srijeda, 3. ožujka 2021.

Posljednji Papa

 Obraćenik na katoličku vjeru, Englez, Robert Hugh Benson - kojemu je sveti papa Pio X. dodijelio titulu monsinjora - u romanu "Gospodar svijeta", opisuje posljednjeg papu u vremenu Antikrista nakon što je Rim uništen bombardiranjem u kojemu su izginuli milijuni katolika. Na smrtnoj postelji stari papa predaje papinsku vlast mladome kardinalu. Nakon masovnog pokolja katolika, mladi papa Silvestar III. živi skriven u egzilu u Svetoj zemlji u Nazaretu, odakle upravlja Crkvom koja je organizirana za skriveni život u posljednjem progonstvu: 


,,Od kardinala su na životu ostala još samo trojica: Steinmann, jeruzalemski patrijarh i on; ostali su ležali raskinuti negdje pod ruševinama Rima. Nije bilo nikakvog presedana na koji bi se mogli pozvati, i tako da su se dva Europljanina zaputila na istok, prema jednom gradu. A u njemu je još vladao mir. S iščeznućem grčkog kršćanstva nestali su i posljednji ostatci unutrašnjeg rata u kršćanskom svijetu, a sa svojevrsnim prešutnim odobrenjem svijeta, kršćanima je u Palestini bila dopuštena neka umjerena sloboda. U Rusiji, koja je sad tu zemlju držala kao svoj protektorat, bilo je ostalo još dovoljno sentimenta da je ostavi na miru; istina je da su sveta mjesta bila oskrnavljena, te da su sad ostali još samo kao lokaliteti od čisto arheološke važnosti; oltari su nestali, ali su njihova mjesta ostala označena, i makar se tu više nije smjela govoriti misa, bilo je jasno da privatne molitve na njima nisu zabranjene. (...) 


Sljedeće je pitanje bilo imenovanje novih kardinala, pa su dvadesetorici, uz silne mjere opreza, bila upućena tajna pisma. Od njih su devetorica otklonila ponudu, pa su potražili još trojicu, od kojih je prihvatio samo jedan. To znači da je u ovom času u svijetu postojalo dvanaest ljudi koji su tvorili Sveti kolegij - dva Engleza, od kojih je jedan bio Corkran; zatim dva Amerikanca, jedan Francuz, jedan Nijemac, pa Talijan, Španjolac, Poljak, Kinez, Grk i Rus. Njima su bile povjerene goleme provincije nad kojima je njihova vlast bila apsolutna, a podložni su bili Svetom Ocu. 


Što se tiče pak života samoga pape, o tome je nužno reći baš jako malo. On je sličio, pomislio je Silvestar, bar prema vanjskim uvjetima, životu recimo Leona Velikoga, no bez njegove svjetske važnosti i pompe. Teoretski gledano, čitav je kršćanski svijet bio pod njegovom vlašću; praktički, međutim, gledano, kršćanske su poslove obavljale mjesne vlasti. Zbog stotinu mu je razloga bilo nemoguće razmjenjivati prepisku onako kako bi želio. Bili su smislili vrlo složenu šifru, a osim toga i na njegovu krovu podigli privatnu telegrafsku postaju koja je komunicirala s drugom u Damasku gdje je kardinal Corkran utvrdio svoju rezidenciju. Iz tog su se središta povremeno crkvenim vlastima drugdje odašiljale poruke, no najčešće je i samog posla bilo malo. Papa je, međutim, sa zadovoljstvom shvaćao da je, makar i uz nevjerojatne poteškoće, ipak bio ostvaren nekakav maleni napredak u reorganizaciji hijerarhije u svim zemljama. Biskupi su se posvećivali slobodno, i sad ih svih zajedno nije bilo manje od dvije tisuće, a bilo je i svećenika, i to u nepoznatom broju. Red je Krista raspetoga radio sjajan posao, i do Nazareta su u posljednja dva mjeseca stigle priče o ne manje od četiri stotine novih mučeništava, izvršenih uglavnom rukama svjetine. 


Novi vjernici su obavljali sjajan posao ne samo kad je riječ o glavnom cilju postojanja Reda (naime pružanje prilike svima koji ljube Boga da mu se savršenije posvete), nego i u drugim pogledima. One opasnije zadaće - održavanje komunikacije među prelatima, misije s ljudima sumnjiva integriteta - sav taj posao, zapravo, koji se sad obavljao uz smrtonosnu opasnost po agenta, povjeravao se isključivo članovima Reda. Iz Nazareta je bila izdana najstrožija zapovijed da se nijedan biskup ne smije nepotrebno izlagati; svaki je od njih sebe morao smatrati srcem svoje dijeceze, srcem koji se mora čuvati pod svaku cijenu, s iznimkom kršćanske časti, i zato se svaki od njih okružio skupinom tih novih vjernika - muškaraca i žena - koji su s takvom izvanrednom i plemenitom poslušnošću preuzimali sve opasne zadatke za čije su izvršenje bili sposobni. Sad je postalo sasvim jasno da bi bez tog reda u tim novim okolnostima Crkva ostala praktički paralizirana. 


Izvanredne su ovlasti bile izdane na sve strane. Svi svećenici pripadnici Reda dobili su svjetsko područje rada i bili podložni biskupu, ako ga je bilo, dijeceze u kojoj su se našli; svakog se dana u godini mogla služiti misa u slavu Pet rana, Uskrsnuća ili Gospe, i svima je bila odobrena povlastica prenosivog oltara, koji je sad smio biti i drven. Bila su i olabavljena i druga obredna pravila. Tako se misa mogla slaviti sa svakom pristojnom posudom od svakog uništivog materijala, primjerice od stakla ili porculana; za to je mogao poslužiti kruh bilo kojeg oblika, i nikakva odjeća nije bila obvezna osim tanke vrpce koja je sad predstavljala štolu. Svijeće nisu bile bitne, nitko nije morao nositi svećeničko ruho, a krunica, čak i bez zrnaca, uvijek je bila dopustiva zamjena oficiju. Tako su sad svećenici mogli dijeliti sakramente i svetu pričest uz najmanju opasnost za sebe; a to je popuštanje pravila već dalo dokaza o svojim golemim prednostima u prvom redu pod europskim zakonima prema kojima su dotad već mnoge tisuće katolika služile kaznu zbog odbijanja sudjelovanja u novom javnom bogoslužju [Antikristovu]. 


