da će doći vrijeme kad će Crkva objektivno, dubinski istražiti tu organizaciju bez pritiska lobija Neokatekumenskog puta, te da će se onda istinski pokazati njihove pogrješke u nauku i liturgiji. 


Izvor: paxtibi.net 

subota, 12. studenoga 2016.

Feminizam kao jedan od stupova lažnih karizmatskih pokreta




Našminkana u nastupima koji plijene pažnju, lažna američka karizmatičarka Joanne Petronella je dokaz da su žene preuzele pentekostalni karizmatski pokret koji se s dopuštenjem mnogih reformiranih biskupa uvukao među katolike. Otkada se taj nekatolički pokret ušuljao na hrvatske povijesne prostore, katolička se vjera i poznavanje njenih osnovnih normi koje su naraštaji učili iz katekizma, srozala na zabrinjavajuće nisku razinu koja prijeti neminovnome urušavanju vjere ako se popularni karizmatski trendovi nastave. Dokazi na Zapadu su neumoljivi i otkrivaju nam veliku duhovnu pustoš koju su izazvali "katolički" karizmatski pokreti. 

Feministički principi su duboko ukorijenjeni u sve lažne karizmatske pokrete. Izjava Joanne Petronella koja je snimljena na youtube, pokazatelj je krajnjeg stadija feminizma koji je preuzeo suvremene karizmatske pokrete detronizirajući Krista na način podčinjavanja muškaraca koji bi trebali biti temelj svećeništva i kršćanske obitelji. 

,,Jedan od tih svećenika bio je u mojoj zajednici. Ja sam ga obučavala", posvjedočila je našminkana feministička karizmatičarka Joanne Petronella. Žena ne smije i nema ovlasti duhovno voditi i poučavati svećenika i ostale muškarce. Emotivni ili osjećajni aspekt je vrlo opasan u ženi ako je nepročišćen pokorama, poniznošću, poslušnošću i trpljenjem. No neprijatelj Božji poznaje sve ženine slabosti koje okreće u svoju korist i na propast duša. Stoga ne čudi činjenica da je nakon karizmatskih tretmana sve više feminiziranih muškaraca, te su postali destabilizirajući faktor koji presjeca kršćansko korijenje društva i države (bez obzira je li se radi o katoličkoj ili sekularnoj državi) jer sve je podređeno masonskim: liberalnim i ljevičarskim principima jednakosti između muškarca i žene. 

Katolička Crkva je pozicionirana naprijed na isturenome ratnom položaju i prva je na udaru kao čuvar Tradicije i nacionalnoga identiteta. Subverzivni feministički element koji joj nasilno ucjepljuju modernisti, obično producira najveću štetu jer zaraženi prelati i svećenici feminizirani na reformiranim bogoslovijama, najefikasnije kontaminiraju duhovnu strukturu do laičke baze uništavajući tradicionalnu katoličku obitelj. Blagoslovljenu obitelj u kojoj je muž hranitelj i glava koja ljubi suprugu kao Krist svoju Zaručnicu Crkvu, a supruga kroz poslušnost, poniznost i strpljenje podržava muža bez čije ženske potpore i majčinstva obitelj ne može opstati. 

Feministička karizmatičarka Joanne Petronella u hlačama, napadno obojane kose i frizure, našminkana i s naočalama tamnih stakala vodi glavnu riječ na javnome okupljanju spominjući "Kristoforima" nekoga svojega friziranog "Duha Svetoga" koji ju vodi na cvjetne poljane Drugog vatikanskog sabora i "proljeća Crkve". 



utorak, 8. studenoga 2016.

Hilarije od Poitiersa: Gospodin gradi i čuva svoj grad




Iz Rasprave o 126. psalmu, sv. Hilarija od Poitiersa, biskupa i naučitelja 

Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Vi ste hram Božji i Duh Božji boravi u vama. Ta je kuća i taj hram Božji ispunjen naukom i krepostima Božjim i nastanjen svetošću božanskoga srca te o njemu isti prorok ovako svjedoči: Svet je hram tvoj, čudesan u pravičnosti. Za Boga je hram svetost, pravičnost, ljudska suzdržljivost. 

Taj dom, dakle, po Bogu treba graditi. Ljudskim djelima sagrađen, ne održava se, niti može izdržati ako je sazdan svjetovnim naukom, niti će se očuvati našim uzaludnim trudom i brigom. 

Drugačije ga valja izgraditi, drugačije ga valja čuvati: ne smije se podignuti na zemlji ni na nestalnom i raspadljivom pijesku; temelj mu valja smjestiti na proroke i apostole. 

Ima se povećavati živim kamenjem, treba da zajedno drži zaglavni kamen, i treba da se izgradi vezom međusobne povezanosti u savršena čovjeka i do mjere Kristova tijela, a ima se uresiti i raznovrsnim ukrasom duhovnih milosti. 

Tako od Boga sagrađen, to jest sagrađen na njegovu nauku, neće pasti. Taj dom će rasti u brojne domove izgradnjom vjernika u svakome od nas za ures i proširenje onoga blaženog grada. 

Već dugo je Gospodin budni čuvar toga grada: već odonda kad je štitio Abrahama na njegovu putovanju, kad je spasio Izaka koji je imao biti žrtvovan, kad je obdario Jakova slugu, kad je prodana Josipa postavio nad Egipat, kad je učvrstio Mojsija protiv Faraona, kad je Jošuu izabrao za vođu rata, kad je Davida oslobodio svih opasnosti, kad je Salomona obdario darom mudrosti, kad je bio bliz prorocima, kad je Iliju uzeo, kad je Elizeja izabrao, kad je Daniela hranio, kad je u peći dječake orosio, kad se trojici kao četvrti pridružio, kad je po anđelu poučio Josipa da će se od Djevice roditi, kad je Mariju učvrstio, kad je Ivana unaprijed poslao, apostole izabrao, Oca molio govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih; kad sam bio s njima, čuvao sam ih u tvoje ime; kad je, napokon, on sam nakon muke obećao da će nad nama vječno bdjeti: Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. 

Taj je sveti i blaženi grad vječno čuvan, i to je grad koji je od mnogih u jedno sabranih i u svakome od nas za Boga. Taj grad valja, dakle, sagraditi u Gospodinu da neprestano u njemu raste i dovršava se. Tek započeta gradnja nije još dovršenje; izgradnjom se postiže punina savršenstva. 

CXXVI. (126.) Psalam; (Novije izdanje nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića) - Ljudska muka i Božji blagoslov - Hodočasnička pjesma. Salomonova. 

Ako Gospod ne gradi kuće, 
uzalud se muče graditelji. 
Ako Gospod ne čuva grada, 
uzalud čuvar bdi. 

