nedjelja, 13. siječnja 2019.

Živjeti za Nebo po uzoru Svete Obitelji





Živjeti za Nebo po uzoru svete Obitelji 

Na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, slavimo blagdan svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Sveta obitelj obuhvaća ove tri osobe – u središtu je božansko dijete Isus, a uz njega njegova majka i njegov poočim, sv. Josip kojega je Bog postavio da ima ulogu njegova zemaljskog oca, da se brine za svetu obitelj. Svaka obitelj kao pojam sastoji se od ta tri člana – roditelja (oca, majke) i njihova potomstva. A obitelj kao zajednica života proizlazi iz ženidbe, odnosno braka i pokušat ćemo zato promotriti nekoliko najvažnijih obilježja ovog sakramente, životne stvarnosti. 

Već u raju zemaljskom Bog je ustanovio ženidbu kao naravnu ustanovu, kada je stvorio Adama i Evu. Od prvoga ljudskoga para poteći će cijelo ljudsko potomstvo i tu nalazimo prvi i najvažniji cilj ili svrhu ženidbe, a to je rađanje i odgajanje potomstva. To je ono specifično što obilježava ženidbu. Bog je čovjeku dao spolnu moć čija je svrha da donosi potomstvo i ta sposobnost morala je imati okvir, ustanovu u kojoj će se ostvarivati, a to je upravo ženidba, životna zajednica između muškarca i žene po kojoj oni postaju jedno. Time dolazimo i do druge svrhe ženidbe, a to je zajedništvo života, uzajamna pomoć između bračnih drugova u ostvarivanju svojih bračnih i staleških obveza. To je pojam ženidbe prema katoličkom nauku koji moramo razlikovati od iskrivljenih pojmova koji se danas nastoje promicati na teološkom području unutar Crkve. Trebamo dobro razlikovati ciljeve ženidbe i njihovu hijerarhiju jer moderna teologija pravi konfuziju u pojmu ženidbe i izokreće poredak ciljeva. U konstituciji Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes, br. 48, nalazimo nejasan izričaj gdje se ne razlikuje hijerarhija ciljeva, nego se stvara dojam da je poredak obrnut: ženidba i bračna ljubav su usmjereni i nalaze svoju krunu u rađanju i odgajanju potomstva. Dok stari Zakonik kanonskoga prava jasno razlikuje te svrhe ženidbe po njihovoj hijerarhiji, novi zakonik to ne čini (kan. 1055) i navodi ciljeve ženidbe po obrnutom poretku[1]. No, svaku stvar definiramo prema onome što je za nju specifično, po čemu se ona razlikuje od drugih stvari. Čovjek nije čovjek po tome što je živo biće jer i životinje su živa bića, nego je on čovjek po tome što ima dušu, razum i druge duševne moći. Po tome se on razlikuje od svega stvorenoga i to ga eminentno određuje kao čovjeka. Isto tako ženidbu određuje ne zajednički način života jer je to općeniti pojam, nego upravo usmjerenost na rađanje i odgajanje potomstva. 

Zašto je taj teoretski dio bitan? Zato što uvijek naše djelovanje i naš život proizlaze iz onoga što vjerujemo, kakvi su naši stavovi. Praksa uvijek proizlazi iz teorije i zato je važno da dobro poznajemo točan pojam kako katolički nauk definira ženidbu jer to ima svoje implikacije u stvarnosti. Ako su bračni drugovi svjesni da je rađanje i odgajanje potomstva prvi cilj ženidbe, onda će to postaviti kao prioritet svoga bračnoga života, ako pak misle da je njihovo osobno dobro kao jedan subjektivni pojam prvo, onda će to staviti na prvo mjesto, a potomstvo na drugo. Bog je odmah na početku stvaranja stavio pred čovjeka nalog: rađajte se i množite, napučite zemlju i sebi je podvrgnite (Post 1, 28). Bog želi da ljudski rod bude mnogobrojan zato što je, kako kaže sv. Irenej, ,,živi čovjek slava Božja“. Bog je zato stvorio cijeli svijet da bi se umnožila njegova slava i zato on želi da što veći broj ljudi njega slavi, da uživa zajedništvo njegova božanskog života u ljubavi. Želi da što više ljudskih duša postane stanovnicima neba, da bi uživalo zajedno s njime njegovu slavu, da bi ušlo u blaženo zajedništvo svetih. I zato se čovjek rađa na zemlji, da bi došao u nebo i da bi ondje Boga slavio. Bog želi da se zajedništvo svetih umnoži što je više moguće i čovjek u svom poslanju da donosi na svijet novi život u braku sudjeluju u tom Božjem pozivu, na njega se odaziva i ostvaruje ga. 