Privatni je život papin bio jednostavan kao i njegova soba. Kapelan mu je bio jedan sirijski svećenik, a imao je i dvojicu sirijskih slugu. Svakog bi jutra odslužio misu, noseći pritom misno ruho a ispod toga bijeli habit, da bi potom odslušao misu. Potom bi se presvukao u tuniku i burnus, ruho te zemlje, popio kavu i proveo jutro u poslu. U podne bi ručao, malo odspavao pa malo projahao, zato što je zemlja zbog svog položaja na granici velikih carstava, još živjela jednostavnim životom od prije stotinu godina. Potom bi se vratio u smiraj, večerao, pa se onda opet prihvatio posla do kasno u noć. 


I to je bilo sve. Njegov je kapelan slao sve nužne poruke u Damask, dok su njegovi sluge, ne znajući ništa o njegovu dostojanstvu [papinstvu], brinule o sekularnom dijelu života u okvirima razumnih potreba, a najviše što je nekoliko njegovih susjeda znalo o njemu bilo je da tu u toj kućici pokojnog šeika na brijegu živi nekakav ekscentrični Europljanin s telegrafskim uredom. Njegovi sluge, sve pobožni katolici, znali su za njega da je biskup, ali ne više od toga. Bili su im rekli samo da Crkva ima živog papu, i to im je, uz sakramente, bilo dovoljno. 


Da rezimiramo, dakle: katolički je svijet znao da je njegov papa živ i da se zove Silvestar. Samo je trinaestero ljudi u čitavom ljudskom rodu znalo da se nekad zvao Franklin, i da Petrovo prijestolje privremeno stoji u Nazaretu. (...) Katoličanstvo je preživjelo, ali samo to." 


utorak, 2. lipnja 2020.

Pronađena Gospina ikona "Arapkinja"




Spomenimo nakon završenoga svibnja, Marijina mjeseca, jednu prekrasnu vijest. Nedavno je u potkrovlju župne kuće Župe sv. Ilije u Metkoviću pronađena i identificirana Gospina ikona.

Ova stara ikona nekoć se nalazila na oltaru Blažene Djevice Marije prije nego je u Tirolu kupljen današnji kip koji stoji na lijevom bočnom oltaru. Nakon toga je ikona premještena u nišu, gdje se sada nalazi kip svetog Nikole, prenesen iz stare crkve sv. Nikole na Velikoj rivi, koja je uništena bombardiranjem. Ondje je ikona ostala i nakon završetka Drugog svjetskog rata, potom je jedno vrijeme bila u sakristiji, a onda je prenesena u potkrovlje župne kuće.

Prema izvorima, Metkovci su sliku nazivali Arapkinjom, terminom kojim su objašnjavali njezino podrijetlo sa istoka. Istim je terminom nazivana i ikona, iako drugačija, koja se dan danas čuva u župnoj crkvi u Vrgorcu.

Sliku su negdje na obalama Crnoga mora kupili domaći trgovci koji su imali brojne kolonije na području Rumunjske, Ukrajine i Rusije. Bavili su se prvenstveno uvozom žita, a mnogi potomci hrvatskih trgovaca i dalje ondje žive. Najveća proizvodnja ovakvih ikona odvijala se na poluotoku Krimu. Iz tih krajeva donesena je u metkovsku luku.

Ikone ovoga tipa pisane su serijski, i kao takve nemaju neku posebnu vrijednost. No usprkos tomu za nas je ova Gospina ikona posebna i neprocjenjiva jer su pred njom stanovnici našega grada prolijevali suze i molili Majku da im se umilostivi i da ih zagovara. Njihove oči gledale su njezine oči u nadi da će biti uslišani. 

Ikona se nalazi pokrivena staklom u drvenoj kutiji veličine 45×44 cm. Unutar kutije na sredini, ispod aluminijskoga okova prekrivenog bijelim ukrasima koji su dobiveni oslikavanjem preko kalupa, nalazi se sama ikona, oslikana samo ondje gdje je ostavljen prostor koji nije pokriven okovom. 
Slika je bez potpisa i godine nastanka. Iako su tipične za vrijeme od polovice do konca 19. stoljeća, moguće je da je naša ikona nastala i oko dva desetljeća ranije, tj. poslije 1830 -ih godina jer se tada spominju velike rekonstrukcije oltara i same crkve sv. Ilije.
Na dragocjenim podacima o provenijenciji ikone zahvaljujem akademiku Radoslavu Tomiću. Ovom prigodom zahvaljujem i župniku fra Anti Bilokapiću koji mi uvijek izlazi u susret. 

nedjelja, 31. svibnja 2020.

Sveti Ignacije De Loyola: Sve je tvoje, Gospodine, raspolaži mojom slobodom


St. Ignatius De Loyola


Sv. Ignacije De Loyola 

Sve je tvoje, Gospodine, raspolaži mojom slobodom 

Vječni gospodaru svih stvari! Uz tvoju milost i pomoć prinosim Ti evo svoju žrtvu pred neizmjernom tvojom dobrotom i pred lice tvoje preslavne Majke i svih svetaca nebeskog dvora te izjavljujem da želim i da hoću i da je to moja promišljena odluka samo ako je na veću službu Tebi i na tvoju proslavu da slijedim Tebe podnoseći svaku nepravdu i svaku porugu i sve siromaštvo u zbilji kao i srcem, samo ako me tvoje presveto Veličanstvo bude htjelo odabrati i primiti u takav život i stalež. 

Uzmi, Gospodine i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi Gospodine sve vraćam, sve je tvoje, raspolaži svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost i to mi je dosta. 


Sveti Robert Bellarmine: Duh Sveti i preobraženje




Sv. Robert Bellarmine 

Duh Sveti i preobraženje 

Duše Sveti, kad Ti, božanska vatro, dolazeći s visina počinješ zapaljivati ljudsko srce, strasti odmah gube snagu. O blažena vatro, koja ne izgaraš nego prosvjetljuješ, a ako izgaraš sažižeš zla duhovna stanja duše da se život ne bi ugasio. 

Tko će me obaviti ovim plamenom? Vatrom koja me čisti, koja iz mog duha odstranjuje tamu i mrak krive savjesti svjetlom istinske mudrosti koja preobražava u hladnoću goruću ljubav lijenosti. Tvoj plamen ne dopušta mom srcu da otvrdne nego ga svojom toplinom uvijek čini gipkim, poslušnim i pobožnim. 