Uzalud ustajete prije zore 
i kasnite na počinak 
vi što jedete kruh muke, 
svojim miljenicima on ga daje dok snivaju. 

Evo, sinovi su dar Gospoda; 
nagrada je plod utrobe. 
Kao strijele u ratnikovoj ruci, 
to su sinovi mladosti. 
Blago čovjeku koji je njima 
napunio svoj tobolac! 
Neće se postidjeti kad se bude prepirao 
s neprijateljima na vratima. 

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Carstvo uzvraća udarac




Sjedinjene Američke Države i NATO savez su previše samouvjereni i sigurni u svoju dominaciju nad Rusijom i ostatkom svijeta. No ima jedna stvar koja je pogubna za one koji se smatraju jedinom svjetskom velesilom: osjećaj lažne sigurnosti koji se temelji na oholosti i prepotenciji. 

Ratne doktrine se mijenjaju prateći razvoj novog naoružanja. Cilj je što brže uništiti neprijatelja u prvom valu i sa što manje gubitaka tijekom izvođenja ratnih operacija. Potrebno je učiti povijest ratovanja i pratiti njegovu evoluciju kako bi se uz najbolje vojne inženjere i u tajnosti razvijali projekti unapređenja oružanih snaga. 

Gospa Fatimska je rekla malim vidiocima da će Bog strašno kazniti svijet ako Papa izričito ne posveti Rusiju Njezinom Bezgrješnom Srcu. Posvete Rusije do danas nije bilo! Bog će zacijelo teško kazniti bezbožne Sjedinjene Američke Države i NATO uz pomoć Rusije kao svojim glavnim instrumentom. Nisu li povjesničari hunskoga vojskovođu Atilu nazvali Bičem Božjim. Rusija bi zacijelo zaslužila naziv Božja Toljaga (...za utjerivanje dugova!).

Oktobarska revolucija je pomela sa svjetske pozornice rusku carsku kuću Romanov i zarazila narod komunizmom koji se proširio na istočnu Europu nakon II. svjetskog rata. Crvena Armija je pregazila istočnu i dio srednje Europe u pohodu prepunom zločina prema civilnom stanovništvu i zarobljenim vojnicima, te ušla u Berlin izbacujući Hitlera i Njemačku iz dotadašnje geopolitičke igre.

Hladni rat u kojemu je SSSR razmiještao svoje snage i baze po svijetu, eskalirao je Kubanskom krizom koja je mogla izazvati III. svjetski rat. S nuklearnom komponentom u posljednjoj fazi. Afganistan i mnoge druge države bile su pod utjecajem perjanice istočnoga bloka. SSSR se raspao, a Rusija kao njegov glavni istrument je nastavila dalje razvijati naoružanje i prilagođavati doktrinu ratovanja.

U miru i s malo buke i šepurenja, ruski su vojni inženjeri poboljšavali i konstruirali novu tehnologiju, opremu i naoružanje. Amerikanci su se hvalili da imaju najbolje ratne zrakoplove i helikoptere, no Rusi su dokazali da imaju bolje zrakoplove i helikoptere. Tako je i u nekim drugim segmentima.

Ameri i njihovi saveznici su pogledali film koji im je zaledio samouvjereni osmjeh i pokvario prepotentni entuzijazam baziran na mitovima i predrasudama o inferiornoj ruskoj vojnoj moći.

Rusi su barbarski okrutni u ratu i idealan su instrument osvete jer su međuostalim obilježeni duhom raskola koji ne podnosi katoličku vjeru. Najsvježiji primjer: Ukrajinski grkokatolici to najbolje znaju i mogu nam posvjedočiti iz svoje velike patnje.

,,Iz Rusije s ljubavlju", kako bi se reklo!


subota, 5. studenoga 2016.

Uzrok: Martin Luther - posljedica: Bergoglio u simbiozi s Lutherom


 


Jorge je nepozvan otputovao u Švedsku kako bi se na susretu s luteranima pomolio i pomiješao svoje duhovne molekule s Martinovim demoniziranim nasljednicima, a čija je smrtnim grijesima i ohološću reformirana osobnost promijenila duhovni, a time i politički zemljovid Europe 16. stoljeća. Toliko je ozbiljno eskalirala Lutherova reakcija prikovana na vrata crkve u Wittenbergu, 31. listopada 1517. (95 teza o indulgencijama, dogmama i disciplini Crkve) da je papa Pavao III. bio prinuđen 13. prosinca 1545. sazvati sabor u Trentu kako bi se popravila velika šteta i prijetnja kojom je reformacija ugrozila one krajeve Europe koji su ostali pošteđenima od novovjeraca nakon što su deformirali katolike svojim krivovjernim i simboličkim zahtjevima u vjeri; kreirajući do tada posve novi teološki sustav i protucrkvenu ekleziologiju. 

Prečicom do spasenja, sam svoj teolog: Sola Scriptura - Sola fide. Nova crkva bez hijerarhije i sakramenata. Svi su svećenici i nitko nije svećenik. Novi obred. Kruh je simbol Posljednje večere jer sam je Krist rekao: "Ovo činite meni na spomen"; što je aluzija na simboliku. Hostija je, dakle, simbol koji isključuje stvarnu Kristovu prisutnost u njoj. Dovoljna je jedna smrt na križu. Već smo spašeni i nije nam potrebno tražiti otpuštenje grijeha. Krist je jednom umro na križu i nije nam potrebno da se stalno žrtvuje za nas u nekom besmislenom obredu. 

Svaka nova hipoteza otvarala je pitanja u Lutherovoj glavi u besanim noćima koje su ga izjedale uvijek novim pitanjima kojima mu je sugestivno razarao misli onaj koji nikada ne spava. Inverzivne špekulacije iskrivljene i obojane Lutherovim maničnim samoopravdanjem ondje gdje je ono iluzija koja mu izluđuje misli i iskrivljuje hipoteze koje ga vrte u krug iz kojega ne može nikako izvući božanski impuls koji prosvjetljuje ratio ucjepljujući mu teološku istinu koju potvrđuje i srce po milostima Božjim: upravo onako kako je to ona (milost) činila velikim crkvenim ocima. 

Milost? Ponovno se nameću nova pitanja! Luther bijesan otvara novu bocu vina i prinosi je ustima već očajan tolikim kontradikcijama. Prodao bih dušu vragu kad bi mi pojasnio tolike kontradikcije i izveo me iz slijepe ulice, pomislio je Luther. 

Ponoć je došla. Iznenada je osjetio hladnu jezu koja mu se spuštala niz kralježnicu, a potom i neku strašnu prisutnost u sobi. Panični strah ga je paralizirao i prikovao za stolicu. Znao je tko je iza njega, no nije imao hrabrosti okrenuti se i pogledati mu u lice. 

