ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Đavao Martina Luthera




Namjera ovoga malog članka je sablazniti katolike koji nisu dovoljno svjesni krivovjerja deformiranoga herezijarha Martina Luthera i njegovih zlodjela, kako bi se rasplinule iluzije da u protestantizmu postoji bilo kakvo dobro i božansko nadahnuće. 

Katolička Crkva, apostolskom vlašću i sukcesijom koje je dobila izravno od Gospodina Isusa Krista osuđuje Martina Luthera: 

Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. (Gal 1, 6-9) 
*** 

U svom traktatu Missa Privata, tiskanom 1521. godine, Martin Luther, jednom dijaboličnom scenom koja je postala historijska, ilustrira ulogu Sotone u svom moralnom razvoju. Pisao je naime da se probudio jedne noći u ponoć; uz njega je bio Sotona. Uljudno su raspravljali; Sotona je zvao Luthera prosvijećenim doktorom [teologom, naučiteljem: op. blogera]; vodio je s Lutherom tešku diskusiju o svetoj Misi i Luther je, pred njegovim argumentima, povjerovao u zablude [...]. 

Često je Luther podsjećao na tu tragičnu noć i taj strašni sastanak. Demonska argumentacija izokrenula je Lutherovo uvjerenje. Sve što je bilo neodlučno u Lutherovoj duši i što se odnosilo na vrijednost biblijskih tekstova, polako je padalo pred Đavlovim argumentima. U raspravama o celibatu (bezbračnosti) Luther je tvrdio, da je svećenički život u celibatu djelo Sotone. 

Uvjeren od Duha Tame, Luther više u žrtvi svete Mise nije vidio ništa drugo do li papističku idolatriju i prestade da je prikazuje. 

Tijekom reformacije govorilo se da teolog treba voditi borbu s Đavlom kroz dijalog, da bi ga nadvladao i dosegnuo najviše vidike. Govorili su: "Kada nemamo Đavla na vratu tada smo obični teolozi." Ali su postali žrtve demona. 

Tijekom tih dijaloga oni su, kao i Luther, mijenjali svoja uvjerenja. Uskoro su svi ti protestantski teolozi vidjeli u Rimu sjedište Antikrista i smatrali su da samo treba pričekati skori pad papinstva da bi na zemlji zavladao raj, kao plod njihovog evanđelja.

Međutim, za prvim protestantima išao je crni talas [val] pobuna, zločina, magije i lažnog proroštva ...


Autor fragmenta članka o Martinu Lutheru: Miro Glavurtić, Uvod u demonologiju - poglavlje Susreti sa Satanom

Pjesme Kristu Kralju i Kraljici svete Krunice




1. Isuse, Kralju, Isuse slavo! ○ Vječna Ti hvala, beskrajna čast! ○ 
Nebo je Tvoje prijestolje divno ○ Svemirom Tvoja stere se vlast. 

Pripjev: Slava Ti, Kralju, slava Ti, Bože! ○ Pred tobom sve je pepeo, prah. ○ 
Dokle smo Tvoji, ○ Tko nam što može, ○ 
Ti si nam nada, ljubav i strah! 

2. Isuse Kralju mira i sreće, ○ Uz Tebe stoji narod vas Tvoj ○ 
Opojen vinom kraljevskog pira, ○ Za Tebe hrli u sveti boj! 

3. Isuse Kralju silni i moćni, ○ Pobjede Tvoje svanut će dan, ○ 
Mi ćemo s tobom, dobri naš Kralju, ○ Radosni u tvoj unići stan. 

*** 

1. O vječna sliko Višnjega, ○ Od svjetla svjetlo presjajno, ○ 
Naš spasitelju, slava Ti, ○ I čast i sila kraljevska. 

2. Ti sam od vijeka nada si ○ Vremena svih i središte, ○ 
Tvoj Otac s pravom dade Ti, ○ Da budeš vladar naroda. 

3. Sva slava tebi, Isuse, ○ Što vlasti svijeta upravljaš, ○ 
I Ocu s Duhom presvetim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

*** 


Radosna krunica 

1. Nebeskog dvora poslanik, ○ Što javlja tajne Gospodnje, ○ 
Milosti punu Djevicu ○ Ko Majku Božju pozdravlja. 

2. I Djeva na put polazi, ○ Do majke svetog Ivana, ○ 
A taj iz tijela majčina ○ Veseljem javlja: Krist je tu! 

3. Božanska riječ što rođena ○ Od Oca svog je odvijeka, ○ 
Ko smrtno sad se Djetešce ○ Od Majke rađa Djevice. 

4. Dječaka nose u crkvu, ○ Gospodar vrši zakon svoj, ○ 
Otkupitelj se žrtvuje ○ i darkom se otkupljuje. 

5. Za izgubljenim Majka je ○ Tugovala, a domala ○ 
Sva vesela ga nalazi, ○ Gdje uči ljude učene. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

Žalosna krunica 

1. Na gori moleć Maslinskoj, ○ Na lice pada Spasitelj, ○ 
Pun žalosti je, zgraža se ○ I klone, krvlju znoji se. 

2. Svog Meštra Juda izdaje, ○ Na muke Boga povlače ○ 
I užima ga vezana ○ Krv lijući ga bičuju. 

3. Za porugu mu krunu sad ○ Od trnja pletu oštroga, ○ 
U zlatni grimiz obučen ○ Kralj slave njom je okrunjen. 

4. Bez milosti ga progone, ○ Da znojem, stenjuć, posrćuć, ○ 
K vrhuncu gore nosi križ, ○ Što stostruko je težak za nj. 

5. Na tužnom križu razalet ○ Med razbojnike Pravednik ○ 
Za svoje moli krvnike ○ I klone dušu izdišuć. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen. 