Neka me On oslobodi teškog tereta zemaljskih briga i svjetovnih želja i neka na krilima svete kontemplacije koja hrani i umnaža ljubav nosi moje srce toliko u visinu da mogu ponoviti s prorokom: Razveseli dušu sluge svoga, Gospodine, jer Tebi dušu uzdižem! (Ps 86.4). Amen. 


Krunica Duhu Svetom



Krunica Duhu Svetom 

Moli se na Gospinu krunicu, poslije riječi Isus, dodaju se zazivi, kako slijedi. 

Na mala tri zrna moli se I ili II način po želji: 

I. NAČIN 

1. Koji neka nam po Duhu Svetom, upravlja misli  
2. Koji neka nam po Duhu Svetom, ravna govor 
3. Koji neka nam po Duhu Svetom, vodi djela  

II. NAČIN 

1. Koji neka nam po Duhu Svetom, rasvjetli um 
2. Koji neka nam po Duhu Svetom, utvrdi volju 
3. Koji neka nam po Duhu Svetom, ojača pamet 

Otajstva krunice 

1. Koji neka osposobi naše srce da primimo puninu milosti Duha Svetoga! 
2. Koji neka nam izmoli Duha Svetoga, umnoži i ojača u nama tri bogoslovne kreposti! 
3. Koji neka nas po Duhu Svetom jača, prosvjetljuje, upravlja, vlada nad nama, vodi nas i prosvećuje! 
4. Koji neka užeže naše srce ljubavlju Duha Svetoga i napuni dubokom poniznošću, odanošću, predanjem, jakošću i svetošću! 
5. Koji neka nam izmoli sedam darova i dvanaest plodova Duha Svetoga i neka nam udijeli sva dobra i odvrati od nas svako zlo! 

Na veliko zrno moli se: 

O MOJ ISUSE, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe. Amen. 


(Imprimatur: Biskupski ordinarijat u Regensburgu 11. studenoga 1961.) 


Stepinčeva molitva Majci Božjoj




Majci Božjoj 

Obećajemo da ćemo Ti ostati 
vjerni i iskreni štovatelji. 
Vjerni dok budu žuborili 
potočići naši, 
šumile rijeke naše, 
dok se bude pjenilo 
sinje more naše. 
Vjerni dok se budu zelenile 
livade naše, 
dok se budu zlatile 
njive naše, 
dok se budu sjenile tamne 
šume naše, 
dok bude mirisalo cvijeće 
Domovine naše! 

(Bl. Alojzije Stepinac u zavjetnoj propovijedi 7. srpnja 1935. na Mariji Bistrici) 


srijeda, 27. svibnja 2020.

Albert Pike, mason koji je prije 150 godina odredio smjernice za budućnost




Hrvatski novinar i urednik Mladen Marić na BiH federalnoj televiziji (FTV) u emisiji "Paralele" objavio je plan Iluminata o tri svjetska rata i uvođenju globalne luciferijanske diktature, a čije su smjernice u pismu masona Alberta Pikea. Svi događaji idu u duhu Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola. 

Pismo koje je navodno 1871. Albert Pike, vrhovni zapovjednik Škotskog obreda slobodnih zidara u Americi, poslao Giuseppeu Mazziniju, iluminatskom ‘revolucionaru’ u Italiji. Tvrdi se da je u tom pismu Pike detaljno pojasnio pozadinu triju svjetskih ratova koje Iluminati planiraju pokrenuti kako bi ostvarili svoju globalnu diktaturu. 

Prva dva dogodila su se kako je predvidio: "Prvi svjetski rat mora biti ostvaren kako bi omogućio Iluminatima da zbace s položaja moći ruske careve i time Rusiju učine tvrđavom ateističkoga komunizma. Razilaženje i neslaganje između britanskog i njemačkog carstva, uzrokovano agentima Iluminata, bit će uzeto kao poticaj za taj rat. Na kraju rata uspostavit će se komunizam kako bi se preko njega uništilo i druge vlade te oslabili utjecaji religija.“ 

Poznavatelji povijesti mogu prepoznati da su politički savezi Engleske s jedne strane i Njemačke s druge strane (skovani između 1871. i 1898. g. od Otta von Bismarcka, su-urotnika Alberta Pikea), bili instrumentom uspostave prvog svjetskog rata. 

"Drugi svjetski rat treba biti potaknut iskorištavanjem razlika između fašista i političkih cionista. Taj rat treba biti uspostavljen na takav način da za posljedicu ima uništenje nacizma te jačanje cionizma u toj mjeri da omogući uspostavljanje suverene države Izrael u Palestini. Tijekom drugoga svjetskog rata međunarodni komunizam mora postati toliko jak da bude protuteža kršćanstvu, koje će biti obuzdano i držano u pozadini sve do trenutka kada će biti potrebno za konačnu socijalnu kataklizmu.“ 

Nakon II. svjetskog rata komunizam je načinjen dovoljno jakim da otpočne preuzimati slabije vlade. Na potsdamskoj konferenciji 1945. godine, Trumann, Churchill i Staljin su jednostavno predali velik dio Europe Rusiji, dok je na drugoj strani svijeta ostavština rata s Japanom pomogla da val komunizma prodre u Kinu. 

A evo što je rekao o trećem svjetskom ratu: “Treći svjetski rat mora biti potaknut iskorištavanjem različitosti, uzrokovanih «agenturom» «Iluminata», između političkih cionista i vođa islamskog svijeta. Rat treba biti vođen na takav način da se Islam (muslimanski arapski svijet) i politički Cionizam (država Izrael) međusobno unište. U međuvremenu, ostale će nacije, još jednom podijeljene po tom pitanju, biti prisiljene boriti se do točke potpune fizičke, moralne, duhovne i ekonomske iscrpljenosti. Nahuškati ćemo nihiliste i ateiste; isprovocirat ćemo ogromnu socijalnu kataklizmu koja će u svojim strahotama narodima jasno pokazati učinak potpunog ateizma, izvor divljaštva i najkrvavijega previranja. 

Tada će širom svijeta građani, prinuđeni braniti se od revolucionarnih svjetskih manjina, istrijebiti te uništavače civilizacije, i gomile, razočarane Kršćanstvom, čiji će deistički duh od tog trenutka biti bez smjera i cilja, žudeći za idealom, ali ne znajući na što bi usmjerili svoje obožavanje, primit će istinsko svjetlo kroz univerzalnu objavu čistog Luciferovog nauka koji će napokon biti iznesen pred javnost. Ta će objava biti rezultatom općega reakcionarnog pokreta koji će uslijediti nakon uništenja i Kršćanstva i ateizma, oba istovremeno pobijeđena i iskorijenjena.”, stoji u pismu. 