- Martine, crve ljudski, došao sam na tvoj poziv kako bih te riješio tvoje bijedne ograničenosti i pojasnio ti sve teološke zamke u koje uporno upadaš, reče Sotona! 

- Hm, da, da! Baš te trebam kako bismo raspravili mnoge stvari. Razgovor mi je potreban pa bio on i s vragom, konstatirao je prestrašeni profesor teologije Luther. 

499 godina kasnije ... Lund, Švedska 

Franjo na sva usta hvali Lutherovu genijalnost. Za njega je on i naučitelj Crkve, a možda i svetac. Mnogo se može naučiti od Luthera. Franjo ga kuje u zvijezde. Luteranske biskupice i biskupi, pastori, dekadentna elita, "katolički" biskup iz Švedske, uzvanici, Franjina pratnja, kamere, novinari, potpisi na zajedničku izjavu, zagrljaji, pljesak prisutnih. Franjo pere Luthera od svih njegovih hereza, grijeha i bezakonja. Ako već ne može za kemiju, Franjo je možda za utjehu zaslužio bizarnu Nobelovu nagradu za mir od Švedske Kraljevske akademije. I nagradu od milijun dolara koju može podijeliti svojim omiljenim siromasima: Kasperu, Marxu, Forteu, Bianchiju i sličnima. Grandiozni pljesak uz neizostavne ovacije prokušanom revolucionaru: Živio govornik! I Franjin široki osmjeh: od uha do uha, reklo bi se! 

Dan prije u Nursiji i široj okolici dogodio se potres i pala je bazilika sv. Benedikta u njegovu rodnome gradu. No, uspoređujući materijalna razaranja s Franjinim duhovnim razaranjem - samo u Švedskoj, koje je izazvalo tektonske potrese i nesigurnost u dušama mnogih katolika koji su se njegovim činima osjetili izdanima i povrijeđenima veleizdajom Krista i njegove Katoličke Crkve u razbojničkoj Lutherovoj jazbini na sjeveru dekristijanizirane Europe. Lutherove izgubljene u prijevodu Sola Scriptura - Europe! Upravo onakve kakva je skrojena po karakteru i djelima Martina Luthera. Države koje su već poprilično skliznule u sotonizam. Onaj Lutherov! 

*** 
Sad konačno možemo reći, a do sada se takvu ideju nitko nije usudio izustiti, jer bi ga linčovali mediji, biskupi, kardinali..., smijemo pretpostaviti da iza ovoga potresa stoji kolektivna nesreća, rekli bismo Božja poruka nama za naše kolektivno ponašanje. Dosad je ovo bilo smatrano predrasudom, opskurantizmom i glupošću. To je nešto što jednostavno moderni čovjek i čovjek osvijetljen svjetlom Koncila ne bi mogao ni zamisliti... Bog nam šalje neprekidne potrese jer nešto općenito ne valja u Italiji. Citiram prijatelja Massima Viglionea koji potiče iz tog kraja. ,,Bazilika svetog Benedikta u Norciji je srušena. U Norciji je rođen zaštitnik Europe sv. Benedikt. Norcia je simbol srednjovjekovne kršćanske civilizacije koja je nastala iz pepela propalog Rimskog Carstva. 

Sada je Norcia u pepelu. Samo ja vidim u tome tragični simbolizam? Ako je sada i moguće izraziti neku sumnju: Možda se potresi ne događaju ovih dana na ovim mjestima slučajno. Papa ide u Švedsku da spoji Crkvu rimsku, katoličku, sakramentalnu sa Lutheranskom sektom. To je epohalni događaj nakon kojeg, kako bi radosno uzviknuo veliki majstor velikog orijenta, ,,u Crkvi nikada više ne će biti kao prije." 


utorak, 1. studenoga 2016.

Svi Sveti - Litaniae Sanctorum




Danas na blagdan Svih Svetih diže se i naš pogled prema Nebu i probija koprenu, što dijeli ovaj i onaj svijet, i gleda veliku četu otkupljenih i odabranih. O kad bismo mi bili već kao oni u našoj gore vječnoj Domovini! (+Ivan Evanđelist Šarić, nadbiskup) 

Litaniæ Sanctorum (Gregorian) / Litanije Svih Svetih 



ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Đavao Martina Luthera




Namjera ovoga malog članka je sablazniti katolike koji nisu dovoljno svjesni krivovjerja deformiranoga herezijarha Martina Luthera i njegovih zlodjela, kako bi se rasplinule iluzije da u protestantizmu postoji bilo kakvo dobro i božansko nadahnuće. 

Katolička Crkva, apostolskom vlašću i sukcesijom koje je dobila izravno od Gospodina Isusa Krista osuđuje Martina Luthera: 

Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. (Gal 1, 6-9) 
*** 

U svom traktatu Missa Privata, tiskanom 1521. godine, Martin Luther, jednom dijaboličnom scenom koja je postala historijska, ilustrira ulogu Sotone u svom moralnom razvoju. Pisao je naime da se probudio jedne noći u ponoć; uz njega je bio Sotona. Uljudno su raspravljali; Sotona je zvao Luthera prosvijećenim doktorom [teologom, naučiteljem: op. blogera]; vodio je s Lutherom tešku diskusiju o svetoj Misi i Luther je, pred njegovim argumentima, povjerovao u zablude [...]. 

Često je Luther podsjećao na tu tragičnu noć i taj strašni sastanak. Demonska argumentacija izokrenula je Lutherovo uvjerenje. Sve što je bilo neodlučno u Lutherovoj duši i što se odnosilo na vrijednost biblijskih tekstova, polako je padalo pred Đavlovim argumentima. U raspravama o celibatu (bezbračnosti) Luther je tvrdio, da je svećenički život u celibatu djelo Sotone. 

Uvjeren od Duha Tame, Luther više u žrtvi svete Mise nije vidio ništa drugo do li papističku idolatriju i prestade da je prikazuje. 

Tijekom reformacije govorilo se da teolog treba voditi borbu s Đavlom kroz dijalog, da bi ga nadvladao i dosegnuo najviše vidike. Govorili su: "Kada nemamo Đavla na vratu tada smo obični teolozi." Ali su postali žrtve demona. 

Tijekom tih dijaloga oni su, kao i Luther, mijenjali svoja uvjerenja. Uskoro su svi ti protestantski teolozi vidjeli u Rimu sjedište Antikrista i smatrali su da samo treba pričekati skori pad papinstva da bi na zemlji zavladao raj, kao plod njihovog evanđelja.

Međutim, za prvim protestantima išao je crni talas [val] pobuna, zločina, magije i lažnog proroštva ...