Da bi se taj poziv mogao ostvariti, nije dovoljno samo donijeti na svijet novi život, potomstvo, nego ga je potrebno i odgajati. Da bismo došli u nebo, nije dovoljno roditi se, biti kršten, nego treba u Božjoj milosti koju primamo u krštenju ustrajati, sačuvati je za vječni život. Da bismo to mogli, da bi naša djeca mogla to ostvariti potreban je odgoj zato što na našem životnom putu prijete brojne opasnosti koje žele ugroziti taj dar božanskoga života. Sv. Ivan ap. svjedoči nam, upozorava nas da je cijeli svijet pod vlašću zloga (1 Iv 5, 19). Đavao zavodi čovjeka na grijeha i u tome nažalost postiže velike uspjehe te čovjek stupa putem bezakonja. Svuda prijete opasnosti za naš kršćanski život – vjeru, čistoću srca i trebamo se dobro opremiti, zaštiti, oboružati milosnim sredstvima da bismo taj božanski dar mogli sačuvati. Zato je posebna, iznimna uloga roditelja da tu zaštitu osiguraju svojoj djeci, da im osiguraju dobar, zdravi, katolički odgoj. Nažalost, ono što susrećemo u današnjem svijetu, u našoj okolini nije dobro okružje za odrastanje naše djece. Naše škole – javne škole – vrve nemoralom i lošim primjerima i tu će naša djeca ponajprije susresti ono što ne valja, što udaljava od vjere, što vodi u grijeh i propast – prostote, nečistoću, nemoral, relativizam. Jedan obraćeni sotonist – koji je dobro upoznao snagu zla i zavodljivost đavla, govori da je slati djecu u javno škole kao da ih šaljemo na đavlov teren, u njegovo dvorište. Taj isti čovjek svjedoči da je već s 13 ili 14 godina bio iniciran u magiju i da je ubrzo postao član sotonističke sljedbe. A naše škole su preplavljene nemoralom – nečistim razgovorima, filmovima, psovkama, alkoholom, drogom i doista treba jedno čudo da se djeca koja se s time susreću ne zaraze tim duhom. 

I zato trebamo, dragi vjernici, dragi roditelji, poduzeti sve, koliko god je u našoj moći i odgovornosti da stvorimo zdravo katoličko okružje za našu djecu. Brojni tradicionalni vjernici, roditelji, poduzimaju doista zadivljujuće napore i žrtve da bi to ostvarili jer su svjesni velike odgovornosti koja im je dana za njihovu djecu. Šalju svoju djecu u tradicionalne škole koje vodi naše Bratstvo ili ih školuju sami kod kuće. Naše mogućnosti ovdje u Hrvatskoj su ograničene i možda nemamo na raspolaganju sredstva koja imaju vjernici u drugim zemljama, ali ako molimo Gospodina da nam pomogne u ostvarenju toga toliko važnoga cilja, on će sasvim sigurno providjeti putove i načine kako ga možemo ostvariti, što trebamo poduzeti da bismo sačuvali vjeru kod naše djece. Jer Gospodin želi da očuvamo vjernost, želi da dođemo do spasenja, vječnoga života – zato nas je on i stvorio da bismo mogli postati dionicima njegove nebeske slave. Molimo zato svetu obitelj na tu nakanu, za nas same – dragi roditelji, da vam dade milost da možemo prepoznati ono što Gospodin od nas traži, što trebamo poduzeti da bismo ostvarili naše poslanje da odgajamo, da vodimo duše naše djece prema nebu. Utecimo se pomoći i zaštiti svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Neka nam oni podare pravo nadahnuće da bismo se što više mogli suobličavati njihovu uzoru. Da bismo nasljedovali njihove kreposti, da bi naše obitelji bile mjesta u kojima će što više dolaziti do izražaja svetost Isusa, Marije i Josipa, da bismo imali svete, zauzete kršćanske očeve i majke, da bi naša djeca mogla savršeno ostvarivati Božju volju po uzoru na božansko dijete Isusa. Neka nas njihova zaštita trajno prati da bi naše obitelji postale svete po uzoru na svetu obitelj i da bi mogle hoditi ovom zemljom sigurnim putem prema nebu, prema blaženom zajedništvu života sa svetom obitelji u vječnosti. Amen.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana za blagdan svete Obitelji, 7. siječnja 2018.)

Ivan Evanđelist Šarić - Pouka na Prvu nedjelju po Bogojavljenju




Ivan Evanđelist Šarić - Pouka na Prvu nedjelju po Bogojavljenju 


Molitva prije pouke

Vječna riječi Božja! Jedinorođeni Sine Božji! Molim te, nauči me, da budem uistinu velikodušan! Nauči me, da ti služim, kako ti to zalužuješ! I da ti dajem ne brojeći. I da se borim ne gledajući na rane. I da radim ne tražeći odmora. I da se žrtvujem ne očekujući druge nagrade osim svijesti, da sam ispunio Tvoju svetu Volju. Amen.

Evanđelje Luka 2, 42-52

Kad bi Isusu dvanaest godina, uziđoše roditelji njegovi u Jerusalim po običaju praznika; i kad dane provedoše, i oni se vratiše, osta dijete Isus u Jerusalimu, i ne znadoše roditelji njegovi. A misleći, da je s društvom, otidoše dan hoda i stadoše ga tražiti među rođacima i znancima. I ne našavši ga vratiše se u Jerusalim, da ga traže. I dogodi se, poslije tri dana nađoše ga u hramu, gdje sjedi među učiteljima i sluša ih i pita ih. A svi, koji su ga slušali, divljahu se nje-govu razumu i odgovorima. I vidjevši ga začudiše se. I mati njegova reče mu: Sine, šta učini nama tako? Evo otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. I reče im: Zašto ste me tražili ? Nijeste li znali, da meni treba u onom biti, što je Oca mojega? I oni ne razumješe riječi, što im reče. I siđe s njima, i dođe u Nazaret, i bijaše im poslušan. I mati njegova čuvaše sve riječi ove u srcu svojem. I Isus napredovaše u mudrosti i dobi i milosti kod Boga i kod ljudi.

Pouka na temelju svetog Evanđelja 

Kuća Božja 

Današnje sveto evanđelje kazuje nam među ostalim i to, kako su Blažena Djevica Marija i sveti Josip tražili Isusa. I našli su ga poslije tri dana u hramu, u kući Božjoj. Ovaj nam primjer kazuje, gdje najprije nalazimo Isusa, Spasitelja našega. Nalazimo ga najprije u kući Božjoj, u crkvi. O crkvi valja ona riječ svetoga Ivana Evanđelista u njegovu Objavljenju: »Evo stan Božji među ljudima!« [Obj. 21, 3.] I mi možemo s više razloga poviknuti sa svetim Psalmistom: »Obradovah se, kad mi rekoše: U dom Gospodnji ići ćemo.« [Ps. 121, 1.]

U domu Gospodnjem, u kući Božjoj, u crkvi primila je duša naša prviput milost Božju, milost posvećujuću na svetom Krštenju. U kući Božjoj, u crkvi toliko smo puta opet našli milost Božju pred svetohraništem, u ispovijedaonici, na svetoj pričesti. I koliko nadahnuća Božjih primila je duša naša u crkvi, u kući Božjoj! Pa stoga kako mora da nam bude mila kuća Božja, crkva! »Kako su mili šatori Tvoji, Gospodine!« kličimo sa svetim Psalmistom! I stoga kako se moramo lijepo ponašati u kući Božjoj! Tu smo pred Bogom svojim. I kako moramo upravo čeznuti za kućom Božjom! Tu je Isus naš, Spas naš, sve naše.

I ne zadovoljimo se samo svetom Misom u nedjelje i blagdane, već i u radne dane pođimo rado u crkvu, da pribivamo svetoj Misi, da pohodimo Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu! A kad to baš nikako ne možemo, onda na duhovni način pohodimo Isusa u crkvi! Okrenimo se prema mjestu, gdje je naša crkva, i poklonimo se Isusu, Bogu svojemu u njoj!

A nastojmo i oko toga, da naša crkva bude uvijek čista, uredna i lijepa! I u tom ugledajmo se u svetog Psalmista, koji je govorio: »Revnost za kuću Tvoju, o Bože, izjede me.« [Ps 68, 10.] Uradimo šta, žrtvujmo šta za crkvu, osobito za onu crkvu, koja je siromašnija! To neka nam bude djelotvorna zahvala za one milosti Božje, što smo ih primili u crkvi! I to će nam Isus sigurno naplatiti stostruko i na ovom i na onom svijetu.

Ugledajmo se i svećenici i svjetovnjaci u ova dva tri lijepa primjera!

O pobožnom svećeniku Nepocijanu piše sveti Jeronim ovo: »U životu malo je gledao na sebe. Siromaštvo bilo mu ponajljepši nakit. Ali se zato najrevnije brinuo za ures kuće Božje. Bogu odana duša pazi isto tako na najmanje kao i na najveće stvari. Zna ona dobro, da će davati Bogu račun i za najsitniju stvarcu. Tako se i svećenik Nepocijan puno brinuo, da u crkvi oltar sja, da zidovi ne budu prašni, da pod bude pometen, da sakristija bude čista, da posuđe crkveno upravo blista, ukratko: njegova briga za sve u crkvi nije puštala s vida ni najsitniju niti najvažniju dužnost. Bazilike i grobove mučenika kitio bi Nepocijan cvijećem i zelenilom. Eto, sve bi Nepocijan učinio, da u crkvi bude sve u redu i čisto.«

Časni sluga Božji Franjo Josip Rudigier, veliki biskup Linački, pokazivao jednoga dana nekom svojemu prijatelju dragocjenosti u svojoj Linačkoj katedrali. Kad se prijatelj čudio tolikom bogatstvu zlata i dragoga kamenja oko Presvetog Oltarskog Sakramenta, odgovori mu pobožni biskup: »Za našega Gospodina nije ništa mnogo.«

Sveti Ivan Vianney, župnik Arški, ovako je jednom prilikom govorio: »O, kako se veselim, kad popravljam i uređujem kućanstvo dragoga Boga! Kako da rado ne darujemo svojemu Gospodinu i Spasitelju ono, što imamo najdragocjenije? Bila bi od nas najveća nezahvalnost, kad bismo bili tvrdi i škrti prema Bogu. Zar nije On za nas žrtvovao na križu svu svoju predragocjenu krv? I zar nam se svakidan ne daje čitav u Presvetom Oltarskom Sakramentu?«

Sveti Franjo Asiški sam bi znao pomesti crkve u okolici grada Assisija. I volio bi ponukati svećenike, neka što većma pripaze na red i čistoću u crkvi. I volio bi Franjo ubrati i gorsku ružu i gorski lijer, te ih priviti kiti cvijeća, što je mirisala na oltaru.

Dobri Papa Pije IX. pohodio jedamput nenadano jednu crkvu u Rimu. Unišao u klupu pred Presvetim. Klupa je bila sva prašna, da se moglo pisati po njoj. I Papa Pije IX., kad je odilazio, napisao je na prašnoj klupi velikim slovima: »Vidi, Pius IX.« To jest: »Vidio sam, Pije IX.«

Neka nas i ovi poučni primjeri ponukaju i uprav oduševe, da ne žalimo ništa za čistoću, red i ljepotu u kući Božjoj!

Odlučujem u ime Božje, da ću koju veću milostinju dati u crkvu. I živjet ću u crkvi, sa crkvom i od crkve. To jest: vjerovat ću i po vjeri ću živjeti. To je pravi život.

Molitva poslije pouke 

Vječna riječi Božja! Jedinorođeni Sine Božji! Molim te, nauči me, da budem uistinu velikodušan! Nauči me, da ti služim, kako ti to zalužuješ! I da ti dajem ne brojeći. I da se borim ne gledajući na rane. I da radim ne tražeći odmora. I da se žrtvujem ne očekujući druge nagrade osim svijesti, da sam ispunio Tvoju svetu Volju. Amen.