Ono što u pismu piše je ono što je planirano – ekonomska i socijalna katastrofa u kojoj će se ljudi okomiti jedni na druge u njihovom umjetno izazvanom očaju i svaki će moral biti pokopan u masovnoj borbi za prividno preživljavanje. Uglavnom, pismo je starije od 11. rujna 2001. godine. Pitajte se, jesmo li ikad bili bliži trećem svjetskom ratu nego upravo u ovom trenutku? Većina ljudi padne na točki po kojoj uopće ne mogu zamisliti kako političke struje mogu opstati stoljećima i po točki veličini urote na globalnoj razini. 

Fusnote 

Izraz ‘nihilizam’, upotrijebljen u Pikeovom pismu, ovako je definiran u rječniku:

* Odbacivanje svih razlika u moralnoj ili religijskoj vrijednosti i spremnost na pobijanje svih ranijih teorija o moralnosti ili religijskim uvjerenjima.

* Vjerovanje da je razaranje postojećih političkih ili socijalnih institucija nužno za buduća poboljšanja.




ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Katolicizmom protiv modernizma




Novus Ordo modernistički kult smišlja nove i sve tragikomičnije načine kako bi zadržao svoje poklonike. Svojim patetičnim i bizarnim pastoralom modernisti su postali ubitačno dosadni i krajnje opasni šarlatani. U USA su se financijski i moralno urušili nakon gubitka sudskih sporova i milijardi dolara odštete žrtvama pedofilije i financijskim gafovima u promašena ulaganja na cijelome zapadu. Pastoralna reforma II. Vatikanskog sabora koja je potkopala dogme ili Katoličku Nauku uistinu je uspjela kada se kompariraju smjernice krivovjernih saborskih dokumenata s postojećim stanjem. Ovo nije sarkazam ili likovanje! Na kocki su milijarde duša od 1962. godine. Istok polagano i sigurno propada po shemi zapada kako se procesi 2. Vatikanuma implementiraju na terenu. 

Da je božanskim nadahnućem nekim svecima, svećenicima, biskupima, kardinalima i papama odavno najavljen dolazak lažne religije koja će užasno loše oponašati Katoličku Crkvu uzurpacijom Vatikana nakon preminuća pape Pija XII., malo je komu poznato. Jednostavno je nemoguće mnogim ljudima dokazati Božju Istinu i uzroke i posljedice po neoborivim argumentima jer ima ona rečenica sv. Pavla apostola: Nisu ljubili istinu i Bog im posla duha zablude da propadnu. 

Dovoljno je tridesetak katolika kako bi Katolička Crkva dočekala drugi Gospodinov pojavak i oslobođenje Žene iz pustinje, a Ona je Katolička Crkva koju će Presveto Trojstvo stalno štititi  do Njenog preobraženja u vječnoj nebeskoj slavi. 

Znaš li onu Isusovu iz Evanđelja, prijatelju: ,,Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo" ... svima vama milijardu i 200 milijuna katolika koliko ih je danas na zemlji!? Nešto škripi sa spomenutim 'malim' stadom!? Isus im progovara u mnogim životnim situacijama: ,,Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge će zavesti." (Mt 24, 4 - 6), naglašavajući stvarnost zabludjelima koji neku svoju istinu opravdavaju iza velikih brojeva, kao da je Božja Istina iza demokratske većine po metodologiji izglasavanja istine ili nagnuća po njihovim subjektivnim kriterijima što im serviraju krivovjerni teolozi. Sin Božji, otkriva: ,,Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih." (Mt 22, 14) 

Je li u pitanju slaba vjera (koja u pravilu prethodi krivovjerju) ili krivovjerje, razlika je u činjenici kako krivovjerje kroz povijest i sadašnjost brže i efikasnije privuče puno veći broj zabludjelih duša koje padnu pod prokletstvom izopćenja i zahtjevniji je proces, dinamika i subjekti Crkve kako bi obratili krivovjerce, dok je slaboj vjeri u pravovjernoj duši jedina prepreka njen oholi egoizam i poricanje moralnih i duhovnih grijeha, te aktivno očekivanje Božje milosti koja šalje duši poželjni osjećaj srama; spoznaje, pokajanja i potrebe za ispovijeđu (pokorom) kako bi ju otvarajući Božja Milost po pokajanju i obraćenju brže iscijelila, posvetila i spasila. 

Kod krivovjerca je već u fundamentu intelekta, duha i duše postavljeno sve izokrenuto (inverzivno) i mehanizmi obraćenja su itekako složeni, jer potrebno je temeljito resetiranje (razbijanje staroga 'Ja') bića i potom pobuđivanje osjećaja krivice poradi grijeha i ulazak u Katoličku Crkvu: gradnja ispravne vjere koja bi začela i rodila mehanizme poniznosti i katoličke introspekcije kao preduvjeta slobodnu dotoku Božjih milosti koje konstantno aktiviraju mehanizme pokajanja za grijehe; pokoru i obraćenje po poznatim uvjetima - naglasak je na pretkoncilskoj sakramentalnoj rešetki čiji su sakramenti protkani jakim starim egzorcističkim formulama što je vidljivo u osnovama katoličke sakramentalne teologije. 

Jedno je presudno za početak procesa tvojeg obraćenja na pravu Katoličku Vjeru izvan koje nema spasenja: Trudi se svakodnevno i uporno istinski živjeti kao Katolik unatoč užasnim otporima u tebi i svima oko tebe. Jedino tako ćeš 'isprovocirati' Božju milost koja će skinuti ljušture slijepila s tvojeg bića i podariti sve potrebne milosti koje će te osloboditi pomračenja uma, duha i duše kako bi napokon pronašao Boga jer te On prvi traži i poziva u Život. Tvoj ovozemaljski hod je konstantni rat za tvoju dušu i na koji način ćeš provoditi vječnost - svidjelo ti se to ili ne - stvarnost je tvojeg slobodnog izbora. Sada je vrijeme da se preneš iz mrtvoga sna kako već sutra ne bi bilo prekasno za tebe. Između tvojeg života i smrti je tanka linija gdje započinje vječnost u kojoj se podvlači crta i udjeljuje ti se nagrada ili kazna od Boga kojemu nitko ne može umaći. Vječni život ili vječna smrt: Tvoj izbor! 




subota, 16. svibnja 2020.

Opus i skolastička teologija Naučitelja Crkve: Kardinal sveti Bonaventura i nadahnuće o Svetoj Bogorodici



Nakon svršenih nauka "in artibus" sveti je Bonaventura oko 1243. prigrlio život i pravilo Manje Braće. Postao je učenik Aleksandra Haleškoga, koga naziva "pater et magister". Od 1248. do 1257. predaje u Parizu i razvija veliku djelatnost na literarnom polju. Dana 2. veljače 1257. izabran je jednoglasno generalom franjevačkog reda. Kroz 17 godina svoga generalstva sudjeluje u raznim poslovima reda i Crkve; putuje po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, propovijeda, piše značajna djela, bori se protiv averoista itd. Tako je organizirao franjevački red i posebno protumačio Franjinu misao s obzirom na znanost, da je nazvan drugim utemeljiteljem reda i utemeljiteljem franjevačke škole.
1265. nije se htio primiti nadbiskupske časti, a 28. svibnja 1273. je prisiljen primiti kardinalski šešir. Bio je duša II. lionskoga sabora. Radeći oko ujedinjenja istočne Crkve sa zapadnom, teško je obolio i naskoro umro, oplakan od čitavog koncila. Grgur X. održao mu je govor, istaknuvši, kako je Crkva smrću Bonaventurinom "inaestimabile damnum perpessa" (pretrpjela nesagledivu štetu), i naredio svećenicima čitavog svijeta, čitati jednu misu za njegovu dušu. Potomstvo, koje je nazvalo Franju Alvernskim Serafinom, dalo je Bonaventuri slavan naziv "Doctor Seraphicus". Siksto IV. proglasio ga je 1482. svecem, a Siksto V. ubrojio ga je 1588. među crkvene naučitelje.
Bonaventura je i filozof i spekulativni teolog i mistik. Njegovu nauku možemo pravo shvatiti i ocijeniti samo onda, ako imamo pred očima izvore, odakle je potekla, i prilike, u kojima je nastala: 
Augustinsko-franjevačka sinteza 

Sv. Bonaventura duguje svoju znanost augustinizmu, koji je primio od Aleksandra Haleškoga, a inspiraciju, duh, kojim je tu tradicionalnu nauku oživio, tražio je u srcu sv. Franje Asiškoga. Kad je Bonaventura stupio na poprište znanosti, mistika je prevladavala u teologiji, a znanje je bilo podređeno dobrom, krjeposnom vladanju.  

Augustinova nauka, puna milosti i obraćenja, nauka, koja se okreće oko Krista kao oko svoga središta, odgovarala je i duhu i idealu sv. Franje, koji je postavio načelo: "Deus meus et omnia", koji je posvuda, u svim stvorenjima gledao svoga Stvoritelja - stepenice, po kojima se je dizao do Izvora istine, dobrote i ljepote. I Bonaventura je ideal sv. Franje izrazio skolastičnim jezikom. On ima pred očima čitavu znanost, koja je od Aristotela i Platona, od Grgura i Dionizija došla u zlatno doba skolastike; ali on posebno hoće da slijedi Augustina, kojega naziva najvećim metafizičarom (altissimus metaphysicus), oštroumnim braniteljem vjere, velikim teologom Riječi, najvećim crkvenim ocem.
Aristotel je bio čovjek znanosti (scientiae), a Platon mudrosti (sapientiae). Augustin je jedno i drugo: "uterque autem sermo, scilicet sapientiae et scientiae, per Spiritum datus est Augustino". "Nitko nije bolje opisao narav vremena i materije", kliče Bonaventura (Opera, VIII. 335), "kao Augustin u svojim "Ispovijestima"; nitko nije bolje protumačio postanak forma i način rasplođivanja stvari, kao on u "'Super Genesim ad litteram"; isto tako njegov "Traktat o Trojstvu" svjedoči, da nitko nije bolje riješio pitanja, koja se odnose na dušu; napokon je iz njegove knjige "De civitate Dei" očevidno, da nitko nije mudrije promozgao narav stvaranja svijeta. Ukratko, ništa ili gotovo ništa nisu naučavali učitelji, što ne ćeš naći u Augustinovim spisima". Sv. Franjo je našao u Bonaventuri svoga teologa, koji je tradicionalnom augustinizmu dao poseban oblik. Bonaventurina je nauka pretežno augustinska, a u središtu se ove nauke nalazi ideal sv. Franje, koji je oživljuje, kao što se u središtu tijela nalazi srce, koje je pokretač svega. To se posebno očituje u metodi, koju B. provodi u svojoj teodiceji, kozmologiji, psihologiji i etici. 

Kršćanska filozofija i teologija

Serafinski naučitelj tvrdi, da teologija mora upotrijebiti metodu umovanja i istraživanja. On ne niječe, da razum, prepušten sam sebi, može spoznati istinu, ali misli, da je ta spoznaja slaba i nepotpuna, kad je govor o Bogu i našem spasenju. Nijedan filozof ne može samim svojim razumom spoznati jedinstvo u Trojstvu, veličanstvo Božje u poniznosti Utjelovljenja, Božju nepromjenljivost u njegovu djelovanju. A bez te vjere nema prave spoznaje o Bogu.
Koliko je filozofija bez Krista slaba, najbolje pokazuje Aristotel, koji govori o čovjeku, ali taj je čovjek bez Stvoritelja, bez Uzroka i bez Svrhe, koji raspravlja doduše o Bogu, no taj je Bog, koji ne ljubi, ne proizvodi, ne brine se, ne obećaje. "Necesse est philosophantem in aliquem errorem labi nisi adiuvetur per rationem fidei" (Opera, II., 448). Budući dakle da konkretno ne postoji čovjek, koji ne bi bio uzdignut na svrhunaravni red, i jer je ljudska duša određena za blaženstvo, koje ne može postići bez vjere i milosti, jasno je, da se filozofija ne može posve odijeliti od Objave, od Krista, od "intellectus fidelis". – "Christus est omnium magister. Ipse est medium omnium scientiarum". Vjera je izvor mudrosti i znanja, "sive sit de aeternis sive de temporalibus". Krist, koji je "radix omnis cognitionis in via" (Sermo 5 in Dom. II. Adv.), može pomoći čovjeku, da ona prirođena klica znanja, usađena u njegovoj duši, formira istinsku, iako nikada potpuno savršenu filozofiju, "kršćansku filozofiju". Filozofija je podređena teologiji, a teologija kontemplaciji, do koje nas vodi molitva, krjepostan život i znanost.
Bonaventura opominje, da nije dovoljna "lectio sine unctione, speculatio sine devotione, investigatio sine admiratione, circumspectio sine exultatione, industria sine pietate, scientia sine caritate, intelligentia sine humilitate, studium absque divina gratia" (Opera, V., 296). Ove riječi izrazuju glavnu oznaku njegova čitavog sustava. On promatra svemir, čovjeka i Boga; upotrebljava spekulaciju, teologiju i filozofiju, da nas dovede do intuitivne kontemplacije Boga. Augustin je već kazao: "Nulla est homini causa philosophandi, nisi ut beatus sit" (De civit. Dei, XIX., I). A poznato je, kako je sv. Franjo opominjao svoju djecu, da njihova nauka bude samo poticalo, da se ujedine s Bogom: "Ordinat suum studium ad accendendum se ipsum ad Dei amorem et mundi contemptum et ad imitandum Christum". 
Teodiceja 
Očito je, da Bog postoji. Čitav svemir je knjiga, u kojoj svaka strana sadrži ime Stvoritelja. "In omni re, quae sentitur, sive quae cognoscitur, interius latet ipse Deus" (Opera, V., 325). Preko sedam stupnjeva dižemo se od nižega prema većemu tražeći Boga izvan nas, u nama i povrh nas. Kontingentnost, nesavršenost, ovisnost, sastav, kretnja, relativitet — sve, što gledamo u svemiru, svjedoči, da postoji Beskonačni, Savršeni, Neovisni, Čisti, Neizmjerni, Apsolutni. Ako zaronimo u svoju nutarnjost i promotrimo svoje iskustvo, opazit ćemo, da apsolutne i nepromjenljive vrednote, koje tu nalazimo, ne bi mogle postojati bez nekoga bića, koje je apsolutno, i mi smo samo njegova slika. Postoji misao, dakle postoji Misao!
U našoj duši nalazimo sliku Trojstva, o kojoj govori Augustin: ljubav, spoznaja i pamćenje. A pošto smo promotrili Boga u osjetnom svijetu tjelesnim okom (oculus carnis) i promatrali ga u nama samima duhovnim okom (oculus mentis), promatramo ga napokon nad nama kontemplativnim okom (oculus contemplationis), i to u njegovu biću i njegovoj dobroti. Ideja nebića može se shvatiti samo po ideji bića, i ideja nesavršenog bića po ideji savršenog bića: dakle prva impresija, koju duh prima, jest impresija savršenog bića. A biće se ne može shvatiti nego po samome sebi: dakle impresiju savršenog bića možemo imati samo od samog savršenog bića.
Ta Bonaventurina argumentacija, kojom dokazuje, da je nužno u nama ideja bića (ili Beskonačnoga), podsjeća na Descartesov dokaz: ideja Beskonačnoga jest u meni; ona ne može doći od konačnog uzroka; dakle dolazi od Beskonačnoga, od Boga. Bog je "simplicissimum, actualissimum, ideo perfectissimum"; on, koliko je samo biće, samo savršenstvo, ne može ne postojati, a isto tako ne može sebe ne očitovati. Bonaventurina teodiceja nalazi svoj naravni završetak u promatranju Presvetog Trojstva i Utjelovljene Riječi. Bog-Čovjek je most, preko koga dolazimo u mir, ekstazu, "ignorantia docta": mi uživamo u promatranju (apex mentis) Beskonačnoga, i to je prava mudrost. Dakle: na početku osjetna spoznaja, malo više naravna spoznaja, još više - nadnaravna vjera. Ljubav privlači dušu Bogu, kao što težina privlači tjelesa k središtu. 
Kozmologija, psihologija, etika 
Svijet je stvoren u vremenu: stvorenje odvijeka uključuje očitu kontradikciju. Pojam svijeta, koji je stvoren iz ništa, a ujedno od vječnosti, ukazuje se Bonaventuri protuslovnim. Bića su sastavljena ne samo iz biti i bivovanja, nego i iz materije i forme (hilemorfizam).
Da pokaže, kako je isključivo samo Bog savršena jednostavnost, B. uči, da anđeli imaju materiju "duhovnu". Forma completiva, koja daje biću njegovu specifičnu, zadnju formu, nije nespojiva s drugim podređenim supstancijalnim formama. Bog je stvorio materiju, stavljajući u nju neke praklice, koje se razvijaju (rationes seminales). To su nesavršene, ali aktivne klice, koje se razvijaju u sebi. Bonaventura opširno tumači Augustinovu metafiziku svjetlosti. Svako je tijelo svjetlost u svojoj biti. Dušu Bog stvara. Ona je čitava u čitavom tijelu i u pojedinim dijelovima. Teorija iluminacije opravdava apsolutni karakter naše spoznaje. Ne samo da nam je Bog dao razum, koji je svjetlost, nego božanska svjetlost neposredno djeluje u našem činu spoznaje "rationibus aeternis", koje su nazočne u našem razumu. B. tvrdi, da te "rationes aeternae" nisu nazočne kao objekt spoznaje (on izričito zabacuje ono, što će se poslije zvati ontologizam), nego kao regulativni čimbenik, "ratio motiva".
Promatrajući Augustinov "Cogito" otkriva B. smisao ljudskoga duha, duha u sebi i Duha samoga; pokazuje, kako su naši sudovi nepromjenljivi i nepogrješivi, koliko se naš duh nalazi pod pokretnim i regulativnim utjecajem božanskih Ideja. Elementi naše metafizične znanosti stvari uzeti su iz iskustva, ali nam je prirođena formalna apsolutnost ove znanosti. Postoji ne samo intelektivna nego i moralna iluminacija. Čovjek je slobodan, ali osjeća, da se u njemu nalaze vrednote moralnog reda: "Dico ergo quod illa lux aeterna est exemplar omnium, et quod mens elevata... ad hoc pervenit. Illa ergo prima occurunt animae exemplaria virtutum" (Opera, V., 361). Bonaventurina etika bitno je orijentirana prema svrhunaravnoj. Volja je nad razumom. I naše se jedinstvo s Bogom ne sastoji formalno u intelektualnom gledanju, nego u činu volje-ljubavi. 
Vrijednost i auktoritet 
Ujedinjujući spekulaciju s pobožnošću, skolastiku s mistikom, sadrži B. u sebi ona dva elementa, od kojih potječe sve, što je u srednjem vijeku veliko i lijepo, uzvišeno i korisno. Stoga njegova nauka ima trajnu vrijednost i uživa u Katoličkoj Crkvi onaj ugled, koji imaju drugi veliki crkveni naučitelji.
Klement IV. "delectatus est mirabiliter doctrina S. Bonaventurae", Grgur X. odobrava njegove spise i stavlja ih zajedno s drugim autentičnim djelima: "Papa cum tota curia approbavit et in archivo ecclesiae poni fecit cum aliis libris authenticis". Siksto IV. veli, da je Bonaventura tako pisao, "ut in eo Spiritus Sanctus locutus videtur", a Siksto V., da Bonaventura zajedno s Tomom reprezentira skolastiku, i stoga naređuje, da se njegova nauka slijedi "ut aliorum Ecclesiae Doctorum qui eximii sunt".
U naše doba Lav XIII., sv. Pio X., Benedikt XV. i Pio XI. tako pohvalno govore o Bonaventuri, da se iz njihovih izjava razabire, kako je on "princeps scholasticorum alter" i serafinski naučitelj. Bonaventurina je nauka uživala velik ugled i na [[sabor]i]ma: lyonskom, florentinskom, tridentskom i vatikanskom. Od Gersona, koji je izjavio, da mu je Bonaventura najdraži od svih naučitelja, jer "in dicendo solidus est et securus, pius et iustus et devotus", do Franje Saleškoga, koji ga zove svojim ocem, bezbrojni su učenjaci hvalili Bonaventurinu nauku, koja "inflamat affectum et erudit intellectum".
I u naše je doba sv. Bonaventura ne samo kao teolog i mistik predmetom udivljenja, nego posebno kao filozof. Bonaventurina je filozofija sinteza augustinizma, ali je u mnogočemu originalna. Gilson u svome klasičnom djelu La philosophie de s. Bonaventure zanosno govori o bonaventurijanizmu kao metafizici katoličke mistike, gdje je skolastičkim jezikom izraženo i religiozno iskustvo sv. Franje i tradicionalni augustinizam: "Nauka sv. Bonaventure naznačuje prema našem shvaćanju vrhunac kršćanske mistike i sačinjava najpotpuniju sintezu, koju je ona ikada ostvarila". Monnot, Romever, de Margerie i drugi pozdravljaju Bonaventuru kao Augustina 13. stoljeća. Danas kad mnogi teže za integralnom filozofijom uma i srca, razuma i vjere; kad se ide za tim, da se upotrijebe sve naravne i nadnaravne sile, kako bi se ostvario cilj augustinizma, naime da čovjek bude blažen, Bonaventurina kršćanska filozofija postaje sve više suvremena i privlačiva. 
Opus 
Bonaventurina djela obuhvaćaju u zadnjem kritičnom izdanju 9 svezaka in folio, a svaki svezak ima oko 800 stranica. Najglavnija su ova:
  • Commentarius in IV libros sententiarum (oko 1250.—53.);
  • Breviloquium (prije 1257.);
  • Quaestiones disputatae: de scientia Christi (1254.—55.), de mysterio Trinitatis (1253.—55.), de perfectione evangelica (1255.—56.);
  • Collationes de decem praeceptis (1267.), de septem donis Spiritus Sancti (1268.), in Hexaemeron (1273.);
  • De reductione artium ad theologiam;
  • Commentarius et Collationes in Evangelium Joannis;
  • Commentarius in Evangelium Lucae (1248.—50.);
  • Itinerarium mentis ad Deum (1259.), De triplici viaLignum vitae (tri klasična asketična djela);
  • Apologia Pauperum (1269.);
  • Legenda S. Francisci (1261.);
  • mnogobrojni govori (De sanctissimo corpore ChristiDe Christo omnium MagistroDe Trinitate).

Bonaventura o Djevici Bogorodici   

- Onim blaženstvima, koje je Gospodin proglasio, valja dodati deveto blaženstvo, koje glasi: Blaženi, koji se pouzdaju u Svetu Djevicu. Njihovo je ime upisano u knjigu života. 

- Djevice, koji Tebe ljube, uživaju veliki mir u ovom životu; njihova duša neće vidjeti smrti dovijeka. Bit će upisan u knjigu života koji je obilježen njezinim znakom. Narodi, koji žudite za Kraljevstvom Božjim, počujte, štujte Djevicu Bogorodicu, jer to je besmrtni život; razglasujte njezine kreposti, jer je to put spasenja. O Djevice Bogorodice, znati i poznavati Tebe, život je besmrtni; razglašavati tvoje kreposti, put je spasenja. 




subota, 9. svibnja 2020.

Bivši biskup FSSPX-a mons. Richard Williamson o slobodnim zidarima u drugovatikanskoj Crkvi




Tradicionalni katolički biskup Richard Williamson odvojio se 2012. godine od Svećeničkog bratstva sv. Pija X. zbog neslaganja oko pregovora s Franjinim Rimom, te je utemeljio svoj ,,Apostolat Isusa i Marije" i posvetio trojicu novih biskupa bez dopuštenja Vatikana. Naravno, takvo dopuštenje ne bi bio ni dobio od krajnje sumnjivoga neomodernističkoga pape Franje, no pitanje je kako bi 'konzervativni' Benedikt XVI. reagirao na Williamsonov čin posvećenja novih biskupa da se nije pod raznim pritiscima okolnosti odrekao svojega modernističkoga drugovatikanskog papinstva. 

Upravo su protagonisti modernizma koji su uzurpirali Vatikan nakon preminuća pape Pija XII. 1958. godine otvorili i zaključili II. Vatikanski sabor (1962.-1965.) dokumentima u kojima se oslikavaju doktrine masonerije uz svesrdni sumnjivi autoritet modernističkih krivovjeraca Ivana XXIII. i Pavla VI. 

Biskup Richard Williamson, svakako, dobro zna skrenuti pozornost na sebe, no izvatke njegovih predavanja o ,,Masoneriji u Crkvi" prilagođene filmskoj dinamici i strukturi američkih igranih filmova dobro je pogledati, jer mnogi katolici koji zalutaju na ovaj mali blog uopće nisu svjesni prodora masonerije i njenih luciferijanskih doktrina, te protestantizma i relativizma u vjerski život novih katolika i njihova današnjega drugovatikanskoga mainstream-katolicizma kojeg mogu zahvaliti formaciji modernista osuđenih enciklikom Pascendi pape sv. Pija X.




Zidanje bezbožne građevine (IV.)




INFILTRACIJA ILUMINATA I MASONERIJE NA GLOBALNOJ RAZINI

Lažna religija Lucifera, lažni prorok i Antikrist 

Da je masonerija duboko impregnirana u (međunarodnu) politiku, suvišno je i napominjati. Masonerija ne stoji samo iza Francuske revolucije (mnogi su je masoni otvoreno nazvali svojim djelom, a financirana je iz Engleske, zemlje u kojoj je masonstvo i nastalo), koja je postavila temelje kasnije masonske prevlasti, nego i iza svih kasnijih većih revolucija (uključujući i krvavu Oktobarsku revoluciju koja je uništila carizam, kojega je masonerija označila jednim od svojih najvećih neprijatelja), pobuna i ratova (uključujući i oba svjetska rata), koje je masonerija pokretala preko svojih agitatora i plaćenika, u namjeri da ostvari svoj konačni cilj – porobljavanje cijeloga svijeta. Upute za političko djelovanje dao je već spomenuti Weishaupt: »Svugdje potaknuti jedinstven duh koji će k istom cilju, u najdubljoj tišini, no uza svu moguću aktivnost, usmjeriti sve ljude raštrkane po kugli zemaljskoj. Ovaj problem treba riješiti čak i s onim državnim politikama koje nadziru tajna društva. Jednom kad se, s pomoću tijesne zajednice i svih njezinih članova, uspostavi prevlast, neka sila slijedi nevidljivo carstvo [lažni prorok, Antikrist, Lucifer]– ruke onih koji se opiru vežite, te bez odlaganja podjarmite zlo. Svećenici i prinčevi opiru se našemu velikom planu. Nužno je protiv svjetskih sila udružiti legiju neumornih ljudi... No, sve to treba učiniti potiho. Naša braća moraju pomagati jedni drugima, moraju pomagati dobrim ljudima koji su potlačeni te se, za dobro Reda, moraju potruditi osvojiti sve položaje moći».


Zidanje bezbožne građevine (III.)




NEPOMIRLJIVI ODNOS KATOLICIZMA I MASONERIJE

Iako većina članova Reda smatra kako je riječ o društvu koje se ne zanima religijskim pitanjima, istina je posve drukčija. Masonerija ne samo da se bavi katoličanstvom, nego ga želi uništiti. U biltenu Velikog orijenta Francuske iz 1885. tako možemo pročitati: ”Što se tiče katoličanstva, mi ga masoni moramo progoniti sve do njegova potpunog uništenja”. “Borba koja se vodi između katoličanstva i slobodnih zidara jest borba do smrti, bez primirja ili milosrđa”, stoji u drugome dokumentu. Kako bi se pokazao prijezir prema kršćanstvu, u nekim se ložama 30. stupnja novaka tjera da gazi križ, pri čemu mu se govore ove riječi: ”Zgazi ovu sliku praznovjerja, slomi je”. Da bi se djelotvornije borilo protiv katoličanstva, slobodno zidarstvo je izmislilo razliku između klerikalizma i katoličanstva, ističući da tobože poštuje katoličanstvo, te da se bori isključivo protiv klerikalizma, odnosno protiv miješanja svećenstva u politiku. No, da je riječ o perfidnoj laži, usmjerenoj na uništenje katoličanstva, priznao je sam jedan mason kad je rekao: ”Istina je da su klerikalizam i rimokatoličanstvo u osnovi jedno te isto, no pokušamo li cijelo zdanje uništiti jednim udarcem, preuzet ćemo golemu zadaću čije dovršenje današnji naraštaji neće doživjeti”.

Iako na svakome koraku propovijeda snošljivost, masonstvo je, kako vidimo, sotonski nesnošljivo društvo. Što se tiče masonske religije, na prva tri stupnja štuje se tzv. «veliki arhitekt svemira». Mnogi članovi pod «velikim arhitektom svemira» podrazumijevaju kršćanskog Boga, no zapravo je riječ o simboličkom imenu kojim se prikriva pravo božanstvo masona. U drugoj se fazi štuje «priroda», odnosno kad se ideja o «velikom arhitektu» prevodi u pojam «bog-priroda», sveopće počelo stvari, kao što su to zamislili materijalisti, panteisti ili teozofi. Međutim, stvarno božanstvo kojemu se masoni – pri čemu mislimo na masone na visokim stupnjevima, koji su upućeni u sve tajne masonstva - u mnogim ložama klanjaju je zapravo sotona, lucifer. Pri obrednom primanju u 25. stupanj (vitez mjedene zmije) štuje se paklena zmija, neprijatelj Adonaja (Krista), prijatelj ljudi, koja će pobjedonosno vratiti ljude u Rajski vrt. Na 20. stupnju predsjednik kaže novaku: »U sveto Luciferovo ime, odbaci opskurnost». «Moramo zgaziti sve što je nečasno, no, nije klerkalizam nečastan, nečastan je upravo Bog», stoji u govoru jednoga masona.

[...] Kako bi privukli naivne članove, masoni su kao svoje ideale istaknuli još iz vremena masonske Francuske revolucije poznate ideale: »sloboda, jednakost, bratstvo». U masonskoj terminologiji, međutim, sloboda nije ništa drugo nego sinonim za anarhiju, odnosno za slobodu od svih autoriteta – Boga, kralja, Crkve, roditelja, bračnog druga itd. Vežući slobodu na svoj barjak, masonerija istovremeno svoje članove pretvara u obične marionete bez vlastitog mišljenja. Pri obrednom primanju u jednu masonsku ložu tako se izgovaraju sljedeće riječi: »Zaklinjem se na vječnu šutnju, nepokolebljivu odanost i poslušnost svim pretpostavljenima, kao i statutima Reda, a potpuno se odričem vlastitih mišljenja i vlastitih prosudaba». O masonskoj pak jednakosti najbolje govori sam masonski ustroj. Nema, naime, niti jednoga društva, kao što je ono masonsko, gdje su prisutne tolike razlike među članovima. Članovi nižih stupnjeva nisu ništa drugo nego igračke viših stupnjeva. U biti, većina masona su samo marionete okultističkoga vrha koji se prema ostalim članovima odnosi kao čovjek prema limunu: »Snažno ih se pritišće i, kada više nemaju soka, bivaju odbačeni».