Autor fragmenta članka o Martinu Lutheru: Miro Glavurtić, Uvod u demonologiju - poglavlje Susreti sa Satanom

Pjesme Kristu Kralju i Kraljici svete Krunice




1. Isuse, Kralju, Isuse slavo! ○ Vječna Ti hvala, beskrajna čast! ○ 
Nebo je Tvoje prijestolje divno ○ Svemirom Tvoja stere se vlast. 

Pripjev: Slava Ti, Kralju, slava Ti, Bože! ○ Pred tobom sve je pepeo, prah. ○ 
Dokle smo Tvoji, ○ Tko nam što može, ○ 
Ti si nam nada, ljubav i strah! 

2. Isuse Kralju mira i sreće, ○ Uz Tebe stoji narod vas Tvoj ○ 
Opojen vinom kraljevskog pira, ○ Za Tebe hrli u sveti boj! 

3. Isuse Kralju silni i moćni, ○ Pobjede Tvoje svanut će dan, ○ 
Mi ćemo s tobom, dobri naš Kralju, ○ Radosni u tvoj unići stan. 

*** 

1. O vječna sliko Višnjega, ○ Od svjetla svjetlo presjajno, ○ 
Naš spasitelju, slava Ti, ○ I čast i sila kraljevska. 

2. Ti sam od vijeka nada si ○ Vremena svih i središte, ○ 
Tvoj Otac s pravom dade Ti, ○ Da budeš vladar naroda. 

3. Sva slava tebi, Isuse, ○ Što vlasti svijeta upravljaš, ○ 
I Ocu s Duhom presvetim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

*** 


Radosna krunica 

1. Nebeskog dvora poslanik, ○ Što javlja tajne Gospodnje, ○ 
Milosti punu Djevicu ○ Ko Majku Božju pozdravlja. 

2. I Djeva na put polazi, ○ Do majke svetog Ivana, ○ 
A taj iz tijela majčina ○ Veseljem javlja: Krist je tu! 

3. Božanska riječ što rođena ○ Od Oca svog je odvijeka, ○ 
Ko smrtno sad se Djetešce ○ Od Majke rađa Djevice. 

4. Dječaka nose u crkvu, ○ Gospodar vrši zakon svoj, ○ 
Otkupitelj se žrtvuje ○ i darkom se otkupljuje. 

5. Za izgubljenim Majka je ○ Tugovala, a domala ○ 
Sva vesela ga nalazi, ○ Gdje uči ljude učene. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

Žalosna krunica 

1. Na gori moleć Maslinskoj, ○ Na lice pada Spasitelj, ○ 
Pun žalosti je, zgraža se ○ I klone, krvlju znoji se. 

2. Svog Meštra Juda izdaje, ○ Na muke Boga povlače ○ 
I užima ga vezana ○ Krv lijući ga bičuju. 

3. Za porugu mu krunu sad ○ Od trnja pletu oštroga, ○ 
U zlatni grimiz obučen ○ Kralj slave njom je okrunjen. 

4. Bez milosti ga progone, ○ Da znojem, stenjuć, posrćuć, ○ 
K vrhuncu gore nosi križ, ○ Što stostruko je težak za nj. 

5. Na tužnom križu razalet ○ Med razbojnike Pravednik ○ 
Za svoje moli krvnike ○ I klone dušu izdišuć. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

Slavna krunica 

1. Smrt svlada Isus pobjednik, ○ I već od mrtvih ustaje, ○ 
On skrši grijeha okove ○ I nebo nam otključava. 

2. Na zemlji dosta gledan bi ○ Pa sad u nebo odlazi ○ 
I sjeda s desna Ocu svom ○ Ko drug u slavi Očevoj. 

3. Obeća negda svojima, ○ Da Duha Svetog dat će im, ○ 
Sad šalje im ga tužnima ○ U jezicima ognjenim. 

4. U sjajnom tijelu laganom ○ U nebo Gospu uznese, ○ 
Tu primljena je s kliktanjem ○ I anđeoskim pjesmama. 

5. Od dvanaest zvijezda kruna je ○ Na glavi Majke preslavne, ○ 
Uz prijesto Sinov ona sad ○ Stvorenju svemu kraljuje. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen.

subota, 29. listopada 2016.

Collegium Russicum - Mučenici Ruske Bizantske Katoličke Crkve




Collegium Russicum ili Pontificium Collegium Russicum sancte Theresiæ a Iesu Infante (Папская Коллегия Руссикум) je osnovan 15. kolovoza 1929. od strane pape Pija XI. Ovaj je papinski kolegij (zavod) stavljen pod upravu Družbe Isusove i utemeljen je za duhovne i kulturne potrebe Ruske Katoličke crkve i njezinih katolika bizantskoga obreda. Russicum je formirao nove svećenike i bio je otvoren za sve klerike koji su stremili ruskoj bizantskoj katoličkoj tradiciji. Ovaj su kolegij pohađali i svećenici koji su pripadali drugim narodima iz tradicionalno zapadnoga Rimskog obreda. 

Ruska Katolička crkva je prije i nakon Oktobarske revolucije 1917., i kroz gotovo cijelo 20. stoljeće pretrpjela velike progone i mučeništvo. Prije utemeljenja Russicuma, Lenjinov komunistički režim je u dvadesetima organizirao nekoliko velikih sudskih procesa protiv klera i laika u namjeri zaustavljanja i zatiranja svih vjerskih aktivnosti, te je jedno vrijeme istočna katolička hijerarhija u SSSR-u bila skoro uništena zahvaljujući temeljitim čistkama koje su tijekom i nakon Drugog svjetskog rata nastavili J. V. Staljin i Nikita Hruščov. 

Mnogi su sjedinjeni ruski, ukrajinski, rusinski episkopi, svećenici, đakoni, monasi i laici bili građanima drugoga reda, posve obespravljeni i bez ikakve zaštite, završavali su za kaznu u raznim koncentracijskim logorima, na velikim gradilištima u sirovoj hladnoći sibirskih tajgi; rudnicima, šumama, cestama, prugama - izmučeni robovskim radom i bolestima, neuhranjeni i iscrpljeni, pod budnim okom okrutnih komunističkih stražara, ostajali su njihovi bezimeni grobovi po bespućima negostoljubivog sjevera Rusije. 

Jedno od izoliranih mjesta na koja su odvodili istočne ruske katolike bilo je u manastiru Solovetsky koji se nalazi na Solovetskim otocima u Bijelom moru, u zatvorskom i radnom logoru koji je poslužio kao prototip za logore Gulag sustava.  




Kratki osvrt na neke žrtve Gulaga i komunizma iz Kolegija Russicum čije su svećeničke sudbine zabilježene u dokumentarnom filmu


Pietro Leoni, SJ, (1909.-1995.), talijanski svećenik, preživio Gulag, autor knjige Spia del Vaticano. Preminuo u Kanadi.








