četvrtak, 22. rujna 2016.

Ima li Hrvatska moralne snage svoj jezični poraz pretvoriti u pobjedu?




Kao jezična podloga za buduće stvaranje Jugoslavije je u 19. st. na inicijativu velesrbskog ideologa Vuka Karadžića (SAKAČ 1999, VANČIK 1990, 1996) proglašen tzv. Bečki dogovor o stvaranju zajedničkoga "srpskohrvatskog" jezika na temelju balkanskog vukopisa pravoslavnih Vlaha. 

Zato je kod nas nakon I. svjetskog rata i stvaranja Jugoslavije, raniji prirodni i logični razvitak hrvatskog jezika grubo presječen i započela je jezična čistka, ustvari ideopolitičko nasilje nad javnim jezikom u Hrvatskoj, što eufemistički prozvano "jezičkim razvojem" koji je uglavnom dovršen kroz 70 godina Jugoslavije (VANČIK 1996, LASZLO 1996). 

Tada su sustavno proglašavane književnim i "finim" govorom uglavnom samo one riječi, izrazi i oblici koji postoje na istoku u srpskom pa je dopuštena i njihova zapadna jekavizirana inačica. 

Zamalo svi izvorni hrvatski izrazi i tisuće indoiranskih riječi koje su Srbima i dogmatskim vukovcima bile nepoznate i nepodobne, odreda su tijekom 20. st. iz hrvatske javnosti očišćene i ukinute pod lažnom etiketom "fašističkih kovanica", pa potom zamijenjene "naprednim" balkanskim srbizmima. 

Tako su dogmatski vukovci u Jugoslaviji nametnuli svoj novi jezični hibrid tj. balkanski kreolski pidgin bez veze s izvornim hrvatskim, a kulturne posljedice toga su dosad za Hrvate katastrofalne. 

Zato je dosad od priznatih javnih jezika, izvornomu hrvatskom do 19. st. ostao razmjerno sličan s većinom zajedničkog leksika, još samo naš gradišćanski govor u istočnoj Austriji (Burgenland), jer je tamo uglavnom bio izvan dosega jugoslavenskih vukovaca i danas je službeno priznat u Europskoj Uniji, ali se sad i on ubrzano gubi i pritom sve više germanizira. 

Time je sada za Hrvate nastupio najabsurdniji jezični odnos u Europi: danas je izvornom jeziku Kraljevine Hrvatske ostao daleko najbliži službeni jezik u Sloveniji, koji objektivno sadrži 19 - 24 % istih zajedničkih riječi s izvornim hrvatskim iz glagoljičnih tekstova Kraljevine Hrvatske. Stoga bi se realno slovenski standard prije smio prozvati hrvatskim jezikom, negoli taj kreolski Vukov "standard" što je zapravo novi lažnohrvatski plagiat posve različit od izvornoga hrvatskog. 

Ova jezična besmislenost hrvatske današnjice je logična posljedica nasilnog jedinstva u "srpskohrvatskom" jeziku koji su nam prisilno nametnuli dogmatski vukovci. Je li još moguće popraviti sve te promašaje nasilnih vukovaca? 

Trebamo se ipak ugledati na primjere Irske i bivših afroazijskih kolonija, koje su nakon mnogih stoljeća ostvarile ne samo svoju državnost, nego su za razliku od nas, ponovno u javnoj uporabi uzkrsnule i domaće jezike (dijelom uz paralelnu važnost bivšega kolonialnog) - što dokazuje da je to još uvijek moguće ako se doista hoće da dovrši taj spasonosni zaokret u jezičnoj kulturi? Ili ćemo, unatoč formalne obnove državnosti sada ipak konačno priznati nametnuti nam jezični poraz, prama glasovitoj uzrečici Pavla Štoosa (na izvornom hrvatskom iz 19. st.): "Vre i svoj jezik zabit Horvati, hote ter drugi narod postati!" 

Marijan Krmpotić 

2 komentara:

  1. Kvazijezikoslovac24. rujna 2016. u 09:04

    Jezik se može očistiti od utjecaja vukovaca i bez pribjegavanja fantazijama.
    Besmislica je raspravljati o "izvornom hrvatskom jeziku". "Izvorni jezik Kraljevine Hrvatske" bio je kajkavski, kojeg su kajkavci nazivali prvo "slovenski" pa "horvatski" (današnji Slovenci su se tada nazivali Kranjci), izvorni jezik Kraljevine Dalmacije bio je čakavski i u zaleđu štokavski, a izvorni jezik Kraljevine Slavonije štokavski, a prije Turaka kajkavski. Koji od tih je "izvorni hrvatski jezik"? Bila bi to zanimljiva tema za raspravu između Zagorca i Dalmatinca.