Slavna krunica 

1. Smrt svlada Isus pobjednik, ○ I već od mrtvih ustaje, ○ 
On skrši grijeha okove ○ I nebo nam otključava. 

2. Na zemlji dosta gledan bi ○ Pa sad u nebo odlazi ○ 
I sjeda s desna Ocu svom ○ Ko drug u slavi Očevoj. 

3. Obeća negda svojima, ○ Da Duha Svetog dat će im, ○ 
Sad šalje im ga tužnima ○ U jezicima ognjenim. 

4. U sjajnom tijelu laganom ○ U nebo Gospu uznese, ○ 
Tu primljena je s kliktanjem ○ I anđeoskim pjesmama. 

5. Od dvanaest zvijezda kruna je ○ Na glavi Majke preslavne, ○ 
Uz prijesto Sinov ona sad ○ Stvorenju svemu kraljuje. 

6. Sva slava Tebi, Isuse ○ Kog rodi Djeva Marija, ○ 
I Ocu s Duhom preblagim ○ U vječne vijeke vjekova. Amen.

subota, 29. listopada 2016.

Collegium Russicum - Mučenici Ruske Bizantske Katoličke Crkve




Collegium Russicum ili Pontificium Collegium Russicum sancte Theresiæ a Iesu Infante (Папская Коллегия Руссикум) je osnovan 15. kolovoza 1929. od strane pape Pija XI. Ovaj je papinski kolegij (zavod) stavljen pod upravu Družbe Isusove i utemeljen je za duhovne i kulturne potrebe Ruske Katoličke crkve i njezinih katolika bizantskoga obreda. Russicum je formirao nove svećenike i bio je otvoren za sve klerike koji su stremili ruskoj bizantskoj katoličkoj tradiciji. Ovaj su kolegij pohađali i svećenici koji su pripadali drugim narodima iz tradicionalno zapadnoga Rimskog obreda. 

Ruska Katolička crkva je prije i nakon Oktobarske revolucije 1917., i kroz gotovo cijelo 20. stoljeće pretrpjela velike progone i mučeništvo. Prije utemeljenja Russicuma, Lenjinov komunistički režim je u dvadesetima organizirao nekoliko velikih sudskih procesa protiv klera i laika u namjeri zaustavljanja i zatiranja svih vjerskih aktivnosti, te je jedno vrijeme istočna katolička hijerarhija u SSSR-u bila skoro uništena zahvaljujući temeljitim čistkama koje su tijekom i nakon Drugog svjetskog rata nastavili J. V. Staljin i Nikita Hruščov. 

Mnogi su sjedinjeni ruski, ukrajinski, rusinski episkopi, svećenici, đakoni, monasi i laici bili građanima drugoga reda, posve obespravljeni i bez ikakve zaštite, završavali su za kaznu u raznim koncentracijskim logorima, na velikim gradilištima u sirovoj hladnoći sibirskih tajgi; rudnicima, šumama, cestama, prugama - izmučeni robovskim radom i bolestima, neuhranjeni i iscrpljeni, pod budnim okom okrutnih komunističkih stražara, ostajali su njihovi bezimeni grobovi po bespućima negostoljubivog sjevera Rusije. 

Jedno od izoliranih mjesta na koja su odvodili istočne ruske katolike bilo je u manastiru Solovetsky koji se nalazi na Solovetskim otocima u Bijelom moru, u zatvorskom i radnom logoru koji je poslužio kao prototip za logore Gulag sustava.  




Kratki osvrt na neke žrtve Gulaga i komunizma iz Kolegija Russicum čije su svećeničke sudbine zabilježene u dokumentarnom filmu


Pietro Leoni, SJ, (1909.-1995.), talijanski svećenik, preživio Gulag, autor knjige Spia del Vaticano. Preminuo u Kanadi.








Vendelin Javorka, SJ, slovački svećenik, prvi rektor Kolegija Russicum. Dolaskom crvene armije uhićen 12. srpnja 1945. u kući isusovaca u Černjivciju. Osuđen 12. studenoga 1945. na 17 godina u gulagu. 1954. godine prebačen u koncentracijski logor INTA. Oslobođen robije 21. travnja 1955. i potom se vraća bratovoj obitelji u Prag. Tjelesno iscrpljen i bolestan, preminuo je 24. ožujka 1966. ,,Potpuno rehabilitiran" 1989. od strane sovjetske vlade.





Walter Joseph Ciszek, SJ, (1904.-1984.), poljsko-američki svećenik, Sluga Božji. Tajno prešao rusku granicu 1940. Uhićen 1941. pod lažnim optužbama za špijunažu i poslan u zloglasni zatvor Lubyanka u Moskvi. Pod torturom NKVD-a proveo je pet godina, većinu vremena u samici. Nakon teških mučenja 1942. potpisuje iznuđeno priznanje, te ga osuđuju za špijunažu na 15 godina teškog rada u gulagu. 1946. godine poslan je vlakom u Krasnojarsk, te potom 20 dana putovanja brodom u Norilsk (Sibir) u rudnike ugljena. 1958. je prebačen u Abakan. Nakon gotovo 23 godine zatvora p. Ciszek je pušten 12. listopada 1963. Preminuo je 8. prosinca 1984. nakon duge i teške bolesti. Pokopan je u isusovačku grobnicu u Pennsylvaniji.


Viktor Pavlovič Novikov, SJ, (1905.-1979.), poljski svećenik ruskoga podrijetla. U ožujku 1940. nastanio se u gradu Chusovoy. 23. lipnja 1941. bio je uhićen i zatvoren u Perm' (Permskij Rajon). U kolovozu iste godine prebacuju ga u Moskvu u zatvor Butyrka gdje su ga zadržali agenti NKVD-a, te ga prisilili na priznanje i osudili 23. rujna 1942. na 15 godina u gulagu. 12 i pol godina radio je u rudnicima ugljena. 20. sječnja 1954. je oslobođen. Preminuo je 14. svibnja 1979. u gradu Belebey (Bashkirij).


Teodor Romzsa, SJ, (1911.-1947.), mađarski svećenik i biskup, potajno posvećen za biskupa Grčko-rusinske Katoličke crkve 19. prosinca 1944. Preminuo 1. studenoga 1947. u Makachevu (Ukrajina) od injekcije koju je primio u noći 31. listopada od svojeg liječnika. Prema istraživanju koje je provedeno u arhivima NKVD-a, nalog za ubojstvo biskupa Romzse stigao je izravno od Nikite Hruščova. Teodor Romzsa je proglašen blaženikom 27. lipnja 2001.





Dokumentarni film


subota, 22. listopada 2016.

Blažena Djevica Marija - Sigurno Utočište grješnika, Pobjednica i Zatornica đavla i krivovjerja




Jedan dominikanac iz filipinske provincije od poglavara je dobio zaduženje da 1951. kao misionar pođe na otoke Babayanes. 

Spletom okolnosti posljednji misionar na tim otocima je bio prije sto godina. Bio je to neki njegov subrat. Kada je ostavljao misiju rekao je vjernicima: ,,Ako dođe netko k vama i kaže da je Božji poslužitelj prave vjere, primite ga samo ako bude imao krunicu"

Kada su domoroci, sto godina nakon toga vidjeli da dolazi misionar, prvo su promatrali da li nosi krunicu. Kada su primijetili da je nosi o boku presretni su ga prihvatili. Misionar je ostao začuđen kada je vidio da su redovito krstili djecu i da su poznavali dobro glavna otajstva vjere. Kako je to moguće, pitao je sam sebe? 

Među njima su uvijek određivali nekoga tko bi prevodio nedjeljne susrete i molio Krunicu. Narod je uvijek molio samo Krunicu i to je bilo dovoljno za očuvanje temelja katoličke vjere. 

(Iz pisma jednog provincijala svim redovnicima od 29. listopada 1972. Primjer je citiran iz knjige Rilanciamo li rosario, ED Napulj 1973, str 302.).

utorak, 18. listopada 2016.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse


Luther & Franjo - Istovjetan obred - Braća u vjeri?

Tridentski dogmatski sabor anatemizira svaki pokušaj promjene liturgije unaprijed izrečenim izopćenjima.

Pavao VI. je angažirao Bugninijeve modernističke stručnjake koji su zajedno sa šestoricom protestantskih teologa, kreirali novoekumenski obred poznat kao Novus Ordo Missae, te su se takvim užasnim činom i uvođenjem novog obreda teško ogriješili o dogmatske dekrete Tridentskoga sabora.

Dekreti završavaju u nezabludivoj i specifičnoj dogmatskoj formi: ,,Anathema sit!"; ,,Neka bude izopćen!"; ,,Neka je proklet!"

Nije mi namjera plašiti ljude koji su u potrazi za istinom, kao ni one koje nemaju nikakva znanja te su žrtve liberalnih teologa koji su odgojili njihove svećenike u novus ordo bogoslovijama poput one na Kaptolu, povodeći se mišlju da je njihov krivo formirani svećenik autoritet kojemu se treba posve vjerovati i ne postavljati 'glupa' pitanja o liturgiji. Smatraju da je najvažnije da im župnik, kapelan ili neki svećenik sa strane pruži onakav obred, kako oni misle da odgovara njihovim trenutnim duhovnim potrebama. Naravno, podrazumijeva se da je taj obred Novus Ordo Missae.

Onima koji zalutaju na ovaj blog, a koji nisu imali spoznaju o spomenutoj materiji glede liturgije, toplo preporučujem da pročitaju članak: <62 razloga zašto po savjesti ne možemo prihvatiti Novu Misu>.

Ispod posta je Luteranska 'misa' u kratkim snimkama na YouTube. Svaka sličnost s Novus Ordo Missae nije nimalo slučajna. Liturgijska osveta herezijarha Martina Luthera je posvuda oko nas.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse.




ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Drugi vatikanski sabor na djelu




Posvećeno razbijačima starih pretkoncilskih oltara, rušiteljima crkava i katoličke vjere. Maljevima, sjekirama i građevinskim strojevima protiv Boga koji će njih i nalogodavce proljećarskih zločina suditi na Posljedni Dan. 

Drugi vatikanski sabor u 36 sekundi: 



srijeda, 12. listopada 2016.

Razgovor i izlaganje: John Vennari i p. Gruner o Karizmatskom pokretu




Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom Dolaska svoga - njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost. (2. Sol 2, 8-13) 

Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!' (Matej 7, 22-23) 


Izlaganje se sastoji od tri dijela: 

I. Pitanja i odgovori s p. Nicholasom Grunerom i Johnom Vennarijem pod nazivom Karizmatici i dar u jezicima. (11 minuta) 

II. Protestanti koji osuđuju karizmatski pokret. Kao da bi nama trebala njihova pouka. Njihovo izlaganje možete preskočiti ako želite, jer uz sva zla kojima je protestantizam okovan, upravo iz njegovih redova potekao je karizmatski padavičarski igrokaz duhovnih bolesnika!  (5 minuta) 

III. Karizmatska invazija - Izlaganje katoličkoga novinara Johna Vennarija. (76 minuta) 

Video prilog: 


nedjelja, 9. listopada 2016.

Evanđeoski Pastir - Pius PP. XII




9. listopada 1958. godine, preminuo je u Gospodinu posljednji veliki princ Crkve i Časni sluga Božji Papa Pijo XII. 

Eugenio Pacelli je na svoj 63. rođendan 2. ožujka 1939., kao vrlo izvjestan kandidat izabran za nasljednika pape Pija XI. Bio je aristokratskog podrijetla, no svoje je siromaštvo skrivao od javnosti, naređujući svojemu osobnom krojaču da mu na njegove stare košulje prišije nove rukave: u ratnome vremenu kada su mnogi žeđali nebeskoga i zemaljskoga kruha i ruha. 

Ovaj Papa je poznat po aktivnostima pomaganja stotinama tisuća progonjenih Židova u Italiji koje je spasio, kao i po velikim uloženim naporima spašavanja Židova i ostalih ugroženih naroda izvan Italije. Nacistički vođa Adolf Hitler je jedno vrijeme razmišljao o uklanjanju pape Pija XII. iz Vatikana, odnosno o njegovu smaknuću, no odustao je od svojih opakih namjera jer bi takav krajnje gnusni čin u Italiji izazvao velike nemire te ugrozio savezništvo s ovom državom silom osovine. 

1. studenog 1950. apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus, u nazočnosti mnoštva vjernika na Trgu ispred Bazilike svetog Petra, papa Pijo XII. proglašava (posljednju) dogmu o Uznesenju Marijinom, u svečanoj definiciji da je Blažena Djevica Marija <ispunivši tijek zemaljskog života bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu> - <expleto terrestris vitæ cursu, fuisse corpore et anima ad cælestem gloriam assumptam>.

Njegova Svetost Papa Pacelli je bio ,,aristokrat, erudit, Pontifex Maximus, koji je gotovo dvadeset godina sam vladao Crkvom, bio je posljednji papa aristokrat. 'Dalek', nedodirljiv i izgledom je podsjećao na asketu. Visok, mršav, oštrih crta lica, s rukama koje su se neprestano pokretale u svećeničkim kretnjama, gotovo zatočenik svoje aristokratske udaljenosti od svijeta, otišao je u povijest, a s njim i određena crkvena tradicija."

Oporuka pape Pija XII. ima samo nekoliko redaka: <Smiluj mi se Bože po velikom milosrđu Svome. Kad dozovem u sjećanje propuste i pogrješke koji su počinjeni tijekom tako dugoga pontifikata i u tako teškom vremenu, pred očima jasnije vidim svoju nesavršenost.>

Pijo XII. je želio da mu grobnica bude bez spomenika i što skrovitije, to bolje. Zato je njegov grob u Bazilici sv. Petra malo u prikrajku.

Časni Sluga slugu Božjih, Pijo XII., izmoli nam povratak velikoga Pape koji će u svojoj poniznosti i poslušnosti Presvetomu Trojstvu, povratiti prinčevsku snagu Svetoj Stolici i intenzivniju apostolsku svetost Katoličkoj Crkvi kako bi svim narodima svijeta ponovno zasvijetlila većom Slavom Božjih Otajstava.




subota, 8. listopada 2016.

Utemeljitelj franjevaca Bezgrješne o milostima molitve Krunice


Progonjeni pater Stefano Manelli služi Misu svih vremena


Padre Stefano Maria Manelli je napisao o Krunici: 

A što tek reći o obraćenju grješnika po molitvi svete Krunice i njihovu spasenju. Dosta je podsjetiti da je Djevica u Lurdu i Fatimi, ponavljajući više puta za obraćenje grješnika, tražila molitvu Krunice. Svi su sveci iskusili snagu molitve Krunice za grješnike i zato sa sigurnošću uvjeravaju. U dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea, Marijinog apostola naših vremena, nalazimo ovu kratku rečenicu napisanu kao tvrdnju: ,,Koliko Krunica, toliko spašenih duša!" Molitvom jedne Krunice, dakle, možemo isprositi spasenje jedne duše. Ne bi li svi trebali to iskoristiti i moliti za našu zalutalu braću? 

Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski tvrdio je da mu se nikada niti jedan grješnik nije mogao oduprijeti kada je za njega molio svetu Krunicu. Zato je i napisao dragocjenu knjižicu koja se zove: Čudesna tajna svete Krunice za spasiti se i obratiti se. U njoj svetac piše: ,,Krunica je pobožna vježba koju je Bog, u svome milosrđu, potaknuo u mjestima gdje sam ja propovijedao misije, s namjerom da sačuva i umnoži plodove misija, te spriječi ponovni pad u grijehe. Prije nego li se uvela molitva Krunice, u tim su se selima i mjestima mogle vidjeti samo igre, opačine, razuzdanosti, nečednost, razvratnost, krivokletstva, svađe i rastave. Čule su se samo nemoralne pjesme i riječi dvosmislena značenja. Sada se tamo čuju samo himni i melodija Oče naša i Zdravo Marije. Vide se samo sveta okupljanja od dvadeset, trideset, sto ili više osoba, koje se skupljaju u dogovoreno vrijeme, kako bi poput redovnika pjevale Bogu. U nekim se mjestima običava svakog dana zajednički moliti Krunicu, u tri različita doba dana. Kakvog li nebeskog blagoslova! 

Što se tiče mene koji ovo pišem, osobno sam vidio djelotvornost molitve Krunice za obraćenje najtvrdokornijih srdaca. Tijekom jednih misija susreo sam ljude koji nisu bili nimalo dirnuti propovijedima o najstrašnijim istinama, ali su prihvatili moj savjet da svakog dana mole Krunicu, te su se potom obratili i potpuno predali Bogu. Čak sam uočio i ogromnu razliku u ponašanju među stanovništvom župa u kojima sam propovijedao misije: jedni su, napustivši molitvu Krunice ponovno zapali u grijeh; drugi su, ustrajući u njenoj molitvi, sačuvali Božju milost i iz dana u dan rastu u kreposti" (br. 112 i 135)

Sv. Klement Hofbauer bio je apostol na određeni način specijaliziran u zadobivanju obraćenja po Krunici. Uvijek je među rukama imao malu krunicu koju mu je darovao papa Pijo VII. Kada ju je jednom izgubio bio je jako žalostan. Kada ju je pronašla neka časna sestra i donijela mu je, on je sav radostan uskliknuo: ,,Vi ste mi tako pomogli u obraćenju grješnika, jer svaki put kada sam molio Krunicu za nekog grješnika, po Marijinom zagovoru isprosio sam mu obraćenje". Zbog toga se nikada nije umarao preporučivati pokornicima koje je ispovijedao da mu puno moleći Krunicu pomognu obraćati grješnike i zalutalu braću. Uvjeravao je da se po Krunici uvijek zadobiva željeno obraćenje, pa ako se radilo i o grješnicima koji su bili daleko od Sakramena ta i po 30 ili 40 godina. Njegovo lice je postajalo ražareno kada bi kliktao: ,,Gospodin mi je po Krunici dao još jednu dušu!"

Sv. Ivan Marija Vianney, arški župnik, je po Krunici privlačio duše i izmolio im bezbrojne milosti pa i čudesna obraćenja. Jednoga dana bio je pozvan da održi pučke misije u nekom mjestu blizu Arsa. Prvo je pitao župnika ima li među vjernicima netko tko bi bio spreman dugo i intenzivno moliti. Župnik mu je ukazao na neku prosjakinju koja je znala samo moliti Krunicu. Sv. Ivan je odmah otišao potražiti siromašnu ženu i zamolio je da za vrijeme svih propovijedi neprestano moli svetu Krunicu. Prosjakinja ga je poslušala. Pučke misije su bile jako plodne. Povećavao se broj obraćenja, a sveti arški župnik je s radošću tvrdio: ,,Nije to moje djelo, nego Marijino koju ona dobra prosjakinja moli po svetoj Krunici"

Zna se da u naše vrijeme sv. padre Pio, dan i noć je neprestano molio Krunicu. I po izmoljenim Krunicama je privlačio u sv. Giovanni Rotondo mase duša potrebnih milosti i svjetla koje su postajale obraćenicima. 

Kako bi ljudi isprosili završetak Prvog svjetskog rata, Marija je u Fatimi preporučila molitvu svete Krunice. Za zadobiti i sačuvati mir isto je preporučila. Još prije kako bi spasio kršćanstvo od invazije islama,  papa sv. Pijo V. je preporučivao molitvu svete Krunice. Povjerio je ishod rata Majci i kršćanska flota je izvojevala slavnu pobjedu kod Lepanta. 

Krunica zadobiva mir, održava mir, prekida ratove, donosi pobjede. Sv. Ivan Bosco uvjerava da gdje se moli Krunica tu će biti dani sigurnosti i mira. Sv. Terezija Mala je tvrdila da ma koliko bili veliki grijesi ljudi ,,dok se bude molila Krunica, Bog neće moći ostaviti svijet, jer ova molitva ima moć nad njegovim Srcem"

Sveti milanski kardinal Ildefons Schuster je preporučivao da se potakne sve kršćane na poseban način prikazati listopadske pobožnosti sv. Krunice ,,kao opći udar na paklene falange" koje ometaju mir, siju razaranje i uzrokuju kazne čovječanstvu. Don Luigi Orione, kada je saznao da su njemačke trupe 1. rujna 1939. na Poljsku izvršile invaziju, pred tragedijom tog plemenitog naroda, pozvao je svoje duhovne sinove na molitvu riječima: ,,Topovima suprostavimo Krunice i sklopimo ruke umjesto onih koji se hvataju oružja"

Po jednom viđenju sv. padre Pio nas uvjerava da je Krunica najveće oružje mira i pobjede koje možemo imati u rukama. Padre Pio tvrdi da je vidio s prozora trg pun neprijatelja koji su vikali: ,,Ubijte ga, usmrtite ga... !" Okrenuo se prema Mariji i molio za pomoć. Tada mu je Ona u ruke stavila krunicu da je koristi kao oružje. Padre Pio ponovno pogleda kroz prozor s krunicom u ruci i vidje sve svoje neprijatelje kako leže nepomično na zemlji. Sv. Ivan Bosco je zapisao: ,,Krunica je oružje koje daje pobjedu, ne samo pojedincima, nego i Crkvi"

Marija je uistinu dala veliku moć Krunici: za obraćenje grješnika, za poraziti komunizam. Za izmoliti mir u Fatimi je tražila molitvu Krunice. Za udaljiti kazne, bilo vremenske (rat), bilo vječne (Pakao) tražila je molitvu Krunice. Pa kako to da ne shvaćamo? 

četvrtak, 6. listopada 2016.

Crvenilo bez srama, ljevičarsko neznanje i pro-choise u režiji medijskog Gulaga




Slobodna nam Dalmacija danas donosi šokantan naslov, pod kojim je tekst pun poluistina, izvrtanja i laži. 

Stoji ovako, izbečite oči i otvorite usta dok čitate: "Vraća li se Europa u Srednji vijek? Zbog spontanog pobačaja do pet godina iza rešetaka!?", aludirajući na izglasani (novi/stari) zakon u Poljskoj koji je, inače, na snazi od 1993. otkada je zabranjen pobačaj na zahtjev, osim u slučaju incesta, silovanja, malformacije ploda i ugroženosti života majke. Pod "malformirane" spadaju i djeca trisomije 21 kromosoma poznatog kao i Down sindrom zbog kojeg licemjerno na 21. ožujka zakačite na svom fb profilu fotografiju dviju različitih čarapa na nogama. 

Svjedoci smo, evo, još jednoj fasciniranosti ljevičara srednjim vijekom, kada nastoje Katoličku Crkvu, katolike, ali i sve one koji ne dijele njihove pro-choise stavove prikazati nazadnim, anakronim, odnosno nečim što je trebalo biti zatrto u kolektivnoj svijesti i u zakonskim regulativama dolaskom Cristofora Columba na sjeverno-američko tlo.


Ljevičari tako sami ne znaju kad iznose "srednjovjekovni" argument da misle na tkz. "mračni srednji vijek" (dark ages) i da to nije isto što i Srednji vijek (middle ages). Mračno doba se istovremeno zove Homerovo ili Geometrijsko doba, dakle, kratkim pogledom unatrag po kalendaru vlastite gluposti lako se dolazi do zaključka da se radi i o starom vijeku. Taj vremenski raspon ljevičarskih promašaja se proteže od 1200. pr. Kr. i 750. pr. Kr. No dobro, ljevičari nisu ništa drugo nego li zombiji koji ponavljaju isključivo ono što su čuli, recikliraju reciklirano, a istim gule kao kebab do onog kolca u sredini koji se zove - stup vlastitog srama. Sram je inače dobar, pozitivna je emocija. Možda nov početak. Uglavnom, zraka je sunca s istoka po mračnom nebu ljevičarskih taština. 

Za ljevičarsku fetišiziranu paradigmu o srednjem vijeku, važno je napomenuti ono ključno za abortus i Srednji vijek u koji naprasito i neprovjereno guraju one koji ispovjedaju Apostolsko vjerovanje, odnosno katolike. To je da su fulali dobrano ceo fudbal gore nego svojevremeno Ilija Sivonjić.


Naime, 13. stoljeću, papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Dakle, Katolička Crkva je upravo dijelila pro-choiserske stavove u tom famoznom Srednjem vijeku. Nadalje, izlazimo iz Srednjeg vijeka i ulazimo u renesansu i, pazite, humanizam, odnosno Novi vijek, kada papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Može li biti ovaj stav više pro-choise? Teško. Zamislite, Katolička Crkva, stav Pape, prvosvećenika, rimskog biskupa, Pontifeksa, Prvosvećenika?! Srećom, naše gore list, papa Siksto V., sve namjere abortusa, kasne 1591., proglašava ubojstvom. Za informaciju ljevičarima, Katolička Crkva je postala "srednjovjekovnom" tek 1869. godine. Te godine je Katolička Crkva postala ono što zovemo pro-life i to pod pontifikatom Pia IX., te se otada namjerni pobačaj proglašava ubojstvom i zauzima ključan stav da ljudski život započinje začećem, a završava (prirodnom) smrću. Dakle, povezivati Katoličku Crkvu s "nazadnjaštvom" Srednjeg vijeka je totalno promašeno. [...]

Zakonik "Constitutio criminalis Carolina", kojeg je donio Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva 1532. godine, za namjerni pobačaj propisuje smrtnu kaznu. Netom pred Francusku revoluciju, smrtne kazne su ukinute za namjerni pobačaj, ukinute su u Austriji i Francuskoj. Uvedene su umjesto toga, dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je do 1948. godine, kazna za pobačaj bila doživotni zatvor. Koliko se ja sjećam, Engleska nije katolička zemlja, dapače, pogledajte samo odredbe provođenja primogeniture (Act of Settlement, 1701.), i shvatit ćete da je izrazito anti-katolička zemlja.

Proučiti na brzaka kad su se kroz povijest protezale određene povijesne epohe, a onda tek upaliti laptop, iphone ili PC. Iako je teško na prazan želudac voditi bitku protiv patrijarhata, ali ipak treba staviti u balans šećer i wi-fi s jedne strane, te učenje osnova s druge strane.

Ok, znam, znam. Kod životinja je slonovsko krdo poznato kao matrijarhat, ali vjerujte mi, ljevičarke moje drage, koliko god bile debele, nikad vam neće narasti surla. Lakše je izaći iz Srednjeg vijeka u pro-life vijek.

Gostujući autor 

ponedjeljak, 3. listopada 2016.

Leteći Cirkus pape Franje




Debakl u Gruziji 

Leteći humanistički cirkus pape Franje kojeg se ne bi posramio Monty Python's Flying Circus, spustio se 30. rujna 2016. u zračnu luku u Tbilisiju gdje je Franji priređen počasni doček od gruzijskog predsjednika Margverlashvilija i poglavara Gruzijske 'pravoslavne' crkve Ilije II.

Izvan zračne luke prosvjedovala je manja skupina raskolničkih svećenika i ostalih shizmatika koja bi, da je i papa Pijo XII. došao u goste, u svojemu raskolničko-heretičnom zanosu negodovala noseći transparente. No, dvojim da bi reakcija bila toliko bolno izravna i afektivna, jer se moglo pročitati na njihovim transparentima: ,,Antikristu, drži se podalje od Gruzije", i ,,Vatikan je duhovni agresor".

Potom su uslijedili tipični politički govori obojani kurtoazijom i formalizmom, te Franjine poruke u manirama nobelovca za mir o suživotu svih naroda u nestabilnoj regiji Kavkaza. Naravno i poziv protkan ocvalim i blasfemnim novim ekumenizmom koji traži da ,,teškoće ne budu zapreke, nego poticaj za bolje upoznavanje". Ova kao i druge Franjine poruke upućene 'katolikusu-pravoslavnom patrijarhu' cijele Gruzije, lukavo upakirane u crveni oratorski celofan negdašnjega pokreta Nesvrstanih "Nehru-Tito-Gandhi", svako malo se uzvikuju sa govornice Ujedinjenih Naroda.

Franjo se susreo s asirsko-kaldejskom zajednicom, koja je jedna od triju malih katoličkih zajednica prisutnih u Gruziji. Među njima je bilo i 13 kaldejskih katoličkih biskupa iz iračkog Erbila.

U subotu 1. listopada, na stadionu u Tbilisiju pred 3000 ljudi, Franjo je slavio Novus Ordo obred. Vodstvo Gruzijske 'pravoslavne' crkve nije nazočilo Franjinu obredu na gotovo praznome stadionu, pokazujući svojom gestom koliko poštuje novoekumenska nastojanja za njegove projekte ujedinjenja u novu Crkvu. Gruzijska 'pravoslavna' crkva je povezana s moskovskom patrijaršijom pa nam ta činjenica pojašnjava njihove tradicionalno neprijateljske stavove.

Franjo je odaslao krajnje opasne i sablažnjive novoekumenske poruke upućene katolicima, a dotiču se raskolnika i heretika iz Gruzije. Ne treba spomenuti da su one izravni zahtijev ili potvrda pravila koje zabranjuje katolicima da obraćaju nesjedinjene istočnjake:

* ,,Postoji veliki grijeh protiv ekumenizma, a to je nasilno vrbovanje."

* ,,Ne smijete nikada pokušavati preobratiti pravoslavce. Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista", nekoliko sati nakon što se vodstvo gruzijske 'pravoslavne' crkve nije pojavilo na misi koju je Bergoglio vodio.

* ,,Ekumenizam znači biti prijatelj, hodati zajedno, moliti se jedni za druge, te milosrdno djelovati kad je to moguće. Ne smijemo nikada osuđivati ili izbjegavati razgovor s bratom ili sestrom zbog toga što su pravoslavci."

Reakcije krivovjernih i raskolničkih Gruzijaca nakon Franjinih - za njihove duše - preopasnih izjava koje ih ostavljaju bez milosti jedine Katoličke Crkve, izvan koje nema spasenja (dogma):

* ,,Nisam katolik, ali došao sam ovdje jer me zanima Papa, volimo Franju", rekao je 20-godišnji Tazo Mintiashvili za DPA.

* ,,Pravoslavka sam, ovo je katolička misa, no svi smo kršćani", izjavila je 40-godišnja Nata Koridze.

Franjin zrakoplov je odletio u Azerbajdžan, naftom bogatoj muslimanskoj zemlji s muhamedanskom autoritativnom vlašću, ispuštajući kerozinske plinove te zagađujući atmosferu sa CO2 i ostalim 'ekološkim' i kemijskim spojevima kako bi Franjo usput mogao propovijedati novo humanističko evanđelje: Idite i učinite sve narode vašim humanistima, 'krsteći' ih u ime Jednakosti, Vjerske Slobode i Međureligijskog Dijaloga; pritom pazeći da tijela odlutalih i izgubljenih budu okrijepljena nezdravom hranom, a njihove duše ostanu gladne Božje istine!

Doista, Leteći Cirkus Monty Pythona je dobio i više nego dostojna ali destruktivna nasljednika u osobi pape Franje s oprečnom i bitnom razlikom: Pythonovci su komičari, a Franjo donosi veliku tragediju. 

nedjelja, 2. listopada 2016.

Ave Maria




,,Schubert je skladao s lakoćom, navodno vrlo rijetko koristeći pri tome glasovir. Prigodom skladanja grickao bi vrh olovke, prstima lupkao po stolu i pisao bez mnogo ispravaka", svjedočio je njegov prijatelj Albert Stadler. Poznati austrijski skladatelj Franz Schubert rodio se i umro u Beču (1797.-1828.) koji je vrlo rijetko napuštao. Po riječima Schubertovog prijatelja, veliki je skladatelj bio ,,jednostavan, dobrodušan prema svima, posve nepretenciozan, na rubu nemara u pogledu svoje vanjštine. Svako prenemaganje bilo mu je strano i mrsko. Na prvi pogled nekima je djelovao flagmatično, no temperamenta mu nije nedostajalo u dosjetljivosti i britkom, ali pozitivnom humoru." 

Franzov otac bio je ravnateljem jedne osnovne škole u jednom mjestu blizu Beča. Otac mu je prenio osnove glazbe i u dobi od 11 godina dao ga upisati u zbor bečke dvorske kapele. Tamo je mladi Schubert dobivao poduku iz orgulja i glasovira, ali i skladanja. Među njegovim učiteljima bio je i Antonio Salieri koji je zamijetio poseban glazbeni dar mladoga Franza. Sa 17 godina morao je napustiti zbor, kako zbog promjena u glasu, tako i zbog ipak nezadovoljavajućeg školskog uspjeha. 

Schubert je postao mladi učitelj i četiri sljedeće godine zarađivao podučavajući u školi u kojoj je njegov otac radio. Odmah po izlasku iz zbora počeo je skladati. Prvi veći uspjeh donijele su mu njegove skladbe za glas i glasovir. No, ipak je uz skladanje i pokoji koncert, Schubert prihvatio i ponudu da poučava glasoviru kćeri grofa Esterhazyja. Iz toga razdoblja potiču njegove skladbe za glasovir četveroručno. 

Schubert je skladao i scensku glazbu, no ovdje nas zaokuplja njegove crkvena glazba. Jedna od neosporno najpoznatijih njegovih skladbi za glas je i Ave Maria, koju ovdje možete poslušati u izvedbi Dječjeg zbora Escolania de Montserrat. 

Malo je poznato da je Ave Maria zapravo napisana na stihove Sir Waltera Scotta, a ne originalno kao glazba na molitvu. Pjesma Waltera Scotta na koju je Schubert skladao ovu kompoziciju zove se Elenina treća pjesma po junakinji Ellen koja je u bijegu i moli se Djevici Mariji. Tijekom godina neimenovana je osoba prilagodila tekst molitve Ave Maria Schubertovoj glazbi i ta se verzija vrlo često danas izvodi.

Franz Schubert je pokopan pored Ludwiga van Beethovena kojega je veoma poštovao.

Poslušajte divnu skladbu Ave Maria u izvedbi zbora dječaka opatije Escolania de Montserrat i uvjerite se sami u moć milosti pjevane molitve.



subota, 1. listopada 2016.

Nadbiskup Marcel Lefebvre u vjernosti Presvetoj Djevici i Crkvi




Propovijed na svećeničkom ređenju p. Franza Schmidbergera 8. prosinca 1975. godine

Ne možemo se odvojiti od onoga što predstavlja cijeli naš život, smisao našega Otkupljenja, razlog postojanja Crkve. Stoga u svojem srcu trebamo sačuvati ovu ljubav prema Crkvi, ovu duboku ljubav prema našoj svetoj Katoličkoj Crkvi u koju je naš Gospodin zatvorio sva blaga Svojega života i Svoje milosti.

Moramo također biti vjerni Presvetoj Djevici Mariji kojoj je naš Gospodin Isus Krist povjerio sve Svoje milosti kako bi nam one bile po njoj podijeljene. Ako smo uistinu vjerni Crkvi, ako smo uistinu vjerni Presvetoj Djevici Mariji, onda smo sigurni da živimo u istini, što god da se dogodilo, koje god se sablazni oko nas događale, što god nam se kaže, što god da se misli, kaže ili objavi. Mi ostajemo vjerni, vjerni onome što je Crkva uvijek vjerovala, vjerni onome što su nam sveci svojim životom pokazivali.

Merci Monseigneur!