Vendelin Javorka, SJ, slovački svećenik, prvi rektor Kolegija Russicum. Dolaskom crvene armije uhićen 12. srpnja 1945. u kući isusovaca u Černjivciju. Osuđen 12. studenoga 1945. na 17 godina u gulagu. 1954. godine prebačen u koncentracijski logor INTA. Oslobođen robije 21. travnja 1955. i potom se vraća bratovoj obitelji u Prag. Tjelesno iscrpljen i bolestan, preminuo je 24. ožujka 1966. ,,Potpuno rehabilitiran" 1989. od strane sovjetske vlade.





Walter Joseph Ciszek, SJ, (1904.-1984.), poljsko-američki svećenik, Sluga Božji. Tajno prešao rusku granicu 1940. Uhićen 1941. pod lažnim optužbama za špijunažu i poslan u zloglasni zatvor Lubyanka u Moskvi. Pod torturom NKVD-a proveo je pet godina, većinu vremena u samici. Nakon teških mučenja 1942. potpisuje iznuđeno priznanje, te ga osuđuju za špijunažu na 15 godina teškog rada u gulagu. 1946. godine poslan je vlakom u Krasnojarsk, te potom 20 dana putovanja brodom u Norilsk (Sibir) u rudnike ugljena. 1958. je prebačen u Abakan. Nakon gotovo 23 godine zatvora p. Ciszek je pušten 12. listopada 1963. Preminuo je 8. prosinca 1984. nakon duge i teške bolesti. Pokopan je u isusovačku grobnicu u Pennsylvaniji.


Viktor Pavlovič Novikov, SJ, (1905.-1979.), poljski svećenik ruskoga podrijetla. U ožujku 1940. nastanio se u gradu Chusovoy. 23. lipnja 1941. bio je uhićen i zatvoren u Perm' (Permskij Rajon). U kolovozu iste godine prebacuju ga u Moskvu u zatvor Butyrka gdje su ga zadržali agenti NKVD-a, te ga prisilili na priznanje i osudili 23. rujna 1942. na 15 godina u gulagu. 12 i pol godina radio je u rudnicima ugljena. 20. sječnja 1954. je oslobođen. Preminuo je 14. svibnja 1979. u gradu Belebey (Bashkirij).


Teodor Romzsa, SJ, (1911.-1947.), mađarski svećenik i biskup, potajno posvećen za biskupa Grčko-rusinske Katoličke crkve 19. prosinca 1944. Preminuo 1. studenoga 1947. u Makachevu (Ukrajina) od injekcije koju je primio u noći 31. listopada od svojeg liječnika. Prema istraživanju koje je provedeno u arhivima NKVD-a, nalog za ubojstvo biskupa Romzse stigao je izravno od Nikite Hruščova. Teodor Romzsa je proglašen blaženikom 27. lipnja 2001.





Dokumentarni film


subota, 22. listopada 2016.

Blažena Djevica Marija - Sigurno Utočište grješnika, Pobjednica i Zatornica đavla i krivovjerja




Jedan dominikanac iz filipinske provincije od poglavara je dobio zaduženje da 1951. kao misionar pođe na otoke Babayanes. 

Spletom okolnosti posljednji misionar na tim otocima je bio prije sto godina. Bio je to neki njegov subrat. Kada je ostavljao misiju rekao je vjernicima: ,,Ako dođe netko k vama i kaže da je Božji poslužitelj prave vjere, primite ga samo ako bude imao krunicu"

Kada su domoroci, sto godina nakon toga vidjeli da dolazi misionar, prvo su promatrali da li nosi krunicu. Kada su primijetili da je nosi o boku presretni su ga prihvatili. Misionar je ostao začuđen kada je vidio da su redovito krstili djecu i da su poznavali dobro glavna otajstva vjere. Kako je to moguće, pitao je sam sebe? 

Među njima su uvijek određivali nekoga tko bi prevodio nedjeljne susrete i molio Krunicu. Narod je uvijek molio samo Krunicu i to je bilo dovoljno za očuvanje temelja katoličke vjere. 

(Iz pisma jednog provincijala svim redovnicima od 29. listopada 1972. Primjer je citiran iz knjige Rilanciamo li rosario, ED Napulj 1973, str 302.).

utorak, 18. listopada 2016.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse


Luther & Franjo - Istovjetan obred - Braća u vjeri?

Tridentski dogmatski sabor anatemizira svaki pokušaj promjene liturgije unaprijed izrečenim izopćenjima.

Pavao VI. je angažirao Bugninijeve modernističke stručnjake koji su zajedno sa šestoricom protestantskih teologa, kreirali novoekumenski obred poznat kao Novus Ordo Missae, te su se takvim užasnim činom i uvođenjem novog obreda teško ogriješili o dogmatske dekrete Tridentskoga sabora.

Dekreti završavaju u nezabludivoj i specifičnoj dogmatskoj formi: ,,Anathema sit!"; ,,Neka bude izopćen!"; ,,Neka je proklet!"

Nije mi namjera plašiti ljude koji su u potrazi za istinom, kao ni one koje nemaju nikakva znanja te su žrtve liberalnih teologa koji su odgojili njihove svećenike u novus ordo bogoslovijama poput one na Kaptolu, povodeći se mišlju da je njihov krivo formirani svećenik autoritet kojemu se treba posve vjerovati i ne postavljati 'glupa' pitanja o liturgiji. Smatraju da je najvažnije da im župnik, kapelan ili neki svećenik sa strane pruži onakav obred, kako oni misle da odgovara njihovim trenutnim duhovnim potrebama. Naravno, podrazumijeva se da je taj obred Novus Ordo Missae.

Onima koji zalutaju na ovaj blog, a koji nisu imali spoznaju o spomenutoj materiji glede liturgije, toplo preporučujem da pročitaju članak: <62 razloga zašto po savjesti ne možemo prihvatiti Novu Misu>.

Ispod posta je Luteranska 'misa' u kratkim snimkama na YouTube. Svaka sličnost s Novus Ordo Missae nije nimalo slučajna. Liturgijska osveta herezijarha Martina Luthera je posvuda oko nas.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse.




ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Drugi vatikanski sabor na djelu




Posvećeno razbijačima starih pretkoncilskih oltara, rušiteljima crkava i katoličke vjere. Maljevima, sjekirama i građevinskim strojevima protiv Boga koji će njih i nalogodavce proljećarskih zločina suditi na Posljedni Dan. 

Drugi vatikanski sabor u 36 sekundi: 



srijeda, 12. listopada 2016.

Razgovor i izlaganje: John Vennari i p. Gruner o Karizmatskom pokretu




Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom Dolaska svoga - njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost. (2. Sol 2, 8-13) 

Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!' (Matej 7, 22-23) 


Izlaganje se sastoji od tri dijela: 

I. Pitanja i odgovori s p. Nicholasom Grunerom i Johnom Vennarijem pod nazivom Karizmatici i dar u jezicima. (11 minuta) 

II. Protestanti koji osuđuju karizmatski pokret. Kao da bi nama trebala njihova pouka. Njihovo izlaganje možete preskočiti ako želite, jer uz sva zla kojima je protestantizam okovan, upravo iz njegovih redova potekao je karizmatski padavičarski igrokaz duhovnih bolesnika!  (5 minuta) 

III. Karizmatska invazija - Izlaganje katoličkoga novinara Johna Vennarija. (76 minuta) 

Video prilog: 


nedjelja, 9. listopada 2016.

Evanđeoski Pastir - Pius PP. XII




9. listopada 1958. godine, preminuo je u Gospodinu posljednji veliki princ Crkve i Časni sluga Božji Papa Pijo XII. 

Eugenio Pacelli je na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939., kao vrlo izvjestan kandidat izabran za nasljednika pape Pija XI. Bio je aristokratskog podrijetla, no svoje je siromaštvo skrivao od javnosti, naređujući svojemu osobnom krojaču da mu na njegove stare košulje prišije nove rukave: u ratnome vremenu kada su mnogi žeđali nebeskoga i zemaljskoga kruha i ruha. 

Ovaj Papa je poznat po aktivnostima pomaganja stotinama tisuća progonjenih Židova u Italiji koje je spasio, kao i po velikim uloženim naporima spašavanja Židova i ostalih ugroženih naroda izvan Italije. Nacistički vođa Adolf Hitler je jedno vrijeme razmišljao o uklanjanju pape Pija XII. iz Vatikana, odnosno o njegovu smaknuću, no odustao je od svojih opakih namjera jer bi takav krajnje gnusni čin u Italiji izazvao velike nemire te ugrozio savezništvo s ovom državom silom osovine. 

1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus, u nazočnosti mnoštva vjernika na Trgu ispred Bazilike svetog Petra, papa Pijo XII. proglašava (posljednju) dogmu o Uznesenju Marijinom, u svečanoj definiciji da je Blažena Djevica Marija <ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu> - <expleto terrestris vitæ cursu, fuisse corpore et anima ad cælestem gloriam assumptam>.

Njegova Svetost Papa Pacelli je bio ,,aristokrat, erudit, Pontifex Maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. 'Dalek', nedodirljiv i izgledom je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija."

Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: <Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogrješke koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.>

Pijo XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku.

Časni Sluga slugu Božjih, Pijo XII., izmoli nam povratak velikoga Pape koji će u svojoj poniznosti i poslušnosti Presvetomu Trojstvu, povratiti prinčevsku snagu Svetoj Stolici i intenzivniju apostolsku svetost Katoličkoj Crkvi kako bi svim narodima svijeta ponovno zasvijetlila većom Slavom Božjih Otajstava.




subota, 8. listopada 2016.

Utemeljitelj franjevaca Bezgrješne o milostima molitve Krunice


Progonjeni pater Stefano Manelli služi Misu svih vremena


Padre Stefano Maria Manelli je napisao o Krunici: 

A što tek reći o obraćenju grješnika po molitvi svete Krunice i njihovu spasenju. Dosta je podsjetiti da je Djevica u Lurdu i Fatimi, ponavljajući više puta za obraćenje grješnika, tražila molitvu Krunice. Svi su sveci iskusili snagu molitve Krunice za grješnike i zato sa sigurnošću uvjeravaju. U dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea, Marijinog apostola naših vremena, nalazimo ovu kratku rečenicu napisanu kao tvrdnju: ,,Koliko Krunica, toliko spašenih duša!" Molitvom jedne Krunice, dakle, možemo isprositi spasenje jedne duše. Ne bi li svi trebali to iskoristiti i moliti za našu zalutalu braću? 

Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski tvrdio je da mu se nikada niti jedan grješnik nije mogao oduprijeti kada je za njega molio svetu Krunicu. Zato je i napisao dragocjenu knjižicu koja se zove: Čudesna tajna svete Krunice za spasiti se i obratiti se. U njoj svetac piše: ,,Krunica je pobožna vježba koju je Bog, u svome milosrđu, potaknuo u mjestima gdje sam ja propovijedao misije, s namjerom da sačuva i umnoži plodove misija, te spriječi ponovni pad u grijehe. Prije nego li se uvela molitva Krunice, u tim su se selima i mjestima mogle vidjeti samo igre, opačine, razuzdanosti, nečednost, razvratnost, krivokletstva, svađe i rastave. Čule su se samo nemoralne pjesme i riječi dvosmislena značenja. Sada se tamo čuju samo himni i melodija Oče naša i Zdravo Marije. Vide se samo sveta okupljanja od dvadeset, trideset, sto ili više osoba, koje se skupljaju u dogovoreno vrijeme, kako bi poput redovnika pjevale Bogu. U nekim se mjestima običava svakog dana zajednički moliti Krunicu, u tri različita doba dana. Kakvog li nebeskog blagoslova! 

Što se tiče mene koji ovo pišem, osobno sam vidio djelotvornost molitve Krunice za obraćenje najtvrdokornijih srdaca. Tijekom jednih misija susreo sam ljude koji nisu bili nimalo dirnuti propovijedima o najstrašnijim istinama, ali su prihvatili moj savjet da svakog dana mole Krunicu, te su se potom obratili i potpuno predali Bogu. Čak sam uočio i ogromnu razliku u ponašanju među stanovništvom župa u kojima sam propovijedao misije: jedni su, napustivši molitvu Krunice ponovno zapali u grijeh; drugi su, ustrajući u njenoj molitvi, sačuvali Božju milost i iz dana u dan rastu u kreposti" (br. 112 i 135)

Sv. Klement Hofbauer bio je apostol na određeni način specijaliziran u zadobivanju obraćenja po Krunici. Uvijek je među rukama imao malu krunicu koju mu je darovao papa Pijo VII. Kada ju je jednom izgubio bio je jako žalostan. Kada ju je pronašla neka časna sestra i donijela mu je, on je sav radostan uskliknuo: ,,Vi ste mi tako pomogli u obraćenju grješnika, jer svaki put kada sam molio Krunicu za nekog grješnika, po Marijinom zagovoru isprosio sam mu obraćenje". Zbog toga se nikada nije umarao preporučivati pokornicima koje je ispovijedao da mu puno moleći Krunicu pomognu obraćati grješnike i zalutalu braću. Uvjeravao je da se po Krunici uvijek zadobiva željeno obraćenje, pa ako se radilo i o grješnicima koji su bili daleko od Sakramena ta i po 30 ili 40 godina. Njegovo lice je postajalo ražareno kada bi kliktao: ,,Gospodin mi je po Krunici dao još jednu dušu!"

Sv. Ivan Marija Vianney, arški župnik, je po Krunici privlačio duše i izmolio im bezbrojne milosti pa i čudesna obraćenja. Jednoga dana bio je pozvan da održi pučke misije u nekom mjestu blizu Arsa. Prvo je pitao župnika ima li među vjernicima netko tko bi bio spreman dugo i intenzivno moliti. Župnik mu je ukazao na neku prosjakinju koja je znala samo moliti Krunicu. Sv. Ivan je odmah otišao potražiti siromašnu ženu i zamolio je da za vrijeme svih propovijedi neprestano moli svetu Krunicu. Prosjakinja ga je poslušala. Pučke misije su bile jako plodne. Povećavao se broj obraćenja, a sveti arški župnik je s radošću tvrdio: ,,Nije to moje djelo, nego Marijino koju ona dobra prosjakinja moli po svetoj Krunici"

Zna se da u naše vrijeme sv. padre Pio, dan i noć je neprestano molio Krunicu. I po izmoljenim Krunicama je privlačio u sv. Giovanni Rotondo mase duša potrebnih milosti i svjetla koje su postajale obraćenicima. 

Kako bi ljudi isprosili završetak Prvog svjetskog rata, Marija je u Fatimi preporučila molitvu svete Krunice. Za zadobiti i sačuvati mir isto je preporučila. Još prije kako bi spasio kršćanstvo od invazije islama,  papa sv. Pijo V. je preporučivao molitvu svete Krunice. Povjerio je ishod rata Majci i kršćanska flota je izvojevala slavnu pobjedu kod Lepanta. 

Krunica zadobiva mir, održava mir, prekida ratove, donosi pobjede. Sv. Ivan Bosco uvjerava da gdje se moli Krunica tu će biti dani sigurnosti i mira. Sv. Terezija Mala je tvrdila da ma koliko bili veliki grijesi ljudi ,,dok se bude molila Krunica, Bog neće moći ostaviti svijet, jer ova molitva ima moć nad njegovim Srcem"

Sveti milanski kardinal Ildefons Schuster je preporučivao da se potakne sve kršćane na poseban način prikazati listopadske pobožnosti sv. Krunice ,,kao opći udar na paklene falange" koje ometaju mir, siju razaranje i uzrokuju kazne čovječanstvu. Don Luigi Orione, kada je saznao da su njemačke trupe 1. rujna 1939. na Poljsku izvršile invaziju, pred tragedijom tog plemenitog naroda, pozvao je svoje duhovne sinove na molitvu riječima: ,,Topovima suprostavimo Krunice i sklopimo ruke umjesto onih koji se hvataju oružja"

Po jednom viđenju sv. padre Pio nas uvjerava da je Krunica najveće oružje mira i pobjede koje možemo imati u rukama. Padre Pio tvrdi da je vidio s prozora trg pun neprijatelja koji su vikali: ,,Ubijte ga, usmrtite ga... !" Okrenuo se prema Mariji i molio za pomoć. Tada mu je Ona u ruke stavila krunicu da je koristi kao oružje. Padre Pio ponovno pogleda kroz prozor s krunicom u ruci i vidje sve svoje neprijatelje kako leže nepomično na zemlji. Sv. Ivan Bosco je zapisao: ,,Krunica je oružje koje daje pobjedu, ne samo pojedincima, nego i Crkvi"

Marija je uistinu dala veliku moć Krunici: za obraćenje grješnika, za poraziti komunizam. Za izmoliti mir u Fatimi je tražila molitvu Krunice. Za udaljiti kazne, bilo vremenske (rat), bilo vječne (Pakao) tražila je molitvu Krunice. Pa kako to da ne shvaćamo? 

četvrtak, 6. listopada 2016.

Crvenilo bez srama, ljevičarsko neznanje i pro-choise u režiji medijskog Gulaga




Slobodna nam Dalmacija danas donosi šokantan naslov, pod kojim je tekst pun poluistina, izvrtanja i laži. 

Stoji ovako, izbečite oči i otvorite usta dok čitate: "Vraća li se Europa u Srednji vijek? Zbog spontanog pobačaja do pet godina iza rešetaka!?", aludirajući na izglasani (novi/stari) zakon u Poljskoj koji je, inače, na snazi od 1993. otkada je zabranjen pobačaj na zahtjev, osim u slučaju incesta, silovanja, malformacije ploda i ugroženosti života majke. Pod "malformirane" spadaju i djeca trisomije 21 kromosoma poznatog kao i Down sindrom zbog kojeg licemjerno na 21. ožujka zakačite na svom fb profilu fotografiju dviju različitih čarapa na nogama. 

Svjedoci smo, evo, još jednoj fasciniranosti ljevičara srednjim vijekom, kada nastoje Katoličku Crkvu, katolike, ali i sve one koji ne dijele njihove pro-choise stavove prikazati nazadnim, anakronim, odnosno nečim što je trebalo biti zatrto u kolektivnoj svijesti i u zakonskim regulativama dolaskom Cristofora Columba na sjeverno-američko tlo.


Ljevičari tako sami ne znaju kad iznose "srednjovjekovni" argument da misle na tkz. "mračni srednji vijek" (dark ages) i da to nije isto što i Srednji vijek (middle ages). Mračno doba se istovremeno zove Homerovo ili Geometrijsko doba, dakle, kratkim pogledom unatrag po kalendaru vlastite gluposti lako se dolazi do zaključka da se radi i o starom vijeku. Taj vremenski raspon ljevičarskih promašaja se proteže od 1200. pr. Kr. i 750. pr. Kr. No dobro, ljevičari nisu ništa drugo nego li zombiji koji ponavljaju isključivo ono što su čuli, recikliraju reciklirano, a istim gule kao kebab do onog kolca u sredini koji se zove - stup vlastitog srama. Sram je inače dobar, pozitivna je emocija. Možda nov početak. Uglavnom, zraka je sunca s istoka po mračnom nebu ljevičarskih taština. 

Za ljevičarsku fetišiziranu paradigmu o srednjem vijeku, važno je napomenuti ono ključno za abortus i Srednji vijek u koji naprasito i neprovjereno guraju one koji ispovjedaju Apostolsko vjerovanje, odnosno katolike. To je da su fulali dobrano ceo fudbal gore nego svojevremeno Ilija Sivonjić.


Naime, 13. stoljeću, papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Dakle, Katolička Crkva je upravo dijelila pro-choiserske stavove u tom famoznom Srednjem vijeku. Nadalje, izlazimo iz Srednjeg vijeka i ulazimo u renesansu i, pazite, humanizam, odnosno Novi vijek, kada papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Može li biti ovaj stav više pro-choise? Teško. Zamislite, Katolička Crkva, stav Pape, prvosvećenika, rimskog biskupa, Pontifeksa, Prvosvećenika?! Srećom, naše gore list, papa Siksto V., sve namjere abortusa, kasne 1591., proglašava ubojstvom. Za informaciju ljevičarima, Katolička Crkva je postala "srednjovjekovnom" tek 1869. godine. Te godine je Katolička Crkva postala ono što zovemo pro-life i to pod pontifikatom Pia IX., te se otada namjerni pobačaj proglašava ubojstvom i zauzima ključan stav da ljudski život započinje začećem, a završava (prirodnom) smrću. Dakle, povezivati Katoličku Crkvu s "nazadnjaštvom" Srednjeg vijeka je totalno promašeno. [...]

Zakonik "Constitutio criminalis Carolina", kojeg je donio Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva 1532. godine, za namjerni pobačaj propisuje smrtnu kaznu. Netom pred Francusku revoluciju, smrtne kazne su ukinute za namjerni pobačaj, ukinute su u Austriji i Francuskoj. Uvedene su umjesto toga, dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je do 1948. godine, kazna za pobačaj bila doživotni zatvor. Koliko se ja sjećam, Engleska nije katolička zemlja, dapače, pogledajte samo odredbe provođenja primogeniture (Act of Settlement, 1701.), i shvatit ćete da je izrazito anti-katolička zemlja.

Proučiti na brzaka kad su se kroz povijest protezale određene povijesne epohe, a onda tek upaliti laptop, iphone ili PC. Iako je teško na prazan želudac voditi bitku protiv patrijarhata, ali ipak treba staviti u balans šećer i wi-fi s jedne strane, te učenje osnova s druge strane.

Ok, znam, znam. Kod životinja je slonovsko krdo poznato kao matrijarhat, ali vjerujte mi, ljevičarke moje drage, koliko god bile debele, nikad vam neće narasti surla. Lakše je izaći iz Srednjeg vijeka u pro-life vijek.

Gostujući autor 

ponedjeljak, 3. listopada 2016.

Leteći Cirkus pape Franje




Debakl u Gruziji 

Leteći humanistički cirkus pape Franje kojeg se ne bi posramio Monty Python's Flying Circus, spustio se 30. rujna 2016. u zračnu luku u Tbilisiju gdje je Franji priređen počasni doček od gruzijskog predsjednika Margverlashvilija i poglavara Gruzijske 'pravoslavne' crkve Ilije II.

Izvan zračne luke prosvjedovala je manja skupina raskolničkih svećenika i ostalih shizmatika koja bi, da je i papa Pijo XII. došao u goste, u svojemu raskolničko-heretičnom zanosu negodovala noseći transparente. No, dvojim da bi reakcija bila toliko bolno izravna i afektivna, jer se moglo pročitati na njihovim transparentima: ,,Antikristu, drži se podalje od Gruzije", i ,,Vatikan je duhovni agresor".

Potom su uslijedili tipični politički govori obojani kurtoazijom i formalizmom, te Franjine poruke u manirama nobelovca za mir o suživotu svih naroda u nestabilnoj regiji Kavkaza. Naravno i poziv protkan ocvalim i blasfemnim novim ekumenizmom koji traži da ,,teškoće ne budu zapreke, nego poticaj za bolje upoznavanje". Ova kao i druge Franjine poruke upućene 'katolikusu-pravoslavnom patrijarhu' cijele Gruzije, lukavo upakirane u crveni oratorski celofan negdašnjega pokreta Nesvrstanih "Nehru-Tito-Gandhi", svako malo se uzvikuju sa govornice Ujedinjenih Naroda.

Franjo se susreo s asirsko-kaldejskom zajednicom, koja je jedna od triju malih katoličkih zajednica prisutnih u Gruziji. Među njima je bilo i 13 kaldejskih katoličkih biskupa iz iračkog Erbila.

U subotu 1. listopada, na stadionu u Tbilisiju pred 3000 ljudi, Franjo je slavio Novus Ordo obred. Vodstvo Gruzijske 'pravoslavne' crkve nije nazočilo Franjinu obredu na gotovo praznome stadionu, pokazujući svojom gestom koliko poštuje novoekumenska nastojanja za njegove projekte ujedinjenja u novu Crkvu. Gruzijska 'pravoslavna' crkva je povezana s moskovskom patrijaršijom pa nam ta činjenica pojašnjava njihove tradicionalno neprijateljske stavove.

Franjo je odaslao krajnje opasne i sablažnjive novoekumenske poruke upućene katolicima, a dotiču se raskolnika i heretika iz Gruzije. Ne treba spomenuti da su one izravni zahtijev ili potvrda pravila koje zabranjuje katolicima da obraćaju nesjedinjene istočnjake:

* ,,Postoji veliki grijeh protiv ekumenizma, a to je nasilno vrbovanje."

* ,,Ne smijete nikada pokušavati preobratiti pravoslavce. Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista", nekoliko sati nakon što se vodstvo gruzijske 'pravoslavne' crkve nije pojavilo na misi koju je Bergoglio vodio.

* ,,Ekumenizam znači biti prijatelj, hodati zajedno, moliti se jedni za druge, te milosrdno djelovati kad je to moguće. Ne smijemo nikada osuđivati ili izbjegavati razgovor s bratom ili sestrom zbog toga što su pravoslavci."

Reakcije krivovjernih i raskolničkih Gruzijaca nakon Franjinih - za njihove duše - preopasnih izjava koje ih ostavljaju bez milosti jedine Katoličke Crkve, izvan koje nema spasenja (dogma):

* ,,Nisam katolik, ali došao sam ovdje jer me zanima Papa, volimo Franju", rekao je 20-godišnji Tazo Mintiashvili za DPA.

* ,,Pravoslavka sam, ovo je katolička misa, no svi smo kršćani", izjavila je 40-godišnja Nata Koridze.

Franjin zrakoplov je odletio u Azerbajdžan, naftom bogatoj muslimanskoj zemlji s muhamedanskom autoritativnom vlašću, ispuštajući kerozinske plinove te zagađujući atmosferu sa CO2 i ostalim 'ekološkim' i kemijskim spojevima kako bi Franjo usput mogao propovijedati novo humanističko evanđelje: Idite i učinite sve narode vašim humanistima, 'krsteći' ih u ime Jednakosti, Vjerske Slobode i Međureligijskog Dijaloga; pritom pazeći da tijela odlutalih i izgubljenih budu okrijepljena nezdravom hranom, a njihove duše ostanu gladne Božje istine!

Doista, Leteći Cirkus Monty Pythona je dobio i više nego dostojna ali destruktivna nasljednika u osobi pape Franje s oprečnom i bitnom razlikom: Pythonovci su komičari, a Franjo donosi veliku tragediju.