    Ni slika ne predstavlja ništa izvorno jer je riječ o umjetnoj mješavini kajkavske, čakavske i štokavske ortografije i riječi (sjeverni dio današnje Hrvatske je tad pisao "inacsica", a južni "inaciza").

    OdgovoriIzbriši
  2. Tragedija bliže revolucionarne povijesti ovog naroda. Krasni hrvatski pučki izričaj iz 18.st. (ikavica čakavska i kajkavica) teško je za usporediti s masonskim projektom 'srbo-hrvatskog' jezika. Današnji ostaci tog izričaja su teško ranjeni i ne liče više na sebe.
    Zanimljivo da je Karadžić Vuk dokinuo svome narodu njegov jezik, uzeo Horvatom njihov pazeć pritom da zatre svaki leksički trag latinskog civilizacijskog nasljeđa, stavio ga u štokavsko ijekavski mikser, dodao turcizme napretek, nazvao to 'srpskim' i onda sve Hrvate nazvao pokatoličenim Srbima dok su revolucionarni Slovenci kao Jernej Kopitar istovremeno nazivali sve kajkavce Slovencima. Prirodna je odbojnost prema tom tromom, tupom, žvakastom, modernom 'hrvatskom književnom' jeziku kojeg crveni po osnovnim školama ponosno propagiraju. Najbolji dokaz monstruoznosti te tvorevine bez pedigrea je stalna gramatička nedorečenost. Tko mrzi tradiciju i provodi revoluciju proklinje svoju djecu.
    Osim toga sjetimo se da je Hrvatski narod od svih europskih najdulje zadržao latinski jezik kao dužnosnički, upravni, sve do 1848. dok su Europom buktile masonske revolucije i anti-klerikalizam. Da se u potpunosti jezik uprave i obrazovanja zamijeni germanskim ili francuskim jezikom ne bi nimalo umanjilo hrvatsko nasljeđe, osiromašeni puk naučilo bi to razmišljati i odgovarati na višoj razini. Nije problem da istovremeno u jednoj domovini postoje kajkavica i čakavica ili čak da se 'pronađu u sredini' ali oni moraju biti obnovljeni na svoju iskrenu sliku (a ne samo razbacivati kaj ili ca tu i tamo i tašto praviti se da znamo hrvatsko narječje) i korišteni za potrebe primjerene njima. A dijalekti su takvi kavo im je ime, želatinasti, pučki, nepostojani i zato neprimjereni za više svrhe jer uvijek će postojati dva sela, tri kilometra zračne linije koji opet zagovaraju svaki svoje.

    Nacionalne revolucije leže kao uzrok jezičnih previranja diljem Europe gdje više ne vlada 'lingua franca' i latinski u jednoj carskoj katoličkoj Europi nego 'ekumenski dijalog' mnogih demokracija, mnogih jezika pod palicom jednog sjenovitog Komiteta koji interno drži opet samo jedan, jezik pakla.

    Komunizam potiče zvjerstvo propagirajući ideju čovjeka kao 'napredne životinje' bez duše, životinje koja je potpuno određena svojim želucem i stoga potpuno opravdana u nastojanju da zadovoljava bilo koji poriv tijela na bilo koji način i naziva to 'oslobođenjem'.
    Revolucija kao što krvoločno istrebljuje plemstvo, intrikatnost društva poravnava u svinjsko sivilo tako također ruši i odvojenost, izvrsnost jezika teologije, uprave, diplomacije, akademije, njegovo snižavanje na vulgarnu proletersku 'svenarodnu' kaljužu je ranjavanje duhovne potrebe Katolika da stremi k nebeskoj Očevini, da živi "od svake riječi izišle iz usta Božjih", potrebe koju nam je Bog usadio za uzvišenim, za odvojenim, za profinjenim, za 'beskorisnim' u očima ateističkog tehnokrata, za svečanim, za nadnaravnim, za bogobojaznim i spasonosnim.

    BVMOPN

    OdgovoriIzbriši

Napomena: Kako bi se razlikovali sugovornici, koristite ime ili pseudonim koji možete dodati i na kraju komentara.
Mišljenja čitatelja nisu nužno stavovi autora bloga. Iskazi koji su suprotni Tradiciji ili oni komentari koji je namjeravaju izrugivati neće se objavljivati. Komentari koji promiču nekatoličku duhovnost i potenciraju nepriznate objave i ukazanja, a koje su dogmatski dvojbene, neće se prikazivati na blogu Traditio Ecclesiae (http://tradikatolik.blogspot